Hodajući tom uskom popločanom ulicom sa starim kamenim zdanjima proteklih dana, dok je u Šibeniku još bilo turističke dinamike, jedva da smo u njoj mogli susresti prolaznika.
Njeni malobrojni, mahom stariji stanovnici, uglavnom su u svojim kućama, a rijetki turisti sami se snalaze otkrivajući povijesni labirint predjela o kojem nemaju nikakvih naznaka.
Ta je ulica još od 15. stoljeća bila jedna od prometnih žila-kucavica koja je povezivala staru jezgru Gorice i Doca s Benediktinskim samostanom iz 13. stoljeća sa središtem grada. Juraj Dalmatinac živio je u njoj, u zdanju s portalom u čijem je nadvratku uklesan reljef glave medvjeda, koji u ustima drži grančicu žira, simbol plodnosti.
Talijanski naziv za medvjeda (orso) neki su autori tumačili i tako, da je i sam Juraj Talijan, prezimena Orsini, što je puka izmišljotina.
Okupljalište umjetnika
U malome dvoru te kuće, u kojoj su se u Jurjevo vrijeme okupljala elita graditelja i umjetnika toga doba, nalazila se i kamena kruna umjetnički izrađenog zdenca što ju je isklesao sam Juraj. Danas je ondje više nema.
U toj je ulici i jedna od najstarijih šibenskih crkava, koja odavna nije u funkciji, ona sv. Grgura, u kojem je prostoru prije nekoliko godina bio otvoren postav odljevaka kamenih djela, ali i originalnih artefakata što ih je izradio Juraj Matejev Dalmatinac, kako se i potpisivao. Sada je i taj prostor zatvoren.
Od poznatih Šibenčana, ondje u obnovljenoj kući, za koju se vjeruje da je također pripadala majstoru Jurju, živi obitelj Aleksandra Ale Guberine, akademskog kipara, kojem su omiljene teme bile i likovi svetaca i povijesnih ličnosti.
Iz iste je ulice i pok. Josip Jakovljević, doajen šibenskog novinarstva i pisac nekoliko knjiga o Šibeniku. Posljednja koju je za života objavio bila je „Katolički Šibenik“.
Uza svu tu povijest, neki se stanovnici bave turizmom, poput Diane Berović koja je srednjovjekovno zdanje sagrađeno nad stijenom, na iznimno umješan način prilagodila suvremenim potrebama obitelji i turistima kojima preko agencija iznajmljuje dva apartmana.
Posjetili smo je i ona nam je ispričala dio svoje priče.
- Iako ovo mjesto ne bih mijenjala ni za koje drugo, tumači gospođa Berović, naša ulica slavnoga kipara je pusta i zapuštena. Nema je ucrtane ni na kakvim kartama ili vodičima. A sve do centra grada, do crkve sv. Ivana, nema nikakvoga dućana ili prodavaonice bilo kakve vrste za najnužnije kućne potrebe. Da bismo nabavili najmanju sitnicu moramo preći cijelu ovu četvrt.
Kao da smo u dijelu pustinje daleko od svijeta.
- Bavim se turizmom od 2013. godine, nastavlja, i goste pronalazim preko interneta i agencije. Vrlo su zadovoljni i fascinirani ovim drevnim dijelom grada Šibenika. Ali čim je Hrvatska stavljena u crvenu zonu zbog opasnosti od korone, turisti su nam pobjegli gotovo preko noći. Ipak, ove sezone ostvarili smo promet nešto veći od 50 posto u odnosu na onaj iz prethodne godine. Ni to nisam očekivala - kaže Diana Berović.
Razgovarali smo u dijelu kuće ispod razine ulice, koju vlasnica zove konobom. Prije bi se moglo reći da je to vrlo ukusno uređen interijer za dnevni boravak u prostoru koji je nekoć zapravo bio velika gusterna za vodu u koju je bila ugrađena čak i sedra s rijeke Krke. Pa je tako iz minuloga doba sačuvano vrlo mnogo graditeljskih artefakata i obilježja iz prošlosti, za što je trebalo mnogo rada i dovitljivosti, ali i ljubavi.
Pod šibenskim kapama
Prostori i ulice Gorice koje vode do Ulice Jurja Dalmatinca također nose mnoga zanimljiva povijesna obilježja. U blizini je stari samostan sv. Lucije, malo bliže drevna crkva sv. Lovre sa samostanom i malim Gospinim svetištem u špilji načinjenoj od sedre donesene dvadesetih godina s rijeke Krke. U tim ulicama nekoć je bilo puno zanatskih radnja i konoba - toverna šibenskih težaka, u kojima su se okupljali ljudi s crvenim šibenskim kapama. Sva su njihova vrata danas zatvorena.
A na prilazima Ulici Jurja Dalmatinca s trga pred katedralom, kroz stara gradska vrata, na pragu ulaza u jednu staru palaču stoji uklesana rečenica na latinskome: Recte faciende neminem timeas, u prijevodu - Čineći dobro nikog se ne boj.
Ta drevna životna maksima i te kako vrijedi i danas u opasnostima i „izazovima“ kojima smo izloženi.