Prije petnaestak dana, dok se ovo ludilo polako zahuktavalo i još smo samo slutili razmjere užasa koji će nas pogoditi, jedna od zadnjih vijesti koje nisu bile o koronavirusu, bila je vijest da će se napokon, hvala dragome Bogu, rušiti stari i graditi novi stadion u Maksimiru.
Blaženo ravnodušna na globalnu zarazu, zatvorene aerodrome, karantene, inkubaciju, prevenciju, dezinfekciju, nestašicu zaštitnih maski, manjak respiratora, na Talijane koji su u susjedstvu počeli umirati kao muhe na kraju ljeta, zagrebačka je gradska vlast svečano objavila kako nećemo još dugo biti ruglo kojima se i FIFA i UEFA smiju, igrati na neuvjetnom, malom ubogom provincijskom igralištu otprije sto godina, već ćemo podići impozantno zdanje od betona, čelika i stakla kakvo i priliči dvadeset prvom stoljeć...