StoryEditor
Tenisas iz londona

Priča je to koju je Goran ispričao valjda bezbroj puta: Na dočeku u Splitu nisam znao što radim, što govorim, ni što se događa...

Piše Pero Smolčić
9. srpnja 2021. - 09:28

- A šta da ti kažem, osim da je prošlo 20 godina, hahahaha - prvo nam se javio Goran iz Wimbledona.

Par sati prije dvoboja njegovog pulena Novaka Đokovića i Mađara Martona Fucsovicsa.

Priča je to koju je Goran brojnim prijateljima, novinarima i ostalima ispričao valjda bezbroj puta i doista, sve je poznato. Novost je eto ta da je, kako je i sam primijetio, sad već prošlo 20 godina od tog podviga, od njegovog četvrtog finala Wimbledona i konačno pobjede protiv Australca Patricka Raftera.

Dvije su njegove izjave koje su ostale upamćene:

- Samo sam čekao kad ću doći pred vas novinare i da me ne možete pitati kakav je osjećaj biti najbolji igrač koji još nema Grand Slam titulu. Sad sam pobjednik Wimbledona. Čekam devet godina ovo, od 1992. Sva ta finala, pitanja je li ovo tvoje vrijeme? Sad me više to ne možete pitati...

I druga, još upečatljivija..

- Briga me makar izgubio svaki meč do kraja karijere, kamo god krenuo, uvijek ću biti wimbledonski pobjednik.

Malo je tko vjerovao

Put je bio težak, došao je te godine u London, a da je malo tko vjerovao da je moguće čudo. Pa bio je 125. igrač svijeta, imao velikih problema s ramenom...

- Ponekad dva dana ne bi mogao držati žlicu u ruci - slikovito je to opisao njegov otac Srđan.

No, nije imao hrabrosti ići na operaciju koja je sa sobom nosila i duge mjesece neizvjesnog oporavka, odlučio je trpjeti, uzibati tablete... I izdržati.

Korak po korak, meč po meč i priča se zakotrljala, a negdje po putu i sam je Goran počeo vjerovati u čudo.

- Jesam, ali nisam želio nikome o tome govoriti da ne kažu da sam lud.

Finale protiv Raftera bilo je veličanstveno, no polufinale protiv Britanca Tima Henmana donijelo je posebnu priču. Goran je poveo 1:0 u setovima, Henman je izjednačio na 1:1 i potom treći set dobio 6:0.

- Nisam znao kako bih igrao protiv njega u tim trenucima - rekao je Goran.

A onda se dogodio prolom oblaka, kiša, prekid i nastavak tek u subotu. Kiša je donijela i novi zamah Ivaniševiću, na koncu i veliki trijumf u polufinalnom dvoboju koji je okončan tek u nedjelju. A potom i finale, posebno, drukčije... Jer se igralo u ponedjeljak, na takozvani People’s Monday kada se u prodaju pušta svih 15 tisuća ulaznica, a priliku da navijaju dobiju i obični smrtnici. Tako je i bilo, nekoliko stotina metara bili su dugi redovi za ulaznice, a prevladavale su australske zastave. Uz još poneku hrvatsku, ipak...

Atmosfera je bila kao u Davis Cup susretima, a k tome u hramu tenisa, u Wimbledonu. Odlučili su na kraju detalji, par poena... I slavlje je moglo početi.

- Nije bilo boli, ničega. Da su mi nogu otkinuli, igrao bih s jednom nogom. Igraš, pa makar zadnji meč u životu - izjavio je Goran.

Ludnica u Splitu

I uspio je. S rukama u zraku pao je na travu, zaplakao... A onda je počelo slavlje, prvo u Londonu, a potom na neponovljivom dočeku u Splitu.

- A iskreno, to ludilo je neopisivo. Ja iskreno nisam ima pojma ni šta radim ni šta govorim ni šta se događa, hahahaha - kazao nam je iz Londona Goran.

Na tom je dočeku bio i još jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, splitski košarkaš Toni Kukoč. Njih dvojica, sudbina je tako htjela, ove godine ulaze u svoje kuće slave, Goran u tenisku u Newportu, a Toni u košarkašku u Springfieldu.

- Da, stvarno je to velika stvar za naš grad. Moram priznati da se nismo čuli dugo... A moram još napomenuti da smo nas dvojica i neki daljnji rođaci - kazao nam je Goran.

Eto pa da bacimo rukavicu izazova filmskim režiserima, priča o dvojici rođaka, dvojici Splićana koji su  svojim igrama bacali na koljena navijače diljem svijeta, a na koncu u isto vrijeme ulaze u svoje sportske hramove. 

Put do titule

1. kolo: Fredrik Jonsson (Švedska, Q) 6:4, 6:4, 6:4

Igrajući na jednom od vanjskih terena, na broju 13 i daleko od pažnje javnosti, Goran je rutinski sredio malo poznatog švedskog kvalifikanta Jonssona, u tom trenutku 197. tenisača svijeta. Dobro je, nije se ponovio kiks kao protiv Carattija u Queen’su dva tjedna ranije, bilo je to prvo što su svi pomislili.

2. kolo: Carlos Moya (Španjolska, 21) 6:7 (6), 6:3, 6:4, 6:4

“Kralj Umaga” Moya nikada na travi nije bio pretjerano opasan, ali je protiv Gorana bio favorit. Uzeo je prvi set, a onda je Goran uzvratio s tri u nizu. Naš je tenisač servirao sjajno (34 asa) i pobjedom nad nositeljem najavio da bi mogao biti opasan svima.

3. kolo: Andy Roddick (SAD) 7:6 (5), 7:5, 3:6, 6:3 

E, ova je pobjeda odjeknula. Goran je ispalio 42 asa u pobjedi nad mladim Amerikancem u usponu koji će dvije godine kasnije postati svjetski broj jedan. Njegova proslava skidanjem majice nakon realizirane meč-lopte obišla je svijet.

Osmina finala: Greg Rusedski (VB) 7:6 (5), 6:4, 6:4

Boljeg suparnika na otvaranju drugog tjedna Ivanišević nije mogao dobiti. Bio je to Rusedski, njegova “mušterija” s kojom je do tada imao besprijekornih 8-0 u međusobnim susretima. Lako je Goran upisao i devetu pobjedu, bez da se suočio s “break” loptom.

Četvrtfinale: Marat Safin (Rusija, 4) 7:6 (2), 7:5, 3:6, 7:6 (3)

Opet je to bio triler u četiri seta kao protiv Roddicka i opet je Goran pokazao stabilnost u glavi. Protiv sjajnog Safina, tada trećeg igrača svijeta, sve svoje setove dobio je u tijesnim završnicama. Na konto je dodao novih 30 asova.

Polufinale: Tim Henman (VB, 6) 7:5, 6:7 (6), 0:6, 7:6 (5), 6:3

Kultni meč, jedan od najdramatičnijih ikad protegao se na tri dana zbog kiše. Prvi je prekid stigao u petak, u pravi čas za Gorana, nakon što je s nulom izgubio treći set. U subotnjem se nastavku oporavio i poravnao na 2-2 u setovima, da bi sredinom petog kiša opet pala. Nedjelja je donijela sretan rasplet, jedan “break” bio je dovoljan za finale.

Finale: Patrick Rafter (Australija, 3) 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7

Zbog kišnih odgoda finale se igralo u ponedjeljak umjesto u nedjelju, tribine su bile otvorene “običnom” narodu i to je stvorilo dekor kakav se nikad prije ni poslije nije dogodio u All England Clubu. Tribine su preplavili hrvatski i australski navijači, bila je to prava nogometna atmosfera. Na terenu su obojica tenisača osjećala tremu pa se momentum često selio s jedne strane na drugu. Sve je to Ivanišević preživio i u petom setu došao do servisa za meč kod 8:7. U najgorem završnom gemu svih vremena, kako ga je sam opisao, Goran je dvije meč-lopte upropastio dvostrukim pogreškama, na trećoj je Rafter odigrao perfektan lob bekhendom, a onda je stigla četvrta. Goran je ubacio servis, a Australac forhend retern poslao u dno mreže. Goran je pao na tlo, napokon je ostvario san. (V.B.)

tri izgubljena finala

1992. Andre Agassi (SAD) 7:6 (8), 4:6, 4:6, 6:1, 4:6

Izbacivši u četvrtfinalu Stefana Edberga i u polufinalu Petea Samprasa, a prije toga i Ivana Lendla u osmini, Ivanišević je u finalni meč s Andreom Agassijem ušao kao favorit. Amerikanac, koji nije bio naročiti fan trave, do tada je već imao tri poraza u finalima Grand Slamova i nalazio se pod velikim pritiskom, dok je Goran ipak bio rasterećeniji jer mu je to bilo prvo finale. Meč je otišao u peti set, kod 30-30 i 4:5 Ivaniševića je Agassi probio na mreži za meč-loptu, a onda je naš tenisač promašio relativno lagan bekhend volej. Lopta je zapela na vrhu mreže, propala je prva prilika za Wimbledon...

1994. Pete Sampras (SAD) 6:7 (2), 6:7 (5), 0:6

Uz samo jedan izgubljeni set u šest mečeva i poslije polufinalnog revanša Borisu Beckeru za poraz u istoj fazi 1990. godine, Goran je u finalu bio prilično samouvjeren, iako je na drugoj strani stajao branitelj naslova i svjetski broj jedan Pete Sampras. Prva dva seta bila su tijesna, odlučivali su detalji koji su prevagnuli na stranu Amerikanca, a u trećem se Goran raspao.

1998. Pete Sampras (SAD) 7:6 (2), 6:7 (9), 4:6, 6:3, 2:6

Ako 1994. Goran nije imao šanse, četiri godine kasnije apsolutno jest. Sampras je napokon izgledao “zreo” za poraz, Goran je uzeo prvi set i u “tie breaku” drugog dvaput imao set-loptu za 2-0, ali nije iskoristio ni jednu. Opet se išlo u peti set, kao protiv Agassija, i opet je Ivanišević ostao kratak. Možda mu je i ponestalo snage jer je u polufinalu s Krajicekom imao pravu dramu (15:13 u petom setu). Treći poraz u finalu uništio je Gorana, njegova je karijera nakon toga krenula nizbrdo i malo je tko više vjerovao da će ikada osvojiti nešto značajno, kamoli Wimbledon... (V.B.)

item - id = 1111445
related id = 0 -> 1125679
related id = 1 -> 1114454
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. rujan 2021 00:06