Epidemiolozi bi rekli da je sljedećih nekoliko tjedana ključno i, naravno, pogriješili bi. Nakon veličanstvene banalnosti koju Zadar živi već 30 godina, već od ponedjeljka slijedi razdoblje dugotrajne političke nestabilnosti, moguća je ubrzano rasplamsavanje krize vlasti i raspisivanje novih izbora.
Mada se čini da ni građani, ni mediji, ni politički akteri, nisu spremni za takav konačan ishod, svi će zajedno ubrzo shvatiti da su nadolazeća politička nestabilnost, kriza vlasti i mogućnost novih izbora za tri-četiri mjeseca, sastavni dio definicije demokracije. Uostalom, svi su imali priliku vidjeti kako izgleda armirana stabilnost, višedesetljetna nedodirljiva vlast jedne te iste političke grupacije i četverogodišnji izlazak na birališta bez ikakve stvarne promjene. Zato su izborni rezultati takvi kakvi jesu – Zadrani ovog puta očekuju promjene.
Hoće li ih zaista dobiti već sada ili će čekati još malo?
Izborni su rezultati u prvi plan izbacili Enija Meštrovića čije su opcije odmah postale tema dana. Navodno ima samo tri izlaza: pri konstituiranju Gradskog vijeća može se prikloniti HDZ-u ili SDP-u ili nikome, što bi, nakon trećeg neuspješnog pokušaja izbora predsjednika Gradskog vijeća dovelo do novih izbora.
Međutim, novi izbori nisu tiha patnja ni jedne od tri strane. Meštrović bi u takvom raspletu bio stavljen na listu za politički odstrel, na njega bi bila svaljena sva krivica najprije za krizu vlasti, pa onda i za ponavljanje izbora, a birači takvo što sigurno ne bi honorirali, jer bi smatrali da je Meštrović imao šansu koju nije iskoristio. Toga je svjestan i Meštrović.
Novi izbori ni za HDZ nisu idealan rasplet: mada se javno doživljavaju kao relativni pobjednici, u Medulićevoj su se zamalo smrzli jer „ovo” nisu očekivali. Ako su ih uz ovoliku izlaznost birači kaznili za sve grijehe iz prošlosti, što bi im se tek dogodilo da na ponovljene izbore izađe i more tihih nezadovoljnika probuđenih spoznajom da je ipak moguće ono što nisu vjerovali: „srušiti HDZ-ovu utvrdu”.
U SDP-u se ponavljanja izbora moraju bojati zbog izraženog općeg pada nekada jake stranke: ako se trend urušavanja SDP-a u cijeloj Hrvatskoj preslika na Zadar, ispada da ih je od općeg potonuća u Zadru spasio Marko Vučetić i više personalna nego strateška suradnja s Akcijom mladih. Ali, pitanje je bi li koaliciji ”Srcem za Zadar” do ponovljenih izbora pukla neka aorta jer sve što se događalo između Marka Vučetića, SDP-ovaca i Akcije mladih u ovoj kampanji, ni pod razno nije moguće opisati kao idealnu suradnju.
S druge strane, ma koliko mu novi izbori ne odgovarali, Meštrović je još svjesniji da bi ulaskom u formalnu suradnju s HDZ-om ili SDP-om i potpisivanjem koalicijskog ugovora s nekom od dvije velike koalicije, među svojim biračima (ali i nešto šire) kratkoročno postao izdajnik, dok bi dugoročno vjerojatno bio tretiran kao još jedan politički samoubojica.
I, što onda Meštrović može napraviti?
Mada zna da je njegova pojava prvorazredan šamar stranačkim birokratima, karijeristima bez pokrića i preambicioznim političarima džepnog formata iz oba tabora, Meštrović se upravo zato može odlučiti za isprobavanje četvrtog izlaza i širom otvoriti vrata „političkoj nestabilnosti”!
Logično je od oba bloka očekivati da na konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća za njegovog predsjednika predlože Meštrovića. Možete to smatrati jeftinim političkim mamcem ili priznanjem izbornog uspjeha, svejedno je, ali u tome je moguće vidjeti i mogućnost za iznenađujući eksperiment: što bi se dogodilo da se Meštrović iz lovine preobrazi u lovca, pa predloži predsjednika Gradskog vijeća, a da to ne bude ni on ni itko s njegove liste?! Što ako performer s Bokanjca uđe u svoj završni performans, iz defanzive krene u ofanzivu, pa za predsjednika predloži, vrag će ga znati koga, primjerice Marka Vučetića?!
Ovakav bi potez bio u duhu Meštrovićevog doživljavanja politike: evo vam, gospodo sa stranačkim iskaznicama, prilike da kroz kohabitaciju pokažete je li vam i koliko stvarno stalo do građana i javnog interesa. Na razini performansa, nakon katoličke škole, s Bokanjca bi došla i „mala škola demokracije”: nikakva koalicija ne bi bila ni s kime potpisana ni formalizirana, HDZ bi i dalje imao Branka Dukića za gradonačelnika, SDP i „Srcem za Zadar” bi dobili „prvog među jednakima”, mogućnost kontrole rada i ponašanja gradske uprave bi porasla jer „sva jaja ne bi bila u istoj košari”, a ratovi i dogovori vodili bi se oko svakog pojedinačnog prijedloga, odluke, akta ili točke dnevnog reda. Pa tko preživi!
U ovom raspletu nije nužno da Dukićeva glava padne pri izglasavanju proračuna, jer se računa na „amandmansku demokraciju” kojom bi njegov prijedlog proračuna bio amandmanima obuzdan na mjeru prihvatljivu većini u Gradskom vijeću.
Na pitanje bi li ovo bila donkihotovska vizija rada gradskog parlamenta koja bi se ubrzo raspala na milijun komadića ili se radi o eksperimentu vrijednom isprobavanja, mogući odgovori su višestruki i, naravno, dijametralno suprotni. Ali, pitanje je usmjereno samo na adrese HDZ-ove i SDP-ove koalicije i samo će oni na njega morati odgovoriti, a birači će kad dođu u priliku ocijeniti kako su to napravili.
Prve postizborne reakcije iz Medulićeve, signalizirale su svijest o shvaćanju novog odnosa snaga, ljudi iz vrha HDZ-a tvrde da su shvatili poruku birača, počelo se govoriti o „projektnoj koaliciji” s Meštrovićem, pa bi se moglo zaključiti da se HDZ ne bi pretjerano mrštio dođe li do kohabitacije. Još manje razloga za mrštenje imali bi Marko Vučetić, SDP i koalicija „Srcem za Zadar”, a čak i da se ozbiljno naroguše, ne bi mogli poduzeti ništa osim povlačenja riskantnog poteza kojim bi se išlo na nove izbore i to samo za Gradsko vijeće u kojemu sada imaju osam mandata.
Temeljem iskustva, u Zadru je još uvijek moguće da se „nadolazeća politička nestabilnost” i „kriza vlasti” u „narednih nekoliko ključnih tjedana” spriječe političkom trgovinom i kupnjom potrebnog broja vijećnika.
Donald Trump je svoj posao predsjednika SAD-a svojedobno usporedio s neprekidnim otvaranjem niza vrata, a da pritom nikad ne znaš iza kojih se nalazi dinamit. Nama je lakše: iza „petih vrata” u Zadru se ne krije dinamit nego mutirani virus koji je još prije 20 godina u svom izvornom obliku strefio Renatu Peroš. Ona je registrirani nulti pacijent obolio od bolesti koja nije definitivno nestala.
Treba li se bojati „epidemije”?