Nisam jedini koji je, davno prije doba interneta, glad za košarkom "hranio" tekstovima Ive Mikuličina. Naizgled šturi, ali zanatski precizno posloženi izvještaji s utakmica Šibenke na Baldekinu bili su mi u to vrijeme jedini "okidač" za maštanje o potezima košarkaških virtuoza osamdesetih, koje se nije tako lako moglo vidjeti na ekranu kao u današnje doba... Zato sam te tekstove iščitavao dok ih ne bih naučio napamet. I tako do idućeg teksta šjor Ive i drugih "svjedoka" te magične igre i magičnog Dražena Petrovića...
I evo, sada život piše priču tako što danas pišem o Mikuličinu, koji je u četvrtak na pozornici šibenskog HNK primio posebno priznanje za 50-godišnji rad u sportu te njegovu promicanju...
Priznanje i obljetnica sportskog i novinarskog djelovanja samo su se, međutim, poklopili s brojem desetljeća koje je šjor Ivo ili Mikula, kako ga obično zovu kolege i prijatelji, podario dalmatinskoj klapskoj pismi. A to će reći da imamo posla s arhetipskim Dalmatincem, zaljubljenim u pismu i balun.
– Priznanje Šibenskog saveza sportova je samo šlag na prijašnje zaslužene nagrade. Posebice bih spomenuo meni dragu Nagradu grada Šibenika i Nagradu Šibensko-kninske županije, te izuzetno mi drago priznanje "Omiška stina", što se dodjeljuje onima, koji su ugradili nemali trud i talent u Festival dalmatinskih klapa u Omišu te klapsku pismu uopće – kazat će šjor Ivo.
Baš kao što se ja sjećam izvješća s Baldekina, netko se sjeća odavno ugaslog mjesečnika "Šibenski sport". Blijede sjećanja i na "Pomet", nekad važan prilog "Slobodne". Naime, na stranicama tih gotovo zaboravljenih izdanja počeo je svoj novinarski put Ivo Mikuličin.
Bio i ostao radoholičar
– U "Šibenskom listu" me urednik Joso Jakovljević, otac poznatog publicista i komentatora Ive, tjerao na jasnu rečenicu, konciznost. Istodobno, kazališni redatelj Ante Jelaska je kao urednik "Pometa" otkrio u meni smisao za humor. A "pravog" novinarstva nema bez jasne rečenice i duhovitosti. Kad sam 1973. godine počeo pisati za "Slobodnu", ondašnji glavni urednik Marin Kuzmić me poslije samo tri mjeseca pozvao na razgovor, smatrajući me "malim čudom". Da me upita kako sam za samo mjesec dana uspio napisati 216 naslova!? A ja sam bio i ostao radoholičar, koji je na početku novinarskog puta pisao i crnu kroniku, izvještavao sa sjednice Općinskog komiteta SKH, ali i s tržnice, ribarnice… Ne samo sa sportskih terena. Dakako, da se najviše klanjam sjeni kultnog urednika "Slobodne" Joška Kulušića, koji je imao tezu da si novinar "u svakom trenutku i na svakom mjestu". I kad si na putu i na godišnjem odmoru. Zato mi je prije jednomjesečnoga gostovanja klape "Bonaca" u Australiji dao 15 deviznih dnevnica uz napomenu da, uz koncerte, zapišem nešto zanimljivo. S tog puta pamtim posebno dirljivu scenu – posjet staračkom domu "Dalmacija" u Perthu, gdje sam razgovarao sa starim ljudima, koji su imali samo jednu, jedinu želju: da umru u Dalmaciji! – sjeća se šjor Ivo.
Kao novinar i glazbenik, obišao je sve zemlje, gdje žive Hrvati, osim Čilea i Južne Afrike. Od Norveške do Novog Zelanda, od Kanade do Brazila. Otud i torba puna sjećanja.
– Da uvijek moraš računati na mogućnost kako je tu, negdje pored tebe neki Hrvat, posebice Dalmatinac, uvjerio sam se na pomalo neugodan način u zrakoplovu od Australije do Novog Zelanda. Sa mnom je bila supruga Zrinka, s kojom sam se malo porječkao kod ulaska u avion. Kazao sam joj: "Ti sidni di god hoćeš, a ja ću kraj ove šjore Keke". Na to se ta starija gospođa okrenula i kazala: "Pazite, šjor, što govorite, jer je šjora Keka slučajno iz Splita!".
Mikuličin je u svom bogatom glazbenom trajanju vodio lijepi broj popularnih klapa ili je i sam pjevao u njima: "Šibenik", "Bonaca", "Skradinke", vodički "Bunari"… Na Omiški je festival doveo više od 10 klapa sa željom, kako je govorio, da širi "klapsku kartu" Dalmacije na gradiće, mala mjesta, otoke. I danas vodi brigu o "Skradinkama" i mješovitoj klapi "Žirje".
Klapska karijera
– Stara je istina kako prva ljubav zaborava nema. Pet sam godina pjevao u legendarnoj klapi "Šibenik". S njima sam osvojio prvu festivalsku nagradu, u Ljubljani snimio prvi nosač zvuka pod naslovom "Kad bi ti dušo znala". Kako iz sjećanja izbrisati ljeto 1971., kad smo se legendarni solist Branko Bubica i ja zajednički udvarali onda mladoj i lijepoj Kseniji Urličić!? Mladenački i naivno, jer nam se dobroćudno smješkao njezin suprug, kojega nismo znali, a koji je stajao do nas. Rado se sjećam i klapskog savjetovanja, koje je u Ruskamenu vodio Silvije Bombardelli. Kad bi me mladi pjevači pitali "Koje je godine to bilo?", odgovarao bih (polu)ozbiljno: "S tog smo savjetovanja ostali živi samo ja i Gibonnijev ćaća". U međuvremenu smo ostali i bez dragog šjor Ljube Stipišića, koji je bio prosto infišan u dalmatinsku pismu. Bez lažne skromnosti, spomenut ću dva podatka. "Bonacu" sam vodio 38 godina, dok sam već 22 godine voditelj sjajnih "Skradinki". Jeste li čuli da je ijedan nogometni trener toliko dugo vodio jednu momčad? – pita nas šjor Ivo.
Mikuličin je utemeljitelj "Bonace". Klape, koja je prva od dalmatinskih sastava kročila u pop-vode. Ansambla, koji je više od 30 puta predstavljao Hrvatsku u svijetu. Na festivalima na Malti i Korzici, na brojnim "Hrvatskim večerima" u organizaciji Hrvatske turističke zajednice...
– Bili smo po guštu ministrici Pavi Župan i direktoru HTZ-a Niki Buliću. Ne bez razloga. Uz dalmatinski repertoar u svakoj smo zemlji znali zapjevati neku njihovu pjesmu... "Bonaca" je, inače, prva klapa u povijesti Vatikana, koju je Papa primio u posebnu audijenciju. Bilo je to u proljeće 1988., a Wojtyla nam je kazao: "Drago mi je što vas primam kao Hrvate, koji su među prvima od slavenskih naroda prihvatili kršćanstvo". Dodao je, također, kako mu je velika želja ujedinjenje svih kršćana. Želja, koja je još uvijek neuslišena. Nakon povratku iz Vatikana imali smo malih političkih problema, ali nas je zaštitio Drago Putniković, pokojni direktor Međunarodnog dječjeg festivala, koji je onda bio predsjednik Općinske komisije za vjerska pitanja. Nisu bili rijetki trenuci, kad sam poslije turneja "Bonace" bio pozivan na "informativne razgovore" u Službu državne sigurnosti. To sam kao šef klape strpljivo podnosio. Iskočio sam iz kože jedino u trenutku kad me drug Branko zamolio da mu opišem raspored vojarni od Los Angelesa do San Diega. Odgovorio sam mu: "Pa, ne mislite valjda napasti Kaliforniju!?".
Mikuličin nije samo klapski voditelj i pjevač, već i autor brojnih pjesama i tekstova. Ne samo za klape, već i istaknute pjevače zabavne glazbe.
– Moje su pjesme izvodili i Oliver, Mišo, Ivo Pattiera, Jasna Zlokić, Mladen Grdović… Najviše sam, dakako, pisao za svoje klape, "Bonacu" i "Skradinke". Zaslužio sam i neke festivalske nagrade. S pjesmom "Tvoje je oko ko more duboko" "Bonaca" i Nera Gojanović bili su visoko plasirani na "Dori". U cijeloj sam priči, međutim, bio stalno na zemlji. "Debelo" uvjeren da su moji uradci daleko od pjesama Zdenka Runjića, Arsena Dedića ili Đorđa Novkovića, koji silno fale hrvatskoj glazbenoj sceni. Zadovoljio sam se epitetom "glazbenika opće prakse", za kojim je vrlo često posezao i Arsen – iskren je šjor Ivo.
Arsen je Mikuličinu bio i idol, i prijatelj. Baš kao i Oliver Dragojević. Zato je i napisao pjesmu "Još boli ta praznina", posvećenu upravo toj dvojici bardova dalmatinske i hrvatske glazbe.
Oliver i drniški pršut
– Tekst pjesme su amenovali i Gabi Novak i Matija. Svidio se i mom splitskom prijatelju Jošku Banovu s kojim ću, vjerujem, riješiti neke dvojbe oko glazbe. Upravo sam u potrazi za izvođačem. O prijateljstvu s Oliverom možda najbolje govori podatak da nikad kao gost na mojim koncertima nije uzeo ni kune. Samo mi je jednom kroz zafrkanciju kazao "Dosta mi je umjetničkih slika, pokloni mi bar jedanput drniški pršut!". Kad sam napisao knjigu "Moj Šibenik dušu ima", gdje sam podario nemali prostor Arsenu i Draženu, Gabi mi je priznala: "Pa, ja dobar dio toga ne znam!". Arsen mi se otvarao u nekim delikatnim situacijama, ali je sve poslije nekoliko ozbiljnih rečenica završavalo zafrkancijom ili njegovim daleko poznatim cinizmom. Na proslavi 30. obljetnice njegova umjetničkog rada, osim moje "Bonace", zapjevao je i Sergio Endrigo. Navečer smo se malo zapili, pa je Arsen, ciljajući na to da je Endrigo rođen u Puli, zagrlio obojicu uz komentar "Noi siamo Croati!". Ja sam se samo nasmijao, no on mi je sutra kazao "Nemoj, Ive, misliti da sam sinoć govorio pizdarije. Ostajem ja pri onoj rečenici, ali dozvoli mi da poštujem moga ćaću, rišćanina Jovu" – otkriva Mikuličin Arsenove pikanterije.
"Moj Šibenik dušu ima" prvi je, ali ne i jedini publicistički uradak našeg sugovornika. Napisao je i "Sjećaš li se šibenskog rujna", knjigu posvećenu slavnim danima obrane Šibenika, te "Ši-ši-Šibenka, od Miminca do Baldekina", koja govori o uspjesima i padovima šibenske košarke.
– Bio sam silno dirnut kad me na promociji prve knjige čekala puna dvorana u splitskoj knjižnici "Marko Marulić", te sličan posjet u Zadru. Znam da knjigu "Moj Šibenik dušu ima" krasi čisti lokalpatriotski naslov, ali nemoguće je pisati o Šibeniku, a ne spominjati susjedni Split i Zadar. To su očito shvatili i arhitekt Nikola Bašić, legendarni Pino Giergia, zadarski Šibenčanin dr. Tome Vrčić, rektor splitskog Sveučilišta Dragan Ljutić, košarkaški prijatelji Branko Macura, Josip Bilić Biba, Vinko Bajrović, moj dragi urednik Ivo Jurišić… Zato su i požurili na promociju. Očito, uvjereni da je moguće jedinstvo Dalmacije – kaže naš sugovornik.
Sport je, kao i u novinama, pa i televizijskim dnevnicima, došao zadnji na red. A možda je trebao biti i prvi!? Ivo Mikuličin je ostavio poseban trag u košarci. Kao predsjednik utihnulog Košarkaškog saveza Dalmacije, član Predsjedništva KSH, član natjecateljske komisije KSJ, savezni sudac i delegat, trener s kojim je Dražen Petrović osvojio prvu medalju u svojoj karijeri – na prvenstvu Hrvatske prije više od 40 godina na splitskim Gripama.
– Teško je bilo spojiti novinarski posao s košarkaškim obvezama. A osamdesetih godina prošloga stoljeća bilo je više novinara, koji su imali sličan put: Jovan Kosijer, Mirsad Beganović, Edo Tartaglia, Milorad Bibić Mosor, Orlando Rivetti… Najteže mi je, pak, bilo za Radio Zagreb prenositi čuvenu utakmicu Šibenka – Bosna s Draženovim slobodnim bacanjima u zadnjim sekundama. Nemam svjedoka za to, jer svi su umrli. I TV komentator Vladimir Anzulović i Sabit Hadžić i Žarko Varajić, ali mogu s punom odgovornošću kazati kako je Varajić na kraju utakmice gotovo fizički napao Hadžića, uz komentar "Što ti bi da napraviš faul!?". U svom sportsko-novinarskom putu nisam bježao ni od volonterskih funkcija na velikim sportskim natjecanjima. Mediteranskim igrama, zaboravljenoj Dalmatinijadi, atletskom prvenstvu Europe u Splitu… Rado spominjem podatak da sam bio i izbornik jugoslavenske novinarske reprezentacije u košarci, kad smo pobijedili selekciju europskih novinara. Vodio sam momčad, u kojoj je glavna zvijezda bio Sinjanin Milivoj Omašić, a u kojoj su igrali i pokojni Aleksandar Tijanić, i već spomenuti Mosor. Utakmicu je, baš kao i susret Šibenka – Bosna, sudio Ilija Matijević, te u zadnjoj sekundi svirao dva slobodna bacanja za Europu – prisjeća se šjor Ivo.
Teški se uzdah oteo Ivi Mikuličinu, kad smo ga zamolili za ocjenu stanja u hrvatskoj, posebice dalmatinskoj košarci...
– Ima objektivnih razloga za pad. Prije svega, činjenica da se u bivšoj državi nije smjelo preko granice dok nisi napunio 27 godina. Problem je i što se danas malo izdvaja za sport. I na razini države i gradova. No, radije bih o onim subjektivnim problemima. O nedovoljnom radu s mladima. Nije lako zamisliti Zadar bez ijednog mladog domaćeg igrača u prvoj momčadi. Ili Gripe bez nadarenog centra. Sjećam se hrvatskih i jugoslavenskih natjecanja u mlađim kategorijama, kad bi se "žuti" predstavljali s najmanje dva "tornja" reprezentativnog potencijala. Ne mislim, pritom, samo na nenadmašni tandem Rađa – Kukoč – ističe Mikuličin.
Kako sam propjevao
Nije nam promaklo da naš sugovornik govori rado o svemu – samo ne i o politici. No, to ne znači da nema svoje mišljenje o političkim (ne)prilikama.
– Ne smijemo u praksi posve odbaciti formulaciju iz bivšeg sustava, kad se novinare tituliralo kao društveno-političke radnike. Jer i novinari moraju preuzeti dio odgovornosti za stanje u državi... Osobno, nisam posve apolitičan. Imam i ja svoju stranku, bolje rečeno, koaliciju...
Koaliciju?, pokušavamo dokučiti na koju misli naš sugovornik. A on se smije...
– To je "vječna" koalicija koju čine moja obitelj, rodni Šibenik, Dalmacija i Hrvatska. Ljeti joj dodam i malu "stranku Žirje". Moji su korijeni s otoka Žirja, odakle potječu i Željko Jerkov, Maksim Mrvica, Miro Bilan… Zato sam pod stare dane postao solist u klapi "Žirje". Prije se nisam usudio pjevati solo. Kako solirati kraj prijatelja Branka Bubice i njegove "Da te mogu pismom zvati"?! Zašto uopće u životu ne priznati nekome da je nadareniji, bolji, uspješniji!?
OKVIR MOJ GRAD, MOJ KLUB Da mi je minuta na Šubićevcu...
Najviše godina posvetio sam košarci, a zapravo mi je prava ljubav bila i ostala nogomet. Sve bih dao da sam mogao odigrati barem jednu minutu u narančastom dresu mog Šibenika. No, mučio me višak ambicija, a manjak talenta. Kao dijete sam, dakako, navijao za Hajduk. No, kad je Šibenik postao prvoligaš smatrao sam promašenim da na utakmici šibenske momčadi i kluba iz drugoga grada navijam za goste. Funcuti imaju sentimentalnu parolu "Moj grad – moj klub". To je odgovor na teze onih, koji jalovo zagovaraju tezu o Šibenčanima kao dinamovcima – objašnjava šjor Ivo.