StoryEditor
PolitikaIMA LI KRAJA MRŽNJI?

Saša Ljubičić: Škoro, zašto nije došlo vrijeme za pomirenje?

6. kolovoza 2020. - 15:29
Damjan Tadić/ARHIVA/HANZA MEDIA

Dva i pol desetljeća trebalo je predstavnicima Srba u Hrvatskoj da s državnim vrhom i braniteljima svečano obilježe "Oluju". Dvadeset i pet godina čekali smo da se ministar branitelja, istinski junak rata koji je tri puta ranjen, nakloni i nevinim srpskim žrtvama, ubijenim civilima iz Grubora, i tako jasno i glasno osudi zločin iz mržnje.

Četvrt stoljeća čekali smo da general Ante Gotovina, jedan od najzaslužnijih za pobjedu u Domovinskom ratu, poruči javnosti da je "svaka nevina žrtva ista bez obzira na boju kože, nacionalnost i vjeroispovijest". Toliko dugo se, velim, čekalo da Hrvatska iskorači naprijed, u budućnost, i da se prestane raspravljati samo o onome što je bilo, već o onome što je sada i što će biti, a to je predsjednik Milanović definirao kao suradnju dvaju naroda na poslovnom i drugim područjima pod istim uvjetima za sve.

Ukratko; skoro svi koji nešto predstavljaju, koji imaju političku težinu, poručili su - dosta je bilo, vrijeme je za pomirenje. Velim, skoro svi, osim Miroslava Škore i Aleksandra Vučića. Prvi je jasno rekao da "nije vrijeme za pomirenje", a drugi je govorio o Srbiji koja nikada više neće biti slaba, implicirajući tako "neke nove bitke".

Miroslav Škoro ratnih devedesetih nije bio u Hrvatskoj, a Aleksandar Vučić je bio, ali je mislio, sirota, da je to SAO Krajina. Od govora u kojem strastveno uvjerava okupljeni narod da će velika Srbija opstati na granici Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica puno se toga dogodilo. Hrvatska je odavno u svojim granicama, dapače, članica je EU-a i NATO-a, a radikal Vučić promijenio je dlaku, ali nije ćud. O miru govori s figom u džepu.

S druge strane, Miroslavu Škori su nekoć na jetra išli veliki Hrvati, a tko nije pogledao taj video u kojem se ruga isključivim ljudima, može ga pronaći na netu, da bi sada, dvadeset i pet godina nakon rata, baš u tvrdom nacionalizmu prepoznao političku nišu.

Znači li to da obojica - i Škoro i Vučić, govore protiv pomirenja vodeći se golim političkim pragmatizmom, svjesni da s ove i s one strane Drine (još) postoji dovoljan broj glasača koji ne žele okonačati rat poslije rata? Znači. I jeste li sada svjesni koliko daleko političari mogu ići samo da bi se održali u sedlu?

Nemojte im nasjesti. Mir nema alternativu. Ne opterećujmo mladost onim što je daleko iza nas. Pustimo ih neka žive...

Izdvojeno

06. kolovoz 2020 15:30