StoryEditor
Splitkultna mista

Priča iz malog dućana u centru Splita: posljednja svjećarka u gradu otkrila nam je tajne zanata i zašto njena radionica prkosi modernim vremenima

Piše Tihana Marović
9. ožujka 2020. - 08:07
Paun Paunović/HANZA MEDIA

Jedna od najposebnijih priča koje smo do sada napravili u serijalu kultnih splitskih mjesta svakako je ova o jedinoj splitskoj svjećarnici, obrtu Žunić.

Ako nikada niste ušli u malu zanatsku radnju na adresi Čulića dvori 9, odmah nasuprot Realke, sigurno ste barem zastali pred uskim izlogom, punim svijeća raznih oblika, boja i veličina. "Šterike" se danas mogu kupiti u gotovo svakoj trgovini, no ove su posebne.

Kao prvo, sve su ručni rad, a kao drugo, izrađuje ih posljednja svjećarka u našem gradu i široj okolici, umirovljenica Marija Žunić-Petković. Posao je preuzela od oca Aćima Žunića koji je, nakon što je 1934. završio zanat za svjećara licitara u Vukovaru, obrt u gradu pod Marjanom otvorio 1953. godine.

- Bila su to malo teža vremena, pogotovo za vrijeme i nakon rata. Znam da smo se doselili iz Šibenika 1953. godine, ja sam imala godinu dana, a pokojna sestra šest. Prva svjećarnica bila je u starom bedemu u današnjoj Hrvojevoj ulici, to više ne postoji, tamo gdje su danas banci.
Sjećam je se, bio je to mali, uski prostor. Nakon toga otac je poslovao u iznajmljenom prostoru kraj Đardina, a od 1968. smo na današnjoj lokaciji. Pamtim to, jer tada sam krenula u gimnaziju - prisjeća se gospođa Marija.

Posao je vodio pokojni joj otac, sve dok se nije teže razbolio 2001. godine.

image
Paun Paunović/HANZA MEDIA

- Pa, iako sam se bavila svojim poslom, uključila sam se u obiteljski obrt 1995. godine, a kada se otac razbolio, ja sam nastavila, bilo mi je strašno žao zaustaviti rad obrta. Znate, ljudi i sad dođu pa s nostalgijom kažu; ja sam ovdje dolazila kad sam bila dijete! - pokazuje nam bogatu ponudu proizvoda, pravih malih umjetničkih djela.

Žunići su bili i ostali jedini svjećari u našem gradu. Sve donedavno, odmah iza ugla, radila je još jedna svjećarnica, koja je pripadala Marijinoj sestri. Nakon njezine smrti s radom je nastavio zet, ali onda je i on otišao u mirovinu.

- Zet, otkad je u mirovini, više ne radi... Mene, eto, još uvijek služe zdravlje i ruke, ovo je stari tradicijski obrt, pa ću svjećariti dokad budem mogla. Od samih početaka u izradi nema razlike. Sve je starinsko, ručno, mi nemamo strojeva.

I tako smo stigli do pravog novinarskog bisera. Gospođa Marija vodi nas iza pulta, malim uskim hodnikom, do svoje radionice. A tamo je, čini nam se, vrijeme stalo! Dočekao nas je ugodan miris voska, a onda smo pokušali odgonetnuti kako se čitav proces izrade, koji da odmah naglasimo, traje danima, odvija:

- Stara metoda se provodi ovdje. Tu je drveni vrtuljak na koji se stavljaju fitilji. Različitih su debljina, o tome ovisi debljina svijeća, jer šterika mora gorjeti da ne baca plamen, ali i da plamen ne bude premalen. Dva do tri dana su potrebna za manje svijeće, za deblje više.

Najprije se mora dobiti fini oblik, onda se moraju sušiti. Zatim se porežu da sve budu jednake dužine, pa slijedi pakiranje. Pravila su jasna, kod manjih mora biti paketić od kila i unutra bude 100 komada tanjih ili 50 komada malo debljih. Treba biti jako precizan, jer svaka svijeća ima gramažu, od deset ili petnaest deka. Točno se zna dužina i debljina, pogotovo kada velečasni naručuju - uz građane, župnici su česti kupci.

Budući da svaka župa ima svoje običaje i slavi posebne svece kao zaštitnike, raznim obredima treba se prilagoditi. Žunići imaju svoj posao u malom prstu. Zato kod njih ne dolaze samo splitski župnici, nego i iz Marine, s Hvara...

- Velečasni ih kupuju za crkve i samostane, a građani za svečane prilike, najviše pred blagdane, Božić, Novu godinu, Uskrs, u sve one dane kada svečani ručak traži šterike na stolu. Mušterije su nam znali biti i veliki hoteli. Veća potražnja za svijećama je, navodi Marija, i uoči Svijećnice.

U Dalmaciji taj je blagdan poznatiji kao Kandelora, slavi se 2. veljače, a podrazumijeva blagoslov svijeća koje će tijekom godine koristiti u obredima krštenja, tijelovskim procesijama i drugim prigodama. Danas su, zahvaljujući i sve popularnijim minimalističkim uređenjima interijera u skandinavskom stilu, najtraženije voštanice, koje se rade od kombinacije pčelinjeg, prirodnog i parafinskog voska.

image
Paun Paunović/HANZA MEDIA

Zanima nas dolazi li se lako do kvalitetnih materijala.

- Naše svijeće dugo gore i ne dime, pazimo na kvalitetu voska, a imamo i staru recepturu savršenih omjera. Bilo je super dok je Ina bila naša, cijena parafinskog voska, voska od nafte, bila je pristupačnija, kupovalo se kod njih u Solinu. Danas je sve dosta poskupjelo, materijali su uvozni, najčešće ruski, izraelski, turski... Sve se može nabaviti u dva klika, barem to nije problem, ali nije to to... - dodaje naša sugovornica i kaže da joj u pomoć, kada je proizvodnja veća, dođe i sin, inače inženjer elektrotehnike, zaposlen u svojoj struci.

Hoće li je naslijediti, pitanje se nameće samo od sebe. Kaže, tko zna kako će se život odvijati:

- Kada sam ja preuzela posao od oca, moram vam priznati da nije bilo lako. Bit će onako kako mora biti, mladi imaju svoj put. Prostor je naš, inače ovakva djelatnost ne bi nikako bila isplativa.

Teško je riječima objasniti osjećaj koji nas obuzima gledajući malu radionicu, posljednji bastion koji štiti centar grada od sveopće apartmanizacije i lake zarade. U vosku, čini nam se, ima nečeg plemenitog i profinjenog.

- Moram vam priznati, meni je izrada svijeća uzbudljiva i kreativna. Dogodi se svašta! Kada se ljeti rade deblje svijeće, kada je vruće, a mi ovdje nemamo klimu, samo ventilatore, dogodi se da jedna svijeća samo pljusne od topline s fitilja. Pa bude ajme meni! A opet, pričinja mi zadovoljstvo. Cijeli taj proces, pa pakiranje, razgovor s mušterijama... Pogotovo otkad sam u penziji, već evo ide peta godina - zaključuje Marija Žunić-Petković.

‘Mušterija mi je izgledala poznato, kad ono - gradonačelnik‘


- Ma, da vam kažem što nam se nekidan dogodilo. Naša Kike, koja radi za pultom, mi priča: došao nam je u radnju jedan gospodin, a vidim izgleda mi poznat, a nikako skužit tko je. Ma čim je izišao kroz vrata, sine mi, to je gradonačelnik - Krstulović Opara! Asti miša, pa što mu nisi darovala svijeću, kažem joj. A ona meni: a nisam ga prepoznala... - smije se gospođa Marija.

Voštani ukrasi s patinom


Nešto starije generacije svakako bi mogla oduševiti mala vitrina kod Žunića, prepuna svijeća posebnih oblika. Tu su uskrsna jaja, pilići, zečići razni boja. Izrađuju se u kalupima, pa boje i ukrašavaju ručno... Bili su jako popularni prije nekoliko desetljeća, no namjena im je bila uglavnom ukrasna. Jako je teško bilo nagovoriti nonu ili mater da ih zapale na radost mališana za blagdanskim stolom.

#MARIJA ŽUNIć-PETKOVIć#SVJEćASTVO#SPLIT

Izdvojeno