Meni je malo žao Tonija Cetinskog i Dejana Lovrena. Malo. Nije puno. Žalim svakoga kojemu se ruga mnoštvo. S druge strane, ne mogu ih ni previše sažalijevati kad znam u kakve gluposti vjeruju. Posebno me žalosti kad vidim da svoju slijepu vjeru u neobranjivo oni nazivaju mišljenjem.
U tome, naravno, nisu usamljeni. Naš svijet jako je ponosan što nakon dugih desetljeća komunističke represije konačno uživa u slobodi mišljenja i govora. I treba biti ponosan, nego šta, samo ne bi bilo loše da pritom shvati kako mišljenje, na žalost, ima svoje granice. Ali hajdemo redom...
Kako, u najkraćem, opisati incidente koji su demolirali javni ugled dvojice donedavno omiljenih ljudi, pjevača i nogometaša? Oni su nasjeli na opasne budalaštine koje šire teoretičari zavjera, pa su na druš...