StoryEditor
Split‘Ooj Meeerjaneee...’

‘Ča je život vengo pisma i fantažija‘: nakon dva miseca škurice izašli su na svitlo ka mladi grdelini. Oni su klapa ‘Rebatajica‘

Piše Damir Šarac
15. svibnja 2020. - 15:30
Vojko Bašić/HANZA MEDIA

Dva miseca se nisu vidili ni čuli, nisu skupa marendali, čašu vina popili, nisu se zafrkavali, nisu zurku obukli ni crveni pas oko trbuja stavili. Maske su nosili, ruke su prali, mučali su ka i svi, u tinele se zavukli - prid napadima koronavirusa. Onda smo ih jednoga sunčanoga dana prid Svetoga Duju izvukli na svitlo Peristila. Nije ih tribalo nagovarat, nije in tribalo davat intonaciju, provavat, ni zagrijavat se... Zaželili su se priko svake mire. Malo su se nakašljali, pa za dobrojutro najprije pozdravili Split: “Jemaš izgled pravog raja!”

A onda u savršenome akordu ka mladi grdelini izlegli onu starovinsku: “Oooj Meeeerjaneee, Meeeerjaaaaneee, ča baaarjak ne viiiijeeeš.... ma oool si prizloovooojan, ol teee voooja niiiijeee...”

Poslin dugih dana muka i mučanja vratili su pismu na Peristil, a vratili su i publiku. Naprije bojažljivo, iza kantuna, pa sve bliže izlazili su osokoljeni Splićani pa in pljeskali i snimali ih. Bilo je i Splićanki, ne more se reć. Dugo su trajali dani straja i šutnje, dva miseca karantene ka dvi godine robije!

Ovo in je povist

Tako je čast da u Sudamji vrati Splitu dalmatinsku pismu pripala klapi Rebatajica, a i red je, po godinama života i pivačkoga iskustva oni su najstariji klapaši more bit i u cilome svitu. Najmlađemu je šezdeset devet, a najstarijemu osandeset godin!
Počevši od prvoga tanora, ovo je Rebatajica: Vicenco Blagaić (73), porijeklon iz Donjega Sela na Šolti piva od prvoga razreda osnovne, a službeno od 1978. u klapama PTT, Janus, Logos i Kamen, plus cilo vrime sa svojim bratimima Svetoga Martina – Donjacima Martincima.

Drugi tenor je Davor Matanović (78), koji je od 1974. piva baritona, često i solista u Gradskome zboru Brodosplit, posebno je bija jak u ruskin šansonama, a onda i u Mješovitoj klapi Slobodne Dalmacije.
Baritona piva Josip Zjačić (69) ujedno i najmlađi klapaš Rebatajice, rođeni Šibenčanin s Baldekina, koji je pivački vik tamo od 1969. proveja u Filipa Devića.

Voditelj klape i bariton je Stobrečanin Zdenko Perasović (73), a on je priko dvadeset i pet godin vodija klapu Kamen.
Velolučanin Ivan Oreb (74) prije Rebatajice nije piva u klapi, ali je bija cili u muzici, završija je glazbenu akademiju, u splitskome HNK svira je obou, početkon devedesetih dirigira vojnon mužikon i predava na Glazbenoj akademiji.
Onda idu tri basa: Mijo Stipinović (80), koji je počeja 1958. ka šlager-pivač, pa se priključija klapi Stobreč, onda klapi Škojari KUD-a Jedinstvo, stobrečkin Pučkin pivačima, u dva navrata klapi Kamen i klapi Elektroprijenos pa je gnjizdo savija u Rebatajici. Kad se sve zbroji i oduzme priko šezdeset godin piva!

Drugi bas je Branko Terze (72), koji je od 1974. do danas piva sa slavnon klapon Kamen, a povremeno i s klapon Split.
I na koncu, duša i osnivač Rebatajice, Splićanin Zdenko Matošić: počeja je pivat od desete godine – po portunima, kaže. Onda od 1964. u klapama Filip Dević, Jedinstvo, Kantaduri, zboru Brodosplit i klapi Slobodne Dalmacije, a od 2006. u Rebatajici.

Zaboravili tekst

- Klapa je nastala doslovno na mojoj bolesničkoj posteji, ima san operaciju kolina i jedan dan su se prijateji skupili i zapivali mi u bolničkoj sobi. Kako smo svi cili život vezani za klapsku pismu tako je pala ideja da napravimo klapu. Mi smo već u godinama i ispivali smo se za života, nije nan više bilo do natjecanja i nadmetanja nego smo se skupili i pivamo iz gušta i za svit koji razumi šta je pisma. Veza nas je stol i druženje u konobi Cokarića u Stobreču - vječno rješavam dvojbu “klapa ili klopa” pa pivamo između zalogaja. A to je, ako ćemo istinu, prava klapa - tumači šjor Zdenko, prisjećajući se i dva člana koji više nisu s njima, pokojnih Frane Mrduljaša Babe i Gordana Stojanca. Član Stipe Jukić je odusta, a klapski oldtimeri će se ovih dana i pomladit: Ivu Oreba zaminit će Joško Alajbeg (76), bariton s dugogodišnjim pivačkin iskustvon u crkvenim zborovima, klapama, kazalištu...

- U svome izričaju odlučili smo objedinit spontano, pučko, klapsko i zborsko glazbeno iskustvo, uostalom imamo mali milijun godin pivačkoga staža, a klapske nostalgičare će podsjetit na vrimena u kojima je način pivanja bija zvučna rebatajica. Ime smo nadili iz morskoga pojma; rebatajica je ono kad val udre o škrapu pa se odbije, u glazbenom smislu to bi bija eho – objašnjava Matošić i navodi zanimljive kriterije i “poslovnu filozofiju” klape veterana:

- Selekciju pivača radimo tako da biramo prijatelje i dugogodišnje poznanike s najmanje 65 godin života. Novce za nastupe ne uzimamo, to je možda bilo jako rijetko i to kad smo morali jer je bilo predviđeno. Koliko su naši pivači dobri, govori i činjenica da prvoga tenora piva drugi tenor, a drugoga tenora piva bariton. Ko zna pivat, zna sve - ističe Matošić.
Prvi javni nastup klapa imala je u Zagrebu na promociji monografije “Bačvice – raj na zemlji” u Novinarskome domu 2007. godine. Od tri pisme otpivali su dvi, a jednoj su zaboravili tekst!

Jakšin ‘Picigin’

- Još je teže bilo šta nismo imali di parkirat autobus, pa smo priko po Zagreba nosili gvantjere sa spizon za promociju. Putovali smo s piciginašima i promovirali monografiju i u Ljubljani, Beogradu, Novome Sadu, Kotoru, a imali smo prilike zapivat i u čuvenoj crkvi Gospe od Škrpjela na otočiću isprid Perasta u Boki kotorskoj. S Društvon Bačvice i piciginašima di san ja bija i prešidente vezuje nas prijateljstvo i suradnja. Premda njegujemo a cappela pivanje, nećemo odbit niti skladane, nove pisme u dalmatinskom stilu. Ali zna se cijena - pečeni janjac. Tako smo snimli pismu “Ribara i batanu” Gorana Sučića i Stjepana Benzona, ali janjetinu još nismo vidili...

Snimli smo nosač zvuka “Evo san ti doša”, a pivamo i nekoliko pisama koje više niko ne izvodi, a imamo i favorite, to su pisme “Ljubavi moja” i “Di je nestalo ča” koja publiku obično diže na noge. Na susretu klapa u Voloskome i Opatiji najavljeni smo ka iznenađenje večeri i pogodili smo publiku u dušu, a jedan slovenski bračni par toliko smo oduševili da su nan organizirali nastup u Kamniku kraj Ljubljane – iznosi Zdenko Matošić, dodajući kako in je ipak krivo da nisu uspili uć na Splitski festival za koji su pripremili pismu “Picigin” autora Jakše Fiamenga i Duška Tambače, te na Šibenski festival šansone. Ali zato su za desetu godišnjicu napunili kazališni foyer i duše svojih obožavatelja.

- Posebno nas vesele redoviti nastupi u ribarskoj crkvici svetoga Luke na Matejuški, di se skupljaju Splićani i njima obavezno moramo pivat “Di je nestalo ča” koju je na tekst Ante Mekinića uglazbija Zdenko Perasović. Ipak, godine i zdravje su nas pritisnuli pa sve manje nastupamo izvan Dalmacije, a sve više na otocima i po Zagori. Smišno je to, nikome ne možemo čvrsto obećat nastup jer nikad ne znamo oće li se svi pojavit, evo i na ovo slikavanje od osmorice došlo nas je šest - kaže šjor Matošić.

Cokarićeva konoba

- Niste mi rekli ko je Stipe Cokarić, a s njin smo započeli?

- E, u Cokarićevoj konobi u Stobreču je naše pravo sjedište. Tamo se okupi i “prošireno članstvo” koje je zaduženo oko priprema marendi. Nađemo se i na izdvojenin lokacijama, osin u Stipe, rado ćemo doć na spizu i vino u Terzine dvore na Kamenu i Kod maestra. Svi imamo svoje maslinovo uje i vino, a ostalo je improvizacija. Diš lipše u ovin godinama i vrimenima. Najboje je pivat između zalogaja - smije se Zdenko Matošić.

Kako je u Splitu još sve zatvoreno prikršili smo pravilo Rebatajice pa smo umisto u koju konobu ili dvor posidali po ladnin skalama od Peristila, ovin judima u godinama to baš i nije lako, ali tili smo proćakulat s njima, bar dvi riči, uvatit koju crticu iz sićanja.

Voditelj klape Zdenko Perasović kaže nan kako se ne može nazvat klapon skupina koja ne piva a cappella, jer su baš takvi izvorni dalmatinski napjevi.

- Sve ovo šta se čuje i predstavlja dalmatinskin klapama postalo je strašno, ali ne triba momcima ništa zamirit, samo bi ih tribalo uljudno zamolit da se ne zovu klapa nego bend ili vokalno-instrumentalni sastav, da se ne zbunjuje narod - smatra voditelj Perasović koji je u Glazbenoj školi Josipa Hatzea završio trubu, nakon Muzičke akademije pune 42 godine radio kao učitelj glazbene kulture, a dva puta je nastupio i na Splitskom festivalu kao član skupine Fortuna. Posebno je ponosan na dvadeset pet godina koje je kao voditelj proveo s klapom Kamen, a snimio je i obradio oko stotinu pedeset izvornih napjeva, pretežito splitske okolice.

Dobri smo, je l’ tako?

- Svaku pravu klapu možete prepoznat po zvuku ako van je uvo izvježbano, a voditelj taj zvuk ravna po prvome tenoru, on daje timbar i repertoar se prema njemu slaže. U Rebatajici nema nervoza, mi smo prijatelji, istomišljenici, uživamo u pivanju i taj užitak prinosimo publici. U ovin godinama lakše ide iz glave nego u glavu, ali srića je da je rič o iskusnin pivačima koji još uvik vladaju klasičnin klapskin repertoarom. A imamo zvuk dobar je l’ tako?

- Baš je!

- E, posebno kad je rič o izvornin, tradicionalnin pismama. To smo jednostavno mi i ne moremo falit - siguran je voditelj Perasović.

A Branka Terzu, pivača s 46 godin iskustva i prepoznatljivu facu klape Kamen, koja je godinama žarila i palila Omiškin festivalon klapa di je skinula 22 nagrade, pitamo za priču maestra Ive Tijardovića koji je istica kako je jubav prema dalmatinskoj pismi steka u dvoru obitelji Terze u Radunici di je pismu sluša ka dite.

- Je, bija je to Šime Terze zvani Girica, koji se priženija u jednu splitsku familiju u Radunicu još prije Prvoga svjetskoga rata. Njihov je dvor bija ono kad si na vrju Radunce pa ti je u prsi kuća od Slavke di su se veživali tovari. Da sad priko zida poviriš još ćeš vidit ganče u zidu. Od nje ide kaleta put nebodera, deset metri u kantunu je prva velika kuća, a doli su dvi male potleušice. E tot su Terzini stali - nacrta nan je šjor Branko, koji ističe kako pivanje u Rebatajici prima ozbiljno isto ka i u klapi Kamen, isto ka i na svakoj probi.

’Nisan se pokaja’

Vicenco Blagaić-Mikela ima velike brige: ka prvi tenor uvik mora bit zdrav, i na probi i na nastupu!

- Koliko san naranač štruka i vitamina C proguca, na šlepere... Ali teško je uvik priladi uteć. Nikad na godišnji odmor nisan iša u sedmi misec kad je bija festival u Omišu da se ne bi razbolija. Tek sad kad se svi čuvaju od korone možete vidit kako je prvin tenorima, svi se drugi mogu razbolit i zaminit u klapi, ali mi tenori nikako - gušta Blagaić.

Josip Zjačić, najmlađi u Rebatajici, doša je u Devića 1969. jer je tija pivat, ali sva su mista bila zauzeta, pa je plesa u KUD-u, tek 1975. se otvorilo misto za njegov glas, a onda se priključija i mješovitoj klapi. Matošić ga je u Rebatajicu zva kad su se sreli u Rami.

- Zaganča me, ali nisan se pokaja, lipo nan se poklopilo, posebno kad se nađemo oko stola a zna se da se tamo najboje piva - navodi Zjačić.

Najstariji rebatajičar, osandesetogodišnji Mijo Stipinović pravi je libar naše zabavne i klapske pisme. Počeja je, pazite sad, davne 1958. na natjecanju “Mikrofon je vaš” na bazene Mornara kad je, sića se, Maruška Šinković osvojila prvo misto. On je uz pratnju jazz orkestra Miljenka Prohaske piva “Mornarev cha-cha-cha” od Arsena Dedića, tada talentiranoga šibenskoga momka, dvadesetogodišnjaka.

Sve na uvo

- Bilo je to vrime šlagera i talijanskih kancona ka šta su “Volare” ili “Ta tvoja ruka mala” a na svirkama nas je pratija orkestar vlasnika Epetiona: harmonika, dva saksofona, truba, klarinet i bubanj. Učili smo pisme iz časopisa “Metronom” koji bi misečno objavija desetak nota i riči novih šlagera. U Stobreču su zabave bile u Ponadragi i staroj školi, svira bi jazz sastav, pilo se vino i likeri, aer-konjak, kruškovac, maraškin...

Pivalo se i po gostionama, po kućama, konobama. U to vrime nije bilo intonacije priko instrumenta, nego sve na uvo. Sićan se, kad bi točno uvatili “Misec maj na Marjan poć” do ujutro smo mogli držat točan ton! Piva san i u klapi Stobreč u kinu “Split”, iz toga je nasta festival klapa u Omišu za koji je kandidat bija i Trogir. Onda san iša u Škojare pri KUD-u Jedinstvo, pa u Pučke pivače Stobreča, onda klapu Kamen i klapu Elektroprijenos. Sad san se steplija u klapi Rebatajica di ću pari mi se uvatit i pivačku penziju, ol nisan zaslužija kad 62 godine pivan?! Proša san put od prvoga tenora do basa, more se reć da još mutiran - vedar je šjor Mijo, najstariji pivač najstarije naše klape.

#KLAPA REBATAJICA

Izdvojeno

06. srpanj 2020 13:48