U Šibeniku je, kao uostalom u cijeloj Hrvatskoj, sve više djece, ali i odraslih, koji trebaju pomoć logopeda zbog raznih jezično-govornih i komunikacijskih problema. Ali njih kronično nedostaje. U Šibeniku ih nema u dječjim vrtićima, nedostaje u školama, a malo ih je i u privatnoj praksi pa se na logopedsku terapiju nerijetko čeka i mjesecima.
Anja Cvetković, učenica 5. razreda šibenske Medicinske škole, jedna je od onih kojima je takva pomoć i te kako potrebna. U 3. razredu osnovne škole dijagnisticirani su joj disleksija, disgrafija i diskalkulija, pojednostavljeno rečeno poremećaji u čitanju, pisanju i učenju matematike. Zbog toga joj je škola postao pakao. Zaredale su se loše ocjene, a neprestani neuspjesi odrazili na njezino emocionalni stanje i samopouzdanje.
Anjina priča
Anja živi u Vodicama gdje se njezina obitelj doselila prije sedam godina iz unutrašnjosti Hrvatske. Novca za odlazak logopedu privatno, kaže, nisu imali, a zbog dugog čekanja na terapiju, u koštac sa svojim teškoćama na kraju se uhvatila sama sa svojom majkom koja joj je pomagala u svemu i bila velika podrška. Danas je Anja odlikašica, a disleksičarima u svojim Vodicama, Šibeniku i županiji odlučila je pomoći na svoj način. Prijavila se na UNICEF-ov projekt Upshift i dobila 15 000 kuna te uz pomoć prijateljica Antonije i Ivane Crnogaće i pulske magistre logopedije Mihaele Lulić napisala knjigu "Čitanje treba biti dostupno svima", svojevrsni vodič za disleksičare i njihove roditelje koji je nedavno promovirala u šibenskoj Gradskoj knjižnici "Juraj Šižgorić", a 22. listopada to će napraviti i u Gradskoj knjižnici Vodice.
Anjina priča dobila je sretan rasplet, iako se sa svojim teškoćama relativno kasno počela sustavno "obračunavati". Kada je riječ o prvom posjetu logopedu i početku terapije, zlatno je pravilo: bolje prije nego kasnije. No, da bi bilo primijenjeno, situacija bi trebala biti idealna. U Šibeniku i županiji daleko je od toga, a Romana Mačukat, logopedinja i voditeljica Županijskog stručnog vijeća stručnih suradnika edukacijsko-rehabilitacijskog profila ukazuje na svojevrsni paradoks: potrebe za logopedom sve su veće, a istovremeno nema njihova sustavnog zapošljavanja. U cijeloj županiji samo devet logopeda radi u vrtićima, školama i bolnicama.
Vrtići bez logopeda
- Niz godina u Šibeniku i županiji postoji manjak logopeda, stručnjaka iz područja habilitacija i rehabilitacije slušanja, govora, jezika, komunikacije i glasa. Logopedi se sustavno ne zapošljavaju što je potpuno nerazumljivo i neprihvatljivo s obzirom na potrebe i broj djece s teškoćama jezično govornog razvoja koja trebaju logopedsku uslugu. Naime, u županije radi svega devet logopeda, a županija ima 109.375 stanovnika prema popisu iz 2011. godine, što znači da u prosjeku na jednog logopeda dolazi 12.153 stanovnika. Samo za usporedbu, europski prosjek i standard nalaže da na 4.000 do 5.000 stanovnika bude zaposlen jedan logoped. Gradski vrtići u Šibeniku trenutno ne zapošljavaju niti jednog logopeda, a otprilike broje 1200 djece. Jedino Gradski vrtić Vodice ima logopeda. U 21 osnovnoj školi u županiji zaposleno je šest logopeda, od kojih dvoje na pola radnog vremena. Logopedi u osnovnim školama zapošljavaju se kao stručni suradnici, a osim terapeutskog rada dužni su obavljati i druge propisane poslove. U Općoj bolnici Šibenik jedan je logoped koji skrbi o bolničkim i izvanbolničkim pacijentima svih dobnih skupina, a jednog logopeda ima i Centar "Šubićevac" – kaže Mačukat ističući kako takva situacija izravno utječe na nepravovremeno postavljane dijagnoze kao i na neuključivanje u logopedski tretman svih kojima je potreban.
- Zapošljavanjem malog broja logopeda šteti se općem dobru društva čija su okosnica upravo djeca, pogotovu ako uzmemo u obzir atribute Šibenika kao prijatelja djece i činjenicu da je Šibenik rodni grad akademika Petra Guberine osnivača jedinstvene i svjetski poznate verotonalne metode i poliklinike SUVAG – smatra Mačukat.
Nema ih na Zavodu
Dječji vrtić Smilje koji je osnovan prije šest godina razdvajanjem do tada jedinog vrtića kojemu je osnivač Grad Šibenik, cijelo to vrijeme djeluje bez logopeda, a tako će biti još neko vrijeme. Ravnateljica Gorana Rakić svjesna je sve većeg broja djece koja imaju jezične, govorne i komunikacijske teškoće, a to što vrtić unatoč tomu nema logopeda opravdava nedostatkom prostora za stručne službe. Problem bi, dodaje, trebao biti riješen izgradnjom novog vrtića Ljubica u Crnici.
- Radovi na izgradnji vrtića Ljubica trebaju biti završeni do kraja prosinca, a potom slijedi opremanje prostora. Nadamo se da će u ožujku vrtić početi s radom. U novom vrtiću, kako je poznato, predviđen je i prostor za upravu kao i za naše stručne službe pa ćemo tada konačno imati primjeren prostor za logopeda, pedagoga psihologa, odnosno zdravstvenu djelatnicu – kazala je Rakić.
Bez logopeda je već godinu i pol i Šibenska maslina. Nakon odlaska u mirovinu dotadašnje djelatnice, vrtić je u nekoliko navrata pokušao zaposliti logopeda, odnosno edukacijskog rehabilitatora, ali bezuspješno, tvrdi ravnateljica Maja Gulin.
- Na proljeće smo raspisali natječaj za edukatora-rehabilitatora koji bi dijelom radio i kao logoped. Stigle su nam dvije molbe, od kojih jedna nije imala sve potrebne papire, a druga je bila gospođa iz Bijakovića u Hercegovini. Međutim, pokazalo se da ona ne može verificirati svoju diplomu u Hrvatskoj. Kasnije nam se javila još jedna kandidatkinja iz Bijakovića. Obraćali smo se mjerodavnom ministarstvu i Hrvatskoj komori edukacijskih rehabilitatora, ali oni ne priznaju tu diplomu. Na našem birou nema tog kadra, jednostavno postoji deficit tog zanimanja – rekla je Gulin, najavljujući kako će vrtić, unatoč tomu uskoro ponovo raspisati natječaj te im preostaje nadati se samo da će ovaj put imati više sreće.
I dok gradski vrtići nemaju logopeda, početkom godine dobila ga je Opća bolnica Šibenik. Dojučerašnja ravnateljica Sanja Jakelić kaže da su gotovo dvije godine "imali rupu", ali je sada to riješeno. Dolaskom logopeda u bolnicu, međutim, porastao je i pritisak roditelja, no zaposlena diplomirana logopedinja Marija Muhedinović ima, napominje Jakelić, prije svega, brojne bolničke pacijente, ljude s operiranim tumorima, odstranjenim grkljanom, moždanim udarima, parezama i paralizama glasnica i drugim problemima govora i glasa zbog čega im je potrebna stručna pomoć. Ako se tomu pridodaju brojni izvanbolnički pacijenti, jasno je da posla ima više nego što ga može stići obaviti jedan logoped.
Nema liste čekanja
Unatoč tomu, Muhedinović kaže kako u bolnici nema liste čekanja za logopedsku terapiju, ali i dodaje kako svima koji bi željeli ne stigne pomoći. Ističe također kako je logopedija posebna struka i poseban studij te je ne bi trebalo miješati s edukacijskim rehabilitatorima, pa bi ustanove za probleme govora i glasa trebali zapošljavati one koji su se za to i obrazovali. Dio hrvatskog, pa tako i šibenskog, problema s nedostatkom logopeda leži u činjenici da je studij logopedije postojao jedino u Zagrebu sve do lani kada je otvoren i u Rijeci. Unatoč očiglednim potrebama, čak i činjenici da je logopedija već godinama jedan od najpoželjnijih izbora među hrvatskim maturantima te na jedno upisno mjesto redovito dolazi čak po 50-ak kandidata.
- Na prvi pregled i dijagnostiku brzo se dolazi, ali svima ne mogu pružiti terapiju, koliko god se trudim pomoći jer ne radim samo s djecom, nego i odraslima, među ostalim i onima koji u svojoj profesiji moraju koristiti glas, ali to rade pogrešno pa nastaju problemi, te bolničkim pacijentima. Kada je riječ o djeci, fokus je na predškolcima. No, trajnu terapiju ne mogu raditi, a mnogo je djece koje moram uputiti i u Centar "Šubićevac". Roditeljima je nekada lakše otići logopedu nego na pravu adresu. S druge strane, ponekad je dovoljan savjetodavni razgovor s roditeljima koji dobiju upute kako raditi s djecom i to bude u redu. Nekada se zna dogoditi da djeca imaju probleme u govoru i zbog trećeg krajnika, pa ga operiraju. Imala sam desetak takvih slučajeva – govori Muhedinović koja je prije zapošljavanja u šibenskoj bolnici kao logopdedinja na pola radnog vremena radila i u osnovnoj školi na Meterizama, pa joj je vrlo dobro poznat problem sve većeg broja djece koja tepaju, mucaju, nepravilno izgovaraju glasove... Ako u razvoju djeteta nešto pođe krivo i govor krene krivo, i obrnuto - kaže Muhedinović.
Jedan od velikih problema danas je, reći će, rana izloženost djece mobitelima i tabletima.
- Danas ćete vidjeti bebu od jedne godine u kolicima kako gleda u mobitel, no s ekranima mobitela i tableta ne možete komunicirati. Roditelji ne bi smjeli djecu tomu izlagati ni jednu minutu sve do djetetove treće godine. Da bi se izbjegli problemi u govoru i glasu važno je i da djeca pravilno jedu, žvaču komadiće hrane, da skaču, trče, borave vani, druže se i rade sve ono što se nekada radilo kada je tih problema bilo znatno manje – zaključila je Muhedinović.
Čak 20 posto prvašića ima govorne teškoće
Tepanje, slovkanje, problemi u čitanju i pisanju, nepravilan izgovor glasova "c", "z", "s" i "č", "ž", "š", glasa "r" koji zamjene s "j" ili ga izgovaraju "francuski", neki su od problema u kojima učenicima OŠ Jurja Šižgorića pomaže njihova školska logopedinja Diana Sekso. Iza nje su godine rada i iskustva u odgojno-obrazovnim ustanovama, no u posljednje vrijeme takvih je problema, reći će, sve više. Od početka ove školske godine jednom tjedno u njezin kabinet u školi dolazi 30-ak učenika, od čega je 13 prvašića. S obzirom na ukupan broj upisanih u prve razrede to je gotovo 20 posto đaka, pa i taj podatak slikovito govori kako su govorne i jezične teškoće kod djece sve izraženije.
- Rad je individualan i nekada je dovoljno da dijete dođe samo nekoliko puta, nekada terapija traje mjesecima, pa kasnije tu djecu pratimo kada dođu u više razrede, budući da mi najviše dolaze djeca nižih razreda. Radimo razne vježbe, a kako bi djeci bilo zanimljivije i kako bih zadržala njihovu koncentraciju mijenjamo sadržaje. Posebno im je zanimljivo kada dobiju slušalice. Sve je više i teškoća u čitanju i pisanju. Obično je to usporeno čitanje i slovkanje, pa dok se oni trude dešifrirati znakove, izmiče im sadržaj – govori Sekso i dodaje kako, nažalost, veći broj djece te teškoće u čitanju i pisanju ipak ne uspijevaju savladati do 3. razreda, nakon čega im se odredi individualizirani program. Poput svojih kolegica, i Sekso, ističe važnost uključenosti roditelja koji s djecom kod kuće trebaju vježbati, no, njezino iskustvo nije osobito optimistično, jer pokazuje kako čak veći dio roditelja nije spreman na takvu suradnju.
Na terapiju se čeka i do devet mjeseci
Petra Kosalec jedna je od dvije privatne logopedinje u Šibeniku. U grad se doselila iz Varaždina i svoje je logopedski kabinet otvorila prije tri godine. Liste čekanja kod nje su duže od pola godine, a na logopedsku terapiju nekada treba čekati i devet mjeseci.
- Roditelji se javljaju čim uoče problem u govornoj komunikaciji i jezičnom razvoju svog djeteta, a to obično bude dosta rano, budući da je danas društvo sve osjetljivije na te probleme. Logopedija se inače bavi širokim spektrom govornih i jezičnih problema, a mnogi stručnjaci dodatno se specijaliziraju za određena područja. Nama obično dolaze roditelji s djecom od druge godine života do predškolske dobi, ali nijedan problem ne može se otkloniti preko noći. Važan je kontinuirani rad stručne osobe, djeteta i samih roditelja bez čijeg sudjelovanja nema ni većih pomaka u rješevanju problema – naglašava Kosalec i objašnjava kako jedna terapija traje od 30 do 45 minuta ovisno o dobi djeteta. Koliko će pak sati terapije neko dijete trebati induvidualna je stvar, kaže, a na upit koliko košta jedan tretman, rekla je samo da je manje od 200 kuna. Taj se iznos, naime, nerijetko spominje među roditeljima, pa tako i komentari kako je mnogima to preskupo.