StoryEditor
SvijetMARITA BRČIĆ KULJIŠ

Tema koja će nas dočekati kad jenja korona-histerija: Migrantska kriza kuha već pet godina, a Europa je i dalje nespremna

Piše Hrvoje Prnjak
25. ožujka 2020. - 14:47
Split, 130320. Profesorica sa splitskog Filozofskog fakulteta Marita Brcic Kuljis.Jakov Prkic/Cropix

Marita Brčić Kuljiš s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu znanstveno prati temu migracija, koja je posljednjih dana u medijima pomalo ustuknula pred opasnošću širenja koronavirusa diljem Europe i svijeta.

No, migranti su i dalje na tursko-grčkoj granici. Sa samo jednom željom. Proći dalje... Budući da diskurs europskih političara, ali i dobrog dijela javnosti, ima sve manje razumijevanja i empatije za takve želje, jasno je da će ta tema idućih mjeseci biti jedna od važnijih u Europi. Pa smo zato prof. dr. sc. Brčić Kuljiš najprije pitali dijeli li dojam da je kolektivno suosjećanje, kakvo je pratilo prvi veliki migrantski val prema zapadu Europe krajem 2015. godine, nekako ustuknulo pred osjećajem ugroženosti, prijetnje, iako ovaj put malo tko spominje riječ “terorizam”, koja se prije često vezala uz ovu pojavu.

 

Ološ bez ikakvih prava

– Diskurs glasne javnosti je često puta refleksija diskursa vladajućih, a tome, naravno, uvijek pomaže detektiranje, vanjskih i unutarnjih, neprijatelja. Kao primjer možemo uzeti razvoj nacističke ideologije koja se manipulativnim metodama spuštala od vlasti prema narodu. Proglasiti nekoga neprijateljem ili opasnošću te to podgrijavati stalno preko medija (o kriminalnim radnjama, o nemogućnosti integracije, o opasnosti gubitka vlastita identiteta) uvijek je bilo i uvijek će biti najjednostavnije sredstvo manipulacije koje se koristi u konceptu “psihologije gomile ili mase”. Masom je uvijek jednostavnije manipulirati nego individuama, zato smo i grupirani u skupine, etničke, nacionalne, religijske. Upravo ti identiteti svoje plodno tlo pronalaze u netrpeljivosti i mržnji prema drugim identitetima.

Terorizam se ne spominje jer je niz tragičnih primjera pokazao kako je terorizam oružje koje koriste sve skupine neovisno o kulturnoj, etničkoj, vjerskoj ili rasnoj pripadnosti. Moguće je da će se u skoroj budućnosti puno češće spominjati kulturni terorizam, kao onaj koji će napadati naše vrijednosti, kulture, identitet, a ne toliko naš život. U ovoj situaciji je humani pristup temelj svega. Poštovati prava ljudi, njihovo dostojanstvo, vodeći računa da su imigranti u najvećoj mjeri ljudi u potrebi. Svaka država članica EU-a ima svoj zakonodavni okvir, potpisnica je svih potrebnih deklaracija i konvencija za zaštitu ljudskog dostojanstva i jedino što treba jest djelovati u skladu s onim što su potpisale i na što su se obvezale.

Čak i ako imamo na umu da je najnoviji val koji “kuca” na vrata EU-a izravna posljedica političkog prepucavanja Erdogana sa Zapadom, i da Bruxelles jasno poručuje da su granice EU-a zatvorene, može li to biti opravdanje što smo u migrantima prestali gledati ljude? U hrvatskom slučaju, znači li to da smo nekako uspjeli zaboravili vlastite prognaničko-izbjegličke muke iz devedesetih?

– Atmosfera me podsjetila na sva događanja pred Drugi svjetski rat, a o kojima čitam u sklopu projekta Globalizacija migracija, antiimigrantske stranke i ksenofobija, koji provodim zajedno s Institutom za migracije i narodnosti iz Zagreba. Jedan strašan primjer nehumanog ponašanja prema imigrantima je slučaj broda “St. Louis” koji je 1939. godine prevezao oko 900 Židova do američke obale. Amerikanci su im odbili dati azil, brod je vraćen u Europu, a veliki dio ljudi s tog broda je završio u koncentracijskim logorima. Te ljude, u tom povijesnom trenutku, nitko nije htio. Bili su, kao i današnji migranti na tursko-grčkoj granici, između čekića i nakovnja. Oni su, kako je nešto kasnije zapisala filozofkinja Hannah Arendt, postali svjetski ološ, ničiji ljudi. “Kada su napustile svoju domovinu, ostale su bezdomne, kada su napustile državu, ostale su osobe bez države; kada su lišene ljudskih prava, bile su obespravljene, svjetski ološ.” Nismo mi zaboravili vlastite prognaničko-izbjegličke muke, nego u imigrantima ne vidimo ljude, već prijetnju, a kao jeka se javnim prostorom širi stav “oni nisu kao mi” i, posljedično, nemaju ni pravo na naša prava, na našu zemlju.

Ono što se u svemu ovom čini nepobitnim jest da Europa i dalje nema adekvatnu zajedničku politiku kad je u pitanju migracijski val?

 

– Europska unija nema adekvatnu politiku jer nema adekvatnu strategiju o vlastitoj budućnosti, kako će se razvijati, u kojem smjeru će ići, odnosno što uopće želi biti ili postati. U pokušaju da sebe odredi kao subjekta povijesti, Europa je postavila granice i učinila se (napokon) političkim entitetom, odnosno onim što danas nazivamo Europskom unijom. Ipak, unatoč definiranjem sebe kao (političkog) subjekta, još uvijek je ostao nedorečen kulturni identitet Europe. Možda se i tu krije razlog odbacivanja multikulturalizma u EU-u. Pokušavajući ponuditi odgovor na pitanje tko je, već su došli oni “drugi” za koje Europa pretpostavlja da nisu njezini, ali su doveli u pitanje odgovor na pitanje tko je ona.

 

Profitiranje na sudbinama

Najavljuje se nova europska politika azila, navodno za mjesec dana. Vidite li u tome možda ključ europskog odgovora na aktualnu migrantsku krizu ili tek zakasnjelu mjeru-reakciju?

– Odmah nakon eskalacije migrantske krize 2015./2016. u planu je bila revizija sustava azila i uredbe iz Dublina jer se shvatilo da takav pristup ne funkcionira. Plan je bio da se donese zajednički europski sustav azila, a revizija dublinske uredbe je trebala ići u smjeru rasterećenja država članica koje se nalaze direktno na udaru imigranata. Pet godina poslije, događa se gotovo isti scenarij, a EU je i dalje nespreman. Zatvaranje granica nije politika, to je ad hoc represivna mjera za koju se znalo da će je podržati sve članice Unije.

Takvim svojim činom, kao i dopuštanjem da se jedno od temeljnih ljudskih prava, pravo na azil, suspendira, mi smo otvorili vrata otvorenoj orbanizaciji EU-a, odnosno uvođenju iliberalne demokracije. Hrvatsko predsjedavanje Europskom unijom ostat će upamćeno upravo po tim antidemokratskim i antiliberalnim potezima, ali, naravno, i po koronavirusu, zbog kojeg su i građani iz schengenskog prostora postali nepoželjni. Zatvaranjem granica prisiljava se migrante da svoju sudbinu polože u ruke krijumčara, koji profitiraju na ljudskim sudbinama, ljudskim tijelima i ljudskim dušama.
Migracije nisu problem, migracije su stalni proces koji se neće zaustaviti nikakvim granicama, žilet-žicom ili vojskom. Danas u svijetu imamo, prema podacima IOM-a (Međunarodne organizacije za migracije), 270 milijuna migranata. S obzirom na klimatske promjene, migranata, a posebno klimatskih izbjeglica, bit će još i više. Potrebno je na svjetskoj razini donijeti strategiju upravljanja migracijama tako da migracije budu u službi čitavog svijeta i održivog razvoja koji je svijetu nužno potreban.

I pomoć Grčkoj, koja ne može sama riješiti taj problem, čini se nekako interventno, ad hoc smišljeno?

 

– EU smatra kako se svi problemi ovoga svijeta, pa tako i migrantska kriza, mogu riješiti novcem. Dajmo im sredstva! To se radilo i s Turskom. Grčka već godinama puca po šavovima zbog migranata, a Unija, osim sredstava iz EU fondova, nije ponudila nikakvo rješenje. Potrebno je jasno reći da se imigranti koji se nalaze na tlu zemalja Unije, u najvećem broju slučajeva, nikada neće vratiti u svoje matične zemlje. EU i države članice su sada odgovorne za njih. Čak i ako je riječ o ilegalnim migrantima, oni, po demokratskim načelima, imaju pravo na niz prava u državi u kojoj se nalaze. Ti ljudi godinama žive u nekakvim privremenim logorima, kampovima i nadaju se prilici za život.

Da bi se smanjile trenutačne tenzije oko migrantske krize, potrebno je na svim diplomatskim i nediplomatskim razinama rješavati situaciju s Turskom, zaustaviti rat u Siriji, a pritom voditi računa da se ne uništavaju politički sustavi bliskoistočnih i dalekoistočnih zemalja, da Zapad ne koristi ostatak svijeta kao tržnicu odakle će uzimati samo ono što mu je potrebno, a za sobom ostavljati pustoš i nered.

Rješenje se treba tražiti na svim razinama, diplomatskim, političkim, ekonomskim, ali se treba težiti dugoročnim rješenjima, a ne fizičkim zaustavljanjem... Svaka država članica može strepiti od takvog scenarija, zato Hrvatska, kao zemlja koja trenutačno predsjedava EU-om, treba vršiti pritisak i stalno temu migracijske krize držati otvorenom dok se ne pronađe barem donekle prikladno rješenje.

 

A zašto ne idu u Arabiju?

Migracije su okidač za rast populističkih pokreta, bilo da se u njima vidi sigurnosnu ili prijetnju socijalnoj stabilnosti. I evo, nije trebalo čekati, svi koji kod nas koketiraju s populizmom brzo su se oglasili, od Mosta, preko Pokreta Miroslava Škore do Suverenista...

– Populistički pokreti su pokreti bez stvarnog i konstruktivnog sadržaja, jedino što oni nude jest pronalaženje aktera koji će im poslužiti kao sredstvo za prikupljanje političkih bodova. I možemo pretpostaviti da će oni svoje političke poruke oblikovati optužujući imigrante da nam ugrožavaju etnički, odnosno nacionalni identitet; da je povećana stopa kriminaliteta kod pripadnika imigrantskih skupina (silovanja, strah od terorizma); da će njihova prisutnost dovesti do nezaposlenosti domaćeg stanovništva (bilo da povećavaju stopu nezaposlenosti ili snižavaju cijenu rada) te da imigranti iskorištavaju (europsku) državu blagostanja.
Riječ je o političkim lešinarima koji ne žele dobro Hrvatskoj, nego jedino i isključivo sebi i svojim istomišljenicima.
Dobra vladavina je bila i uvijek će biti ona koja dobro želi svima (a ne samo svojima).

Jedna od čestih primjedbi populista i onih koji koriste populistički stil u izražavanju svoga nacionalizma jest i - “Zašto svi ti migranti ne idu prema bogatim državama s većinskim islamskim stanovništvom?”

 

– Živimo u svijetu u kojem neistina ponovljena dovoljan broj puta postaje istina, ali, naravno, samo ako niste u stanju razborito razmišljati. S obzirom da smo mi, nažalost, iskusili sve oblike imigracije, što prisilne, što ekonomske, što političke, uvijek smo išli, ili smo htjeli ići, na mjesto gdje će nam biti bolje. Pa nisu ljudi iz Hrvatske imigrirali u Njemačku ili Ameriku zato jer dijelimo isti kulturni krug, nego zato jer smo bili uvjereni da ćemo u tim zemljama imati priliku za bolji, kvalitetniji i sretniji život. Saudijska Arabija ne poštuje ni minimum ljudskih prava koje bi trebala poštovati, režim je krajnje brutalan, a da nema nafte, nitko od nas ne bi Saudijsku Arabiju ni spominjao. Dakle, odakle pravo nekome usmjeravati ili upućivati ljude u sustave u kojima će im biti možda još i gore nego u sustavima iz kojih su pobjegli? Imigranti, osim što spašavaju goli život, pokušavaju spasiti i osigurati i ljudsko dostojanstvo.

Tako se raznim portalima širila vijest o šatorskom naselju u bogatoj Saudijskoj Arabiji koje može primiti milijune izbjeglica. Tu je riječ o šatorima koji su podignuti za hodočasnike u Meku. Saudijska Arabija nije potpisnica konvencije Ujedinjenih naroda o izbjeglicama pa ne postoji jasna statistika koliko je izbjeglica iz Sirije u Saudijskoj Arabiji, ali primjerice, IOM na svojim stranicama navodi kako je 2019. godine u Saudijskoj Arabiji bilo oko 13 milijuna imigranata, a UNHCR je izvijestio kako je još 2015. u Saudijskoj Arabiji boravilo oko pola milijuna Sirijaca, a sama Saudijska Arabija je izjavila kako je otvorila vrata za 2,5 milijuna Sirijaca. Siriju je od 2011. napustilo više od pet milijuna ljudi. UNHCR-ova statistika navodi kako ih je Libanon primio oko milijun (a ima svega šest milijuna stanovnika), Jordan pola milijuna (a ima devet milijuna stanovnika). Onaj tko želi čuti istinu, čut će je, a onaj tko ne želi, neće.

Treba li Europa sve te ljude koji u njoj vide spas i idealiziraju je?

 

– Upravo se tu vidi krajnji moment nehumanosti u pristupu imigrantima. Treba li Europa sve te ljude? A nismo se zapitali, kako mi kao jedna Europa možemo pomoći tim ljudima. Trebaju li ti ljudi nas? Žalosno je, ali činjenično da je Europa uvijek gledala na druge (one izvan svojih granica) kao na sredstvo koje će osnažiti našu ekonomiju i našu privredu. Zbog toga se i danas na imigrante gleda kao na one koji će Europi dobro doći kao jeftina radna snaga jer je demografska slika Europe katastrofalna, nedostaje radne snage, patit će proračun, propast će nam mirovinski sustav.
Druga, glasnija strana, protivi se imigracijama jer smatraju da je tu riječ o islamskoj invaziji na kršćanski zapad, o organiziranom procesu preseljenja, a sve s ciljem da se uništi naša demokracija, vrijednosti, način života. Možda nas je strah jer smo u zadnjih nekoliko stoljeća upravo mi bili ta civilizacija koja je uništavala i iskorištavala druge kulture i civilizacije. •

 

#MIGRANTSKA KRIZA

Izdvojeno

02. srpanj 2020 19:41