StoryEditor
Hrvatskajučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Životi mojih vršnjaka nisu ništa drugo nego puki zbroj kriza

Piše Ivica Ivanišević
25. travnja 2020. - 12:00
Ni Grgurov sretni palac tu ne može pomoći, neprestano nas tuku nesrećeJakov Prkić/HANZA MEDIA

Na ovim prostorima prilično je teško ustanoviti kojoj generaciji pripada nemila čast da ponese atribut nesretnije od ostalih. Jesmo li manje pegule od pradjedova, djedova i očeva ili su, pak, oni u usporedbi s nama male bebe. Ne želim zvučati razmetljivo, ali bojim se da jesu. Jer kad bolje promislim, moj život odnosno životi mojih vršnjaka nije ništa drugo nego puki zbroj kriza – ekonomskih, političkih, društvenih i zdravstvenih – koje nas, evo, već dulje od pola stoljeća neumoljivo cijede kao staru, mokru čarapu.

Da sam Zagrepčanin, mogao bih reći kako su moje nevolje počele čim sam navršio četvrti mjesec života. Ali, naravno, nisam Zagrepčanin, pa me ona strašna poplava koja je od polovice glavnoga grada napravila megabundek sretno mimoišla. Da sam starčevićanac, mogao bih reći kako me prva nesreća pogodila u proljeće 1971.

Ali, naravno, nisam starčevićanac, duševno zdravlje mi je još uvijek relativno pristojno. Uostalom, toga davnog proljeća moji heroji borbe za nacionalnu emancipaciju nisu bili Šime Đodan i Hrvoje Šošić, nego Komandant Mark i Veliki Blek, jerbo svoju domovinu nisam zamišljao do Drine, nego do Ontarija, pa i malo dalje.

Plastične banane

Prva prava kriza čije sam posljedice osjetio na vlastitoj koži uopće se nije tako zvala. Sukladno pravilima metajezika što ga je nalagao socijalistički bonton, štrajkovi su se zvali obustavama rada, a ekonomsku kataklizmu ljupko smo krstili stabilizacijom. Dogodilo se to poslije Titove smrti, kad smo konačno suočeni s činjenicom da smo zaduženi do grla.

Preko noći, naša su stvarnost postali nepregledni redovi pred dućanima i benzinskim pumpama. Vozilo se u režimu par-nepar, redukcije struje pogađale su nas redovitom dinamikom, umjesto kave, u džezvama smo ukuhavali neke erzac praškove, a šećernim tablama nadomještali čokolade. U to se vrijeme moglo vidjeti samo plastične banane koje su, zajedno s drugim plastičnim voćem, bile razmjerno česta dekoracija samoupravljačkih stanova.

Tada smo, pretpostavljam, prvi put sumorno zaključili kako smo dodirnuli dno. Zaključili i gorko se prevarili, jer su otada pod nama prokopali još barem šest, sedam etaža. Stabilizacijom započeto rastakanje Jugoslavije dovršeno je krvavim ratom koji nas je vratio desetljećima unatrag. Na njegovu početku imao sam 27 godina, ali mi je zato zemlja munjevito nazadovala pa se vratila otprilike u stanje kao iz vremena moga rođenja.

Kako to na ovim prostorima obično biva, poraće je na mnogo načina bilo gore od rata samog. Civilizacijska regresija nastavljena je jednakim tempom, samo sada bez utješnog alibija što ga je rat nosio sa sobom, bez makar i formalne izlike da je itko kriv za naše probleme i muke.

Početkom novoga milenija naivno smo se ponadali kako smo možda i mi sami na novom početku. Još smo uvijek bili mladi i u snazi, toliko je toga bilo pred nama, a prvi put nakon dugo vremena činilo se da su nam i famozne povijesne okolnosti umjereno naklonjene. Kao i obično, opet smo se prevarili. To nam je lokomotiva historije ponudila samo priliku za predah, da prošetamo peronom i ispušimo cigaretu, prije nego što nas opet ne ukrca i krene mrcvariti novim, traumatičnim putovanjem.

Najnesretniji naraštaj

Godine 2008. počelo je ono što Islanđani danas pamte pod imenom “kreppa”. Mi nismo skovali riječ za nesreću koja nas je snašla, premda smo njezine posljedice trpjeli puno dulje od Islanđana i premda smo zbilja krepavali, jer je kod nas globalna kriza potrajala de facto cijelo desetljeće.

Ćudljiva fortuna opet nam je milostivo ponudila da se nakratko odmorimo i provjetrimo, obrišemo znoj s lica i otaremo prašinu s revera, da bi nas ovoga proljeća opet zakucala nesrećom koja zapravo nije jedna, nego su tri. Virus je prvo napao imunosni sustav ljudi, potom je poharao ekonomiju, a samo je pitanje dana kad će se aktivirati i treće zlo u obličju ne manje razornih društvenih potresa.

Ova “kreppa” apgrejdana je katastrofa, neusporedivo snažnija od one iz prve dekade novoga milenija.

Iz perspektive čovjeka koji je rođen 1964. godine, čini mi se kako aktualna dižgracija ima samo jednu utješnu dimenziju. Naime, mome naraštaju ona bi mogla biti ujedno i posljednja. Nisam toliko pesimističan da prognoziram pomor cijele jedne generacije u relativno kratkom vremenu. Upravo suprotno, mislim da će ova nesreća potrajati toliko dugo da ćemo mi prirodnim putem i bez naglih, šokovitih ekscesa izumrijeti prije nego što se oglasi službeni kraj katastrofe.

I tko mi poslije svega smije proturječiti kad kažem kako je upravo moj naraštaj najnesretniji? Dajte, molim vas...

#JUČER, DANAS, MALO SUTRA

Izdvojeno

21. lipanj 2020 15:17