StoryEditor
Splittrogirski institut

Dalmacija je danas u ratu protiv korone, a prije nešto manje od sto godina dobila je bitku protiv malarije. Evo kako je to uspjela...

Piše Damir Šarac
30. ožujka 2020. - 16:39
Pregledi u antimalaričnoj ambulantiSnježana Šarić

Premda se globalna panika izazvana pandemijom koronavirusa uspoređuje s velikim pomorima ljudi u doba kuga, kolere i velikih boginja, francuski i američki stručnjaci u liječenju oboljelih od COVID-a 19 sve više koriste lijekove uobičajene u borbi s jednom drugom zaraznom bolesti koja je stoljećima plašila Zemljane – malarijom (tal. male aria, loš zrak).

Svijet je obišla vijest kako dobre rezultate u liječenju daje kombinacija lijeka protiv malarije hidroksiklorokina i antibiotika azitromicina, poznatog kao Sumamed, koji je nekoć izumila naša farmaceutska tvrtka “Pliva”, a koristi se kod bakterijskih plućnih infekcija.

Malariju izaziva parazit Plasmodium, a na čovjeka se prenosi ubodom ženke zaraženog komarca iz roda Anopheles, koji nastanjuje i močvarna područja Hrvatske. Parazit se razmnožava u jetri i crvenim krvnim stanicama zaražene osobe.

Malarija se može prevenirati i liječiti, a ako se pravovremeno ne liječi, prozročit će ozbiljne komplikacije, čak i smrt. Simptomi obično počinju deset do 35 dana nakon što je komarac unio parazita u osobu, a često su prvi simptomi blaga temperatura, glavobolja, bolovi u mišićima i groznica. Ovi simptomi traju dva, tri dana i često se u početku zamijene simptomima gripe.
Kod malarije falciparum može doći do nenormalne funkcije mozga, komplikacija se zove moždana malarija i može dovesti do smrti.

Bolest močvarnih područja

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, godišnje od malarije oboli oko 216 milijuna ljudi, a umire ih oko 650 tisuća, ponjaviše u subsaharskim područjima Afrike, gdje je čak 90 posto ukupno oboljelih i 91 posto umrlih. Mada svijet previše ne mari za ovu bolest, gotovo polovica svjetske populacije i danas je izložena riziku obolijevanja od malarije.

Smatra se kako je malarija u Hrvatskoj iskorijenjena još 1964. godine i danas se bilježe samo tzv. importirani slučajevi iz brojnih endemskih područja malarije u svijetu, gdje ciljevi smanjenja broja novooboljelih od malarije nisu ostvareni; u nekim zemljama je njihov broj u stalnom porastu.

Malarija je nakoć harala i našim područjem i bila je veliki zdravstveni, gospodarski i socijalni problem sve dok nije započeta sustavna i organizirana borba protiv nje. Riječ je o bolesti koja je bila osobito raširena na močvarnim područjima u kojima su se legli komarci, prijenosnici malarije.

U Dalmaciji je malarija bila raširena još od davnina, a epidemije su bile najintenzivnije od proljeća do jeseni. Tada bi bolest onesposobila značajan broj ljudi, mahom poljoprivrednika, pa bi zbog toga mnoga polja ostala neobrađena, a ljetina neubrana. Oboljele je malarija ostavljala u dugotrajnoj anemiji i fizičkoj slabosti, a posebno je negativno utjecala na duševno zdravlje djece.
S obzirom na progresivan rast malarije u Dalmaciji nakon završetka Prvoga svjetskog rata, i to vrste malarije u pogibeljnoj tropskoj formi, 1922. godine u Trogiru je po naredbi Ministarstva zdravlja Kraljevine SHS i uz pomoć Rockefellerove zaklade osnovan Institut za proučavanje i suzbijanje malarije.

Trogir nije izabran slučajno, u neposrednoj blizini grada je i jedinstvena srednjodalmatinska močvara Pantan u kojoj su bile smještene životno važne mlinice, ali bila je i područje širenja endemske malarične bolesti.
Osnivanjem i radom Instituta u Trogiru bavio se dr. sc. Marijan Čipčić iz Muzeja grada Splita, u sklopu svoje disertacije “Društveno-političke prilike i gospodarstvo u Trogiru od 1918. do 1941. godine” koju je obranio – simbolično – zadnjeg dana prije zatvaranja sveučilišnih prostora zbog epidemije našeg doba!

O djelovanju ove institucije izdana je 2012. godine iscrpna monografija prigodom 90. godišnjice djelovanja koju je uredila dr. sc. Stella Fatović-Ferenčić, upraviteljica Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU.

- Područje djelovanja Instituta bile su Dalmacija i Hercegovina. Glavni zadaci ovog Instituta, koje je postavilo Minstarstvo zdravlja, bili su proučavanje epidemiologije svih vrsta malarije, ispitivanje vrsta komaraca prenositelja malarije, predlaganje metoda praktičnog suzbijanja malarije u raznim malaričnim krajevima, podučavanje nižeg sanitetskog osoblja za potrebe ispitivanja i suzbijanja malarije, prikupljanje i vođenje statistike, vođenje antimalarične propagande i nadzor.

Upravitelja Instituta imenovao je ministar Narodnog zdravlja. Upravitelj je, uz stručni dio, vodio i administraciju Instituta - navodi dr. Čipčić.

Utemeljitelj i prvi ravnatelj Instituta bio je dr. Andrija Sfarčić (Milna, 1884. - Split, 1955.) a od 1929. i načelnik Odjela za socijalnu politiku i narodno zdravlje pri Banskoj upravi Primorske banovine u Splitu.

image
Dr. Andrija Sfarčić
Snježana Šarić

Institut je bio smješten u zgradi pokraj Batarije u Trogiru. Podršku pri osnivanju Instituta dao je dr. Peter Mühlens, ugledni profesor na Sveučilištu u Hamburgu, koji je radio na tamošnjem Institutu za proučavanje tropskih bolesti. Među ostalim, u koautorstvu s dr. Sfarčićem, napisao je priručnik o suzbijanju malarije. Od početka djelovanja Institut je dobivao podršku od svjetski uglednih malariologa, Institut su obišli Giovanni Battista Grassi i Alberto Missirolli.

Talijanski liječnik i zoolog Grassi uspio je dokazati prijenos malarije preko komarca na čovjeka, dok je Missirolli usko surađivao s Higijenskom sekcijom Lige naroda.

Preteča Higijenskog zavoda

- Zbog velikih zasluga i predana rada na suzbijanju malarije, po preporuci dr. Andrije Štampara, i dr. Sfarčić postao je članom Higijenske sekcije Lige naroda 1924. godine. Mnoge uvažene osobe koje su djelovale na području higijene i javnoga zdravstva bile su povezane s dr. Sfarčićem i Institutom u Trogiru - navode dr. sc. Stella Fatović-Ferenčić i dipl. ing. Josip Bakić u poglavlju o razvoju Instituta u spomenutoj monografiji.

Prva velika sveobuhvatna akcija Instituta koja je za cilj imala suzbijanje malarije započela je u srpnju 1923. godine, a u kolovozu je proširena na čitavu Dalmaciju. Bila je organizirana tako da su sva malarična područja bila podijeljena na okružja. Svako je okružje imalo svoju središnju stanicu, a svaka stanica svoga endemijskog ljekara ili općinskog liječnika.

- Institut za proučavanje i suzbijanje malarije odlukom Ministarstva zdravlja od 1. travnja 1928. godine promijenio je naziv u Higijenski zavod. U ovoj ministrovoj odluci navodi se da će središte Higijenskog zavoda ostati u Trogiru dok se ne steknu uvjeti za preseljenje u Split. Higijenske ustanove u Splitu ovom su uredbom spojene s Higijenskim zavodom u Trogiru. Pod nadležnost Higijenskog zavoda Trogir - Split spadale su brojne medicinske ustanove na području Dalmacije i Hercegovine.

Ovaj je Zavod imao intenzivnu publicističku djelatnost, tiskao je brojne korisne publikacije o prevenciji malarije, tuberkuloze, trbušnog tifusa, škrleti (šarlaha) i sličnih zaraznih bolesti. Prema izvješću iz 1929. godine, tijekom šest godina u akcijama koje su za cilj imale suzbiti malariju u Dalmaciji sudjelovalo je 28 liječnika i ljekara te 24 medicinske sestre - ističe Marijan Čipčić.

U travnju 1928. godine Higijenski zavod u Trogiru pokrenuo je, na poticaj Ministarstva zdravlja, sveobuhvatnu prosvjetnu akciju koja je za svrhu imala podizanje zdravstvene svijesti, posebno u selima. Sve zdravstvene ustanove koje su bile pod upravom trogirskog Zavoda trebale su organizirati predavanja u samim ustanovama, školama, općinskim i kinodvoranama, čitaonicama te ostalim raspoloživim mjestima.

Apeliralo se na svećenike i pučke učitelje da se i oni uključe u ovu akciju promicanja osobne higijene. Institut je budućim predavačima na upotrebu stavio svoju knjižnicu koja se dopunjala publikacijama iz svih grana zdravstva. Institut je pripremao svoje pomoćno stručno osoblje na jednogodišnjoj obuci kroz teoriju i praksu.
Nakon završetka obuke, polaznici su dobivali diplome te su potom poslani na rad u antimalarične stanice, gdje su dobivali plaću kao niži državni službenici.

- Institut su često posjećivale znanstvene ekskurzije. Tako je četrdeset studenata medicine, predvođenih dr. Andrijom Štamparom, tadašnjim načelnikom u Ministarstvu narodnog zdravlja, posjetilo Institut krajem rujna 1923. godine.

Tom je prigodom dr. Sfarčić održao predavanje studentima, a organizirana je i terenska nastava. U lipnju 1925. godine posjetili su Institut članovi Higijenske sekcije Lige naroda na čelu sa dr. Abelom. Delegacija je došla kako bi se upoznala s metodama suzbijanja malarije u Trogiru. U svrhu istraživanja, proputovali su pod vodstvom dr. Sfarčića velik dio Dalmacije.

U kolovozu 1929. godine iz Lige naroda poslana su četvorica liječnika, tri Grka i jedan Španjolac, kako bi se upoznali s organizacijom Instituta te praktičnim metodama suzbijanja malarije. Grčki su liječnici u svojoj zemlji trebali organizirati higijensku službu po uzoru na Institut u Trogiru i također pod pokroviteljstvom Rockefellerove zaklade.

U Trogir je svakih deset dana stizala jedna skupina od sedam medicinara iz Zagreba kako bi se upoznali s praktičnim radom suzbijanja malarije. Njihov je boravak isto tako financirala Rockefellerova zaklada. Načelnik Ministarstva socijalne politike i narodnog zdravlja dr. Andrija Štampar ponovno je posjetio Institut u kolovozu 1929. godine – tumači Čipčić.

Za edukaciju lokalnog stanovništva o štetnosti malarije Institut se služio javnim prikazivanjem edukacijskih filmova. Već 1923. godine Institut je uredio dvoranu za predavanje s projekcijskim uređajem i prijenosnim kinoaparatom. Iste su se godine prikazivala dva filma o malariji, jedan inozemne, a drugi domaće produkcije. Filmove je Institut nabavljao od Higijenskog zavoda iz Zagreba po cijeni od pet dinara po metru trake.

Sanatorij na Čiovu

Po nalogu Ministarstva zdravlja, 1926. godine osnovan je Sanatorij za malarično-kahektičnu djecu na Čiovu kod Trogira. Sanatorij je smješten u dominikanskom samostanu sv. Križa.

U njemu su se liječili najteži slučajevi malarije kod djece uzrasta od šest do četrnaest godina iz svih dijelova Primorske banovine. U sanatoriju su se držala po potrebi, uglavnom oko tri mjeseca, a u težim slučajevima i do šet mjeseci. Nakon što je samostan postao lječilište, uz njega su izgrađene tri velike barake sa stotinu kreveta. Pod borovima je uređen prostor za igru i odmor djece. Sestre dominkanke skrbile su o oboljeloj djeci, te su ih podučavale u jednorazrednoj pučkoj školi, a od 1926. do 1933. godine u sanatoriju je primljeno i liječeno 1615 djece.

- Rezultati Instituta kroz godine djelovanja bili su jako dobri. Velika podrška dugogodišnjem ravnatelju Instituta dr. Sfarčiću bili su njegovi pomoćnici dr. Đorđe Gulemino, dr. Eugen Nežić i dr. Franjo Buntjelić. O kvalitetnom radu na suzbijanju malarije svjedoči službeni dokument od 14. srpnja 1931. godine s potpisom tadašnjeg ravnatelja dr. Škarića, u kojem se navodi da u Trogiru - nema malarije.

To je potvrdio i dr. Sfarčić, koji je tada obnašao dužnost načelnika Zdravstvenog odsjeka Kraljevske banske uprave Primorske banovine u Splitu. Suzbijanje malarije podrazumijevalo je i istraživanje biologije komaraca pa se stoga u Institutu razvio i prvi medicinsko-etnomološki laboratorij (1922.- 1933.) koji je osnovao i vodio dr. Stanko Karaman.

Godine 1933. Higijenski zavod iz Trogira se preselio u Split, u novu zgradu u kojoj i danas djeluje njegov pravni nasljednik Nastavni zavod za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije – zaključuje dr. Čipčić.

‘O NERETVA OD BOGA PROKLETA‘
‘Teško će se naći netko tko je neko vrijeme živio u Dalmaciji, a da nije čuo za neretvansku bolest, za njezine strašne posljedice‘
Dalmatinski kraj koji je stoljećima patio i strahovao od malarije bila je delta Neretve, a ova je zarazna bolest zauzdana tek isušivanjem velikih močvara.
Ivo Smoljan u knjizi ‘Neretva‘ navodi kako je medicinska znanost tek polovinom 19. stoljeća utvrdila da komarac prenosi malariju.
- Međutim, Neretvani su znali da komarac prenosi malariju 120 godina prije, a možda i mnogo ranije. Talijanski putopisac Alberto Fortis putovao je drugom polovinom 18. stoljeća u dva navrata po Dalmaciji. Jednom prilikom posjetio je Neretvu i o njoj iznio svoja zapažanja u svom djelu ‘Viaggio in Dalmazia‘, tiskanom u Veneciji 1774.godine. Fortis navodi kako je kraj oko Neretve pun raznih insekta što se legu po baruštinama, zbog čega se moreplovci nisu usuđivali uplovljavati u Neretvu:
‘Svaki stanovnik ovoga kraja ima svoj mali šator (Neretvani ga zovu čambiluk), da bi se zaštitio od komaraca i od zaraznih insekta za vrijeme spavanja. Osobe koje nisu zauzete poslom borave pod tim šatorom od platna i preko dana, za vrijeme ljetnih vrućina. Broj tih neprijatnih životinjica bio je vrlo velik kad sam se tamo nalazio, pa sam bio prosto očajan. Jedan Neretvanin mi je pokazao mali prištić koji je imao na čelu i uvjeravao me da mu je to došlo od uboda komarca. On je pametan čovjek i reče mi kako misli da groznica od koje stradaju Neretvani dolazi, vjerojatno, od uboda ovih insekta koji ujedaju ljude. Doista mi se čini mogućim prijenos nekoga mijazma ovim putem, sumnja je u najmanju ruku oštroumna‘, piše Fortis.
Malarija oko ušća rijeke Neretve poznata je u svijetu pod nazivom ‘neretvanska bolest‘ više od 270 godina, otkad je mletački liječnik Giuseppe Antonio Pujati 1747. godine objavio raspravu o toj bolesti: ‘De morbo naroniano tractatus‘". Bolest je - po riječima Pujatija - bila ‘Mlečanima potpuno nepoznata, nova za većinu liječnika. O njoj medicinski pisci uopće nisu pisali.‘ Njegova knjiga je ponukala Pietra Nutrizija Grisogona da eksperimentalno ispituje je li komarac uzročnik neretvanske bolesti.
To znači da je komarac kao uzročnik malarije otkriven ne u Indiji 1898. godine kako se općenito smatra, nego u Neretvi, osamdesetih godina 18. stoljeća.
Pujati je 1726. godine preuzeo liječničku službu u području Korčule. On je sljedeće godine bio svjedok ‘strašnoga‘ haranja neretvanske bolesti. Obolio je i sam Pujati: ‘Tamo sam bio četiri dana i kad sam se vratio kući, tako sam teško obolio da su me mnogi već bili prekrižili.‘
Najveća godišnja smrtnost u Dalmaciji zabilježena je upravo u području Neretve - pisao je stotinu godina kasnije Francesco Lanza, također liječnik u Neretvi.
- Teško će se naći netko - piše Pujati - tko je neko vrijeme živio u Dalmaciji, a da nije čuo za neretvansku bolest, za njezine strašne posljedice.
Neretvansko je podneblje kod Dalmatinaca toliko na zlu glasu da u jednoj pjesmi o epitetima dalmatinskih gradova pjevaju o Naroni: ‘O Neretva od boga prokleta.‘

#KORONAVIRUS#MALARIJA#TROGIR

Izdvojeno

17. svibanj 2020 13:55