StoryEditor
Ostalopriče sa ‘zapadne‘

Nije samo Goran, i vaterpolisti su imali svoje ‘čudne običaje; evo što Deni Lušić nije radio u nadi da osvoji turnir svoje karijere

Piše Native Studio SD
22. srpnja 2021. - 12:08

On je najveći među najvećima. Nije možda najveća zvijezda splitskog sporta, ali kada govorimo o nastupima na olimpijskim igrama Deni Lušić, nekadašnji vaterpolist splitskog POŠK-a, najtrofejniji je sportaš grada pod Marjanom.

- Ja sam Deni Lušić, osvajač zlatne olimpijske medalje u Los Angelesu 1984. i u Seulu 1988. godine - kazao je na početku intervjua kojeg smo snimili na Zapadnoj obali, pored već opjevanih ploča s imenima splitskih osvajača olimpijskih medalja.

Kako rekosmo, baš Lušićeva ploča najsjajnije sija, a ako olimpijsko odličje uzmemo kao “sportsku Nobelovu nagradu”, najviše dostignuće, onda se da izvesti i zaključak kako je baš Lušić i najtrofejniji splitski sportaš.

Jak, isklesanog torza po mnogima bi Deni i dan danas mogao uskočiti u bazen i zapapriti mlađima. Ipak, imao je problema sa srcem, kako je sam kazao vjerojatno zbog žestokog bavljenja sportom nakon igračke karijere. Bavio se podvodnim ribolovom, ronjenjem s perajama, košarkom, nogometom... A sve to bez pravih bazičnih priprema, možemo reći da je nastavio živjeti kao profesionalni sportaš, atleta, ali ipak je to s godinama postalo opterećenje za tijelo, pa je srce upalilo alarm.

Srećom, uz oprez Lušić je danas dobro, pa je rado prošetao s nama Zapadnom obalom i prisjetio se svojih slavnih dana.

- Te 1984. smo teškom mukom došli do zlatne medalje jer smo se borili protiv reprezentacija koje su u to vrijeme vjerojatno bile i bolje od nas. Ali smo mi nekako na kraju neriješenim rezultatom protiv SAD-a na njihovom terenu osvojili zlato. Recimo da je to bilo lakše osvojiti, a sigurno puno teže to bilo potvrditi. Rijetki su sportaši na Olimpijskim igrama koji se domognu zlata i to ponove na idućim Olimpijskim igrama.

‘U NAMA JE PRORADIO DIŠPET KAD SE BAZENOM POČELO ORITI JU - ES - EJ’

Vi ste ipak uspjeli?

- Danas, s odmakom od kojih 30 - 40 godina, drukčije gledam na sve to. Meni je u to vrijeme sve bilo lako jer sam bio vrhunski sportaš koji se pripremao za to. Danas vidim da uzeti dva zlata stvarno nije bilo lako, dokaz tome je i da se u Splitu to nije ponovilo. Još uvijek sam jedini splitski sportaš s dvije zlatne olimpijske medalje. Vidim koliko je to veliko ostvarenje po drugim ljudima koji me često tapšu po ramenu i vidim koliko njima to znači, skoro više nego meni.

Sigurno imate i pregršt anegdota sa svojih olimpijskih putovanja?

- Zanimljivo je recimo kad smo na prvim Igrama dobili uvodnu utakmicu, vjerojatno zbog praznovjerja, kasnije nismo mijenjali ni majicu ni gaće, ni mudante... Nekolicina nas je to odlučila.

Uf... Pa kako ste izdržali?

- Uvečer bi stavili malo sapuna, prošli s njima kroz vodu da ne smrdimo jedan drugome i to je tako potrajalo do kraja.

Jeste li isti ritual ponovili i četiri godine kasnije u Seulu?

- Ne, tamo nije bilo tako jer smo prvu utakmicu izgubili, nije bilo praznovjerja, uredno smo se mijenjali. Bili smo i malo bogatiji, imali smo više majica za mijenjati, haha.

Publika sportašima znači jako puno, nije isto nastupati pred šačicom ljudi i pred krcatim tribinama. Zbog pandemije koronavirusa brojni su sportski događaji ostali osiromašeni, uskraćeni za huk s tribina. Koliko je vama značilo imati ljude oko sebe?

- Igrati bez publike za svakog sportaša je loše. Jer oćeš-nećeš, publika daje dobar dio motiva. Svakome je drago kad izađe na borilište, bilo na bazen ili u dvoranu, na nogometni travnjak, kad vidi navijače. Osjećaš se ugodnije. Ja mogu reći na svom primjeru, kad smo igrali finale u Los Angelesu, pripremali smo se u zatvorenome prostoru, a kad smo izašli vani smo promrzli, jer bilo je toliko navijača koji su navijali “JU - ES - EJ”. Smrzli smo se, ali nam je to na kraju bio dodatni motiv da ih pobijedimo. Bio je prisutan naš dišpet koji nam je dao snage da se vratimo i odigramo neriješeno što je nama bilo dovoljno.

A kako je bilo u Seulu?

- Kad smo 1988. došli na bazen bilo je teško. Bili smo nervozni pred finalnu utakmicu (Jugoslavija - SAD 9:7, nap. a.) i šetali smo tribinama. U jednom momentu naletim na čovjeka, vidim poznato lice, tko - Arnold Schwarzenegger. A govori meni naš vratar Renco Posinković: “Deni, ovaj je cili napuvan od steroida, ti bi ga izija”. Rekao je još da bi mu vjerojatno moga i “s glave ist”. Strašno sam se iznenadio jer je bio sitan, mislim manji od 180, ja sam oko 190, 191, bila je to smiješna situacija.

Jeste li uspjeli pogledati i druge sportaše, ostala natjecanja?

- Nismo imali vremena, a toliko smo bili koncentrirani na naš program da nismo gledali druge sportaše. Ipak, jedan dan sam išao gledati Ivaniševića i Živojinovića protiv Engleza. Bio sam jedini, Englezi su pobijedili, ali zakuhalo se krajem meča, samo što nije došlo do tuče. Kad sam vidio da Goran stoji sam pred njima dvojicom, pitam se gdje je Živojinović. Spustio sam se dolje i stao između Gorana i Engleza. Sutra sam saznao da je Živojinović baš tu negdje prohodao s Lepom Brenom, kažu da je pet sati pričao s njom na telefon.

Odakle Splitu toliko velikih sportaša, osvajača medalja?

- Vjerojatno zato što smo najbolji u svemu, najlipši ljudi na svitu, pa i najbolji sportaši. Vjerojatno je razlog temperament, dišpet, hrana koju jedemo, priroda koja nas okružuje, more... To nam sve daje snagu da budemo bolji od drugih...

#DENI LUŠIĆ#PRIČE SA ZAPADNE OBALE

item - id = 1114457
related id = 0 -> 1124767
related id = 1 -> 1124688
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. rujan 2021 00:36