StoryEditor
Domaći nogometDITE S CAMP NOUA

Španjolac Mario Rosas hvali svoj sadašnji i žali svoj nekadašnji klub: Moju Barcu bez Messija čeka mala katastrofa

Piše Ivo Mikuličin
12. rujna 2021. - 14:30

Na Šubićevcu se ove sezone igra atraktivna varijanta ofenzivnog nogometa. Kao neka šibensko-španjolska "tika-taka". A za to je, nema sumnje, najzaslužniji 41-godišnji Mario Rosas, španjolski trener na šibenskoj klupi.

Za razliku od svoga prethodnika Sergi Escobara, novi španjolski stručnjak na Šubićevcu već je, kako govore stari Šibenčani, "popio šibensku paru". Nisu rijetki trenuci kad poslije treninga skokne do stare šibenske gradske jezgre na kavicu u popularni "Giro". Nije mu to, uostalom, ni daleko, jer stanuje praktički u središtu Šibenika, pa svugdje stiže pješice.

Kreatori 'tika-take'

Rosas je, kažu njegovi bliski suradnici, uvijek nasmijan i razgovorljiv. U šibenskim tisnim kalama najčešće ga viđamo u društvu s njegovim pomoćnikom Ivicom Matasom, bivšim vratarom Šibenika, ili tim-menadžerom Josom Malešom, kojemu španjolski jezik nije nepoznanica.

– Ne pamtim da je ikad bila tako dobra atmosfera na treningu kao ovog ljeta, otkad je na Šubićevac stigao španjolski stručnjak. U radu dominira situacijski trening ili želja da se uigrane taktičke minijature, ne samo globalna taktika, prenesu što vjernije na utakmicu – objašnjavao nam je Maleš, član sjajne šibenske momčadi koja je prije desetak godina igrala i službene europske utakmice.

Kod Rosasa nema ni traga prepotenciji kakvu bi mogao iskazivati čovjek koji je sa 17 godina debitirao u dresu velike Barcelone, a kojega su svojedobno označili kao veliku nadu španjolskog nogometa. Mnogi su mladom Mariju prognozirali veliku igračku budućnost. Ne samo treneri, nego i suigrači u najslavnijim danima katalonskoga kluba.

– Posebno su me cijenili legendarni Xavi i Iniesta. A oni su zapravo bili kreatori čuvene igre "tika-taka", kojom je Barcelona osvojila svijet. Jednako privlačnim nogometom i rezultatima. U jednom trenutku Xavi mi je kazao da sam idealna kombinacija vrlina koje imaju Argentinac Messi i Danac Laudrup – sa smiješkom nam je, bez lažne skromnosti, otkrio Rosas.

Šibenik sve bolji

A smiješak je, kažu njegovi najbliži suradnici i prvotimci Šibenika, Rosasov zaštitni znak. Dio njegova, očito, dobroćudnog karaktera. Nasmiješeno lice krasilo je, uostalom, Marija tijekom cijelog razgovora.

– Za pravu atmosferu u bilo kojem poslu, ne samo nogometu, prijeko su potrebni dobri odnosi s prvim suradnicima. Moraš poštovati i klupske čelnike i igrače. Jedino tako možeš izvući maksimum na treningu i utakmici. Da zajedno rastemo, kao momčad, kao klub. A to se, uvjeren sam, šibenskom prvoligašu događa iz dana u dan. I zato sam na svoj način uvijek sretan. Ili barem dovoljno raspoložen, bez suvišnih grintanja i pretjeranih prijekora, upućenih bilo kome – otkriva osnovne značajke svoga ljudskog i trenerskog duha simpatični Španjolac.

Bilo je u Krešimirovu gradu i prije Rosasa vrhunskih, vjerojatno i boljih trenera, ali nikad stručnjaka čija se filozofija prije utakmice svodi prvenstveno na devizu da suparniku treba uvaliti gol više! Filozofija koja se ćuti na svakoj šibenskoj utakmici. Uostalom, "narančasti" su u prvih sedam kola, s 12 golova, najefikasnija prvoligaška momčad.

– Brinem se ja i o obrambenim zadaćama. Moji igrači dobro znaju koliko posvećujemo vremena vježbama orijentiranima na defenzivnu igru. No, ofenziva je dio mog duha, trenerskog imidža. Uostalom, svaki dobro organiziran napad počinje od čvrste, uigrane obrane. U tome dijelom kopiram američku profesionalnu košarku – objašnjava Rosas.

Grdić i Rak

Šubićevac gotovo desetljećima ne pamti toliko domaćih igrača u početnoj postavi, pa i veliki broj tinejdžera kao ovog ljeta. Poput nadarenog stopera Donija Grdića (i otac mu je Toni bio obrambena uzdanica Šubićevca) i novog kapetana juniorske reprezentacije Hrvatske, veznog igrača Nike Raka.

– Trening ili travnjak daju najpreciznije odgovore kome valja dati šansu, tko zaslužuje mjesto u prvoj momčadi. Godine i brojevi nisu važni. Ja bih stavio i 15-godišnjaka u prvi sastav ako to zaslužuje svojim talentom i pristupom treningu. Tako nam je svojedobno u Barceloni govorio legendarni, ali, nažalost, pokojni Nizozemac Johan Cruyff. I ne vidim pametnog razloga da ne slijedim njegovo razmišljanje. Ako zadovolji moje kriterije, stavit ću sutra u momčad i nekog šibenskog 16-godišnjaka. Ne samo tek nešto starijeg Raka, koji je to u cijelosti zaslužio i talentom i taktičkom disciplinom – decidiran je španjolski stručnjak.

Rosas je trener koji se nikad ne oglašava žalopojkama kad je riječ o izostanku ozlijeđenih igrača. Više je nego sklon teoriji "da se može i bez onoga koga zbog ozljede ili kartona nema u momčadi". Ne poseže ni za imperativom prema klupskom vodstvu glede mogućih pojačanja. Bolje rečeno, vjeruje da se mnoge praznine u igračkom rosteru mogu nadoknaditi dobrim radom.

– Volio bih, naravno, da na Šubićevcu imamo širi igrački kadar. Pravih alternativa u momčadi nikad dosta. No, valja razumjeti i klupsko vodstvo. Uostalom, na svojevrsno "zatvaranje" rostera prve momčadi daje im pravo i činjenica da Šibenik igra, bez lažne skromnosti, puno bolje nego na početku sezone – diplomatski je stao Rosas na stranu kolumbijskih vlasnika.

Sjajni Enrique

Možda griješimo, ali čini nam se da je španjolski stručnjak malo i zatečen kvalitetom utakmica i brojem nadarenih igrača u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Da je očekivao nešto slabiju konkurenciju.

– Pratio sam i ranije prvoligašku utrku u Hrvatskoj. Možda su najbolji klubovi u Europi prošli nešto lošije, ali čini mi se da nikad kao ove sezone nije bilo toliko nadarenih i mladih hrvatskih nogometaša, da je kvaliteta nadmetanja puno veća nego što misle stručnjaci u drugim europskim zemljama. U Prvoj hrvatskoj ligi gotovo i nema autsajdera. Nimalo ne bježim od ocjene da bi lijepi broj mladih hrvatskih nogometaša mogao bez problema naći mjesto u prvim momčadima španjolskih prvoligaša. Kao da je broj talenata kod vas u porastu, a kod nas u Španjolskoj u padu. Nije to neka drastična silazna putanja, ali kao da velik broj uvezenih nogometaša potiskuje španjolske mladiće – uvjeren je trener Šibenika.

Mario Rosas rado je posegnuo za usporedbom stanja u španjolskoj i hrvatskoj reprezentaciji, bolje rečeno za "zajedničkim nazivnikom", što govori da se u obje selekcije događa neminovna smjena generacije.

– Španjolski izbornik Luis Enrique radi, po mojem mišljenju, sjajan posao. No, kao da nogometna javnost na Pirenejskom poluotoku nema ni razumijevanja ni strpljenja za neizbježnu tranziciju španjolske reprezentacije od prokušanih, pomalo istrošenih nogometaša prema novom mladom valu. Nemojte misliti da je kod nas u Španjolskoj bitno drugačija nogometna atmosfera nego kod vas u Hrvatskoj. I tamo su svi uvjereni da mogu biti treneri, izbornici. Ima u tome i nečega dobrog, pozitivnog. Vjerojatno je i to dio čari nogometa, koji drma cijelim svijetom.

Olmov uzlet

A priča o mladim španjolskim i hrvatskim nogometašima neizbježno nas je vodila do Danija Olma, bivšeg stanovnika zagrebačkog Maksimira i aktualnog španjolskog reprezentativca.

– Riječ je o specifičnom, izuzetno nadarenom nogometašu, kojega su, ruku na srce, lansirali Dinamo i Hrvatska. Kad je kao tinejdžer odlazio iz Barcelone, mnogi su bili uvjereni da Olmo čini fatalnu pogrešku. No, kasnija su zbivanja posve utišala te sumnjičavce. Olmo je toliko narastao u hrvatskim prvoligaškim nadmetanjima da mi se čini kako je njegov dolazak ili, ako hoćete, povratak u Barcelonu samo stvar vremena – uvjeren je Rosas.

Naš sugovornik, kao nesuđena zvijezda Barcelone, nije baš sretan zbog najnovijih zbivanja u njegovu najdražem klubu. Posebice zbog odlaska argentinskog "izvanzemaljca" Lionela Messija...

– Možda griješim, ali držim da Barcelonu poslije odlaska Messija čeka mala katastrofa. Da će klub, naučen na brojne trofeje, duže vremena ostati gladan uspjeha. Bez Messija je Barcelona izgubila sve ili gotovo sve. A ne mogu se oteti dojmu kako su ga, ipak, mogli zadržati u svojim redovima da klupsko vodstvo nije načinilo neke kardinalne pogreške. Valjda će novi čelnici biti mudrije glave i sretnije ruke – žali španjolski trener zbog praznine nastale na Camp Nou odlaskom sjajnog Argentinca.

Malaga i Sevilla

Mario Rosas nije bježao ni od, za španjolske prilike, više nego osjetljivog pitanja je li on Katalonac ili Španjolac.

– Obožavam Kataloniju, posebice Barcelonu, u koju sam stigao praktički kao dijete. Tamo sam proveo najveći dio mladosti, ali ja sam tipični Španjolac. Rodom iz Malage, iz prekrasne Andaluzije. Andaluzija je, to ne pretjerujem, najatraktivnija španjolska pokrajina. S opjevanom Granadom, Cadizom, mojom rodnom Malagom i Sevillom kao središtem. Poznatoj i po legendarnom Kristoforu Kolumbu. Nije daleko ni Gibraltar. A odnos moje Malage i puno poznatije Seville u nogometu ima okus rivaliteta, sličan onome između Šibenika i Hajduka. Gotovo i jači od onoga koji postoji između Seville i gradskog rivala Betisa, kojima je prirodna međa i rijeka Guadalquivir – objasnio nam je jednostavno odnose klubova u andaluzijskom nogometu, posebice Seville i njegove Malage, naš španjolski sugovornik.

Fali mi obitelj

Kako sklopiti novinarski notes, a ne dotaknuti temu odnosa Španjolca Marija Rosasa prema starom hrvatskom gradu Šibeniku, njegova doživljaja Krešimirova grada izvan nogometne prizme.

– Nisam nimalo kurtoazan kad kažem da mi se u Šibeniku sviđa ama baš sve. Uživam od prvog trenutka dolaska na Šubićevac. U klubu, s igračima i suradnicima, susretima s navijačima, šetnjama starim dijelom grada. U gradu s toliko privlačne mediteranske patine. Molim vas, nemojte to napisati, ja sam ipak oženjen čovjek, ali nema dvojbe da su i Šibenke jako lijepe. U Šibeniku mi ne fali ništa osim moje obitelji. Supruga i dvoje djece koji su ostali u španjolskom Castellonu – završio je Rosas.

item - id = 1126723
related id = 0 -> 1129583
related id = 1 -> 1129524
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. rujan 2021 02:08