StoryEditor
SplitRođendan pod ključem

Peškarija slavi okruglih 130 godina rada praznih banaka, kroničar Ivulić bez okolišanja: Ovo se ne pamti! Neće se brzo otvorit ...

Piše Tihana Marović
31. ožujka 2020. - 14:04
Paun Paunović/Hanza media

Splitska peškarija danas, u utorak, 31. ožujka, navršava okruglih 130 godina! “Okrugli” rođendan dočekala je zatvorena, zasigurno prvi takav u svojoj povijesti, što je scenarij koji je čak i prije nekoliko tjedana malo tko uopće mogao zamisliti. Stoga, kad već ne možemo po ribu, možemo podići svijest o značenju ove secesijske zgrade, ali i duge tradicije grada vezane uz ulov i prodaju morskih delicija.

Iako joj se u službenim dokumentima nije davalo puno pažnje, prodaja ribe pod Marjanom nešto je toliko prirodno da se valjda podrazumijeva kao svakodnevica, ne toliko važna pomnog bilježenja. Ipak, i za vrijeme najvećih kriza, gladi i ratova, riba je bila na pučkom jelovniku.

Prvi službeni zapis o prodaji ribe u Splitu pronašli smo u gradskom Statutu iz 1312., u dijelu koji govori o životinjama i proizvodima životinjskog podrijetla. U njemu stoji kako “ribari moraju prodavati ribu onoga dana kada stignu u gradsku luku, i to na ribljem trgu, a ne drugdje, i to stojeći. Salpe su se prodavale po osam denara, šnjure po dvije, tunje po tri, skuše po dvije, a sva ostala riba po dva denara po libru. Ako bi ribar stigao u luku na korizmeni dan popodne, morao je sutradan rano ujutro dovesti ribu na trg i prodavati je kao što je rečeno.” Tako stoji u četvrtoj knjizi Statuta, 116. glava.

U “Knjizi reformacija” piše kako “svi koji su dovozili ribu morskim putem ili kopnom u grad Split ili njegov distrikt, pa je prodavali ili nosili kući, morali su platiti komuni osmi dio koji su bili dužni platiti bilo gdje ribu prodavali, i u splitskom distriktu i izvan njega, te bilo da je prevoze lađom bilo lađicom”

Pravila su se, dakle, jako dobro znala, kao i cijene, a zanimljivo je kako se i u 14. stoljeću riba morala prodavati – stojeći! Padom Dalmacije pod Veneciju, 1409. godine, Mletačka Republika na istočnojadranskoj obali stavlja ribare i prihode od ribarenja pod svoj nadzor. Zbog ulova i područja ribarenja zabilježeni su i međusobni sukobi dalmatinskih komuna. Austrijsko Carstvo nastavlja birokratiziranje i zapuštanje ribarstva. Po “Statističkim napomenama o Dalmaciji”, objavljenima u Beču 1818. godine, za ribarstvo se kaže: nekada je cvjetalo, a zatim je zbog mletačkih nameta i drugih okolnosti opalo jer se prihod ribara smanjivao.

U radu “Ribarstvo Dalmacije u 19. i 20. stoljeću”, autora Đive Bašića, pronašli smo i podatak o prosjeku ulova splitskog okružja, koji je 1830. iznosio 22.800 barila plave ribe, 17.000 barila cipala i oko 220.000 libri druge ribe. Ribolov je u Dalmaciji tri godine kasnije, tijekom ljetnog i jesenskog razdoblja, donio 20.576 tisuća komada svih vrsta ribe, ali niska cijena donosila je tek slabašnu dobit. Što se tiče prodaje, ona se, stoji samo u jednoj rečenici, odvijala na ribarnicama koje su u Splitu, piše, bile na gradskim trgovima i na rivi. No, od ulova i prodaje ribe nije se živjelo na visokoj nozi. “Ribareva žena, svakog dobra željna” bila je poslovica koja se u Dalmaciji nije mogla lako iskorijeniti, ni krajem 19. stoljeća, kada se u gradu podiže moderna Peškarija, ona kojom se danas služimo i ponosimo.

Dakle, krajem pretprošlog stoljeća, preciznije 1890., po rješenju arhitekta Ante Bezića, Šoltanina iz Grohota, Peškarija je podignuta odmah do Sumpornih toplica, što je bitno pridonijelo u kreaciji njezina prepoznatljivog imidža kao jedne od rijetkih ribarnica na svijetu bez muha. Prof. Frano Baras donosi kako je 31. ožujka 1890., točno u 11 sati, u prisutnosti općinskih zastupnika i svekolikog pučanstva, a poslije blagoslova kanonika Dvornika, novu ribarnicu javnosti na upotrebu otvorio gradonačelnik Gajo Filomen Bulat. Bio je to prvi javni objekt koji je sagradila nova hrvatska općinska uprava. “Skoro ne vjeruješ svojim očima da je na mjestu stare gadne ograde za prodaju ribe mogla izaći ovako velika i uredna ribarnica…”, bilježe povijesni izvori.

Po nacrtu i pod nadzorom općinskog tehnika Antuna Bezića, radovi su počeli u srpnju 1889. Izvodio ih je poduzetnik Ivan Celić i Talionica za gvozdene radnje. Zbog tehničkih poteškoća, prvenstveno oko krovnog svjetlarnika i hidranata, radovi su završeni poslije osam mjeseci. U međuvremenu, riba se prodavala na klupama ispred samostana sv. Frane na Obali.

“Glatki kameni stolovi naokolo poredani, ravno majstorski popločano tlo, prikladna česma za pranje ribe i crpljenje vode, lijepe gvozdene radnje na vratima od domaćih zanatlija, viti, a čvrsti željezni stupovi na kojima počiva krasni željezni krov sa staklenim otvorima, odgovarajuća okna za prozraku, sve to ti predstavlja skladnu savršenu cjelinu kojoj se ni izdaleka ne bi nadao u izgradnji ovakve vrste…”, pisali su tadašnji novinari.

Posebne hvale išle su na račun triju željeznih vrata koja je umjetničkom vještinom, tvrde za nevjerojatno nisku cijenu, izradio vrijedni kovač Lovro Aržić. Split je tako dobio ribarnicu prema “svim zahtjevima ukusa, reda i čistoće”, na kojoj su nam zavidjeli i mnogo veći i napredniji gradovi. Za tadašnjih 15.500 stanovnika na ribarnici je bilo postavljeno 30 prodajnih mjesta. Poznato je kako se upravo na mjestu ribarnice na Obrovu nalaze glavni sumporni izvori. Na jugozapadnom dijelu zgrade je veći izvor sumporne vode, koja je tada bila provedena za potrebe Splitskih toplica pocinčanim cijevima.

Kako je grad rastao, smatralo se da i ribarnica treba biti veća, pa se još 1939. govorilo o “potrebi izgradnje triput veće ribarnice”, i to na Matejuški. No, Drugi svjetski rat stao je na kraj takvim snovima. Unatoč dugoj tradiciji, zanimljivo je vidjeti kako je uoči rata godišnja konzumacija ribe bila u Japanu 45,5 kilograma po stanovniku, u Engleskoj 13,5, u Njemačkoj 9,5, u Francuskoj 7,5, u Italiji šest, a u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji samo pola kilograma po stanovniku.

No, vratimo se Peškariji. Treba reći da je nova zgrada izazvala oduševljenje građana, a danas se secesijskoj zgradi s Obrova dive uglavnom turisti. U bombardiranju grada 3. lipnja 1944. srušen je veći dio kuće Vidović s pročeljem prema Marmontovoj ulici, a nakon raščišćavanja ruševina, što je obavljeno 1955. godine, počela je prodaja na otvorenom. Nakon tri godine, odnosno 1958., uređena je famozna i građanima omiljena pjaceta sa zapadne strane Peškarije. Nažalost, u posljednje vrijeme riba se smije prodavati samo u zatvorenom dijelu. Sredinom devedesetih ribarnica je ipak bila zatvorena. Otkriva nam to Tvrtko Karoglan, direktor tvrtke “Tržnice Hippos”, koncesionara Peškarije.

 – Tijekom devedesetih ribarnica je oko godinu dana bila zatvorena jer se renovirala. Prodaja nije bila obustavljena, tada je bila na Morpurgovoj poljani. Tamo su stavljeni banci i riba se svakodnevno nudila građanima – ističe naš sugovornik.

Epidemija je sada prekinula prodaju, no jasno je kako ribari i prodavači jedva čekaju da se vrate za svoje banke. Peškarija je, Splićani su toga svjesni, neupitno jedna od najživopisnijih gradskih štacija, a tekst zaključujemo činjenicom koju bi svi trebali znati i na nju biti ponosni – zgrada ribarnice zaštićeno je kulturno dobro.

Šjor Zlatko uvik zna koja je ura, ali …

Koronavirus napravio je svoje, no Splićani kojima ribarnica, posebno u korizmeno doba, itekako nedostaje sve će nadoknaditi čim epidemija prođe.

– A šta da van kažen, ovo se ne pamti! Ma ne znan kad je Peškarija bila ovako dugo zatvorena. U normalnin uvjetima, ne radi svega par dana godišnje! E, a neće se, ima bit, otvorit do daljnjega. Ko zna koliko će ovo potrajat. A svit zna, Peškarija je uvik radila, sve ove godine, od šest do jedan, samo je nediljon do podne. Petak je udarni dan, a još je i korizma – šjor Zlatku Ivuliću, neslužbenom glasnogovorniku ribarnice, nije svejedno.

Zbog izvanrednih okolnosti, i njegova urarnica, mala meštarska butiga na adresi Kraj svete Marije 8, zatvorena je, pa smo porazgovarali telefonski, odmah nakon što je odradio svoje standardno javljanje u program Radio Splita. Iako ribarnica ne radi, šjor Zlatko itekako zna kakvo je stanje na moru.

– Kažu mi ribari s Hvara, riba se slabo lovi. Slabo i malo... Lovostaj na giru je od prvi četvrtoga, dakle, gira je gotova do jeseni, tko je pojija, pojija je! Ali, bit će sad srdele, majska je najbolja jer je veća, vidili ste šta je bilo u ožujku, po 70 komada u kilu... – kultni splitski urar ne pamti ni kada je njegova butiga ovako dugo bi la pod ključem.

Urarnicu, koja je “Hajdukov” vršnjak, od oca je preuzeo prije više od 40 godina, u siječnju 1980. godine.

– Živin na Rivi, odma poviše “Adriane”, tako da pratin sve u centru grada. Mogu van reć: grad je prazan. Nema čovika za vidit! Samo par ovih šta šetaju pase i to je sve. Butiga mi je zatvorena, a kome je svejedno. Ovo mi je prisilni godišnji. A stavite lipo u novine nešto o Peškariji, slavi 130. rođendan, evo baš ovi utorak. Šoltanin Bezić je napravija 1890., a pedesetih godina je otvoren plato isprid Toplica. Eh, sad ni on više ne radi, ali neka se zna – upućuje nas šjor Ivulić, priznati gradski kroničar.

Vjerodostojan je izvor, svaka mu stoji.

Bube je donila škamp od skoro četrdeset deka

Dok je ribarnica zatvorena, na Facebook stranici “Splitska peškarija” može se informirati o ribi i slavnim primjercima s banaka. Iznimke potvrđuju pravila, pa su se tako s ribarnice prisjetili kako su, iako u stručnoj literaturi stoji da škampi narastu do 25 centimetara dužine i težine do 300 grama, sami svjedočili da ima i težih.

Tako je, pišu, 24. listopada prošle godine “Bube s Paga donijela škamp koji je težija 380 grama i bija dug 39 centimetri”.

#RIBARNICA SPLIT

Izdvojeno

01. lipanj 2020 22:57