Najduži stečaj u Europi završen nakon 20 godina, bivše šalturice ostale - kratkih rukava

-Ostali smo bez teksta. Nakon svih velikih riči, sad smo zanimili. Sutkinja je zatvorila stečaj, niti minutu to nije trajalo, nakon skoro dvadeset godina šta je trajao. Šta ćemo dalje? Otići ćemo kod Plenkovića, tražit ćemo da nas primi. Nakon svega, mi radnice, ostale smo kratkih rukava, niko nam nije dao podršku, tribali su i branitelji naši doći ode, isprid suda, da nam dadu podršku. Jer, mi smo njima šili, obukli smo cili Šibenik i Zadar, a niko nam nije ni hvala reka. To je za cilu Hrvatsku sada sramota, da nam nisu dali naših osam plaća. Ne moraju oni nama dati kamate i otpremninu, neka nam dade samo ono što smo zaradili, što nam po zakonu pripada. Ali, to je sad njihova dobra volja hoće li nam dati, zato ćemo otići da nam kažu u oćči, šta oni misle. A ako bi nam dali, onda je to za njih jedan plus, da si malo osvjetlaju obraz, jer ionako imaju dosta putra na glavi'
Svi su nas zaboravili
Kazala je to Jadranka Košarić, bivša radnica Revije, koja je zajedno s drugim bivšim krojačicama nekadšnjeg šibenskog tekstilca nije krila svoje razočarenje i ogorčenje epilogom dvadesetogodišnje stečajne agonije koja je u četvrtak na Trgovačkom sudu došla svome kraju. Nakon što je otvorena u ožujku 2001. Ni nebo im se nije smilovalo – padala je kiša po njima, dok su davale izjave novinarima, jedinima na koje u ovih dvadeset godina nisu imale primjedbi – 'Hvala vam što ste nas pratili' – govorile su. Na sve druge bile su bijesne i ljute – i na stečajni sud, i na državu, i na stečajnog upravitelja Ivana Rudu, koji se zbog bolesti nije pojavio na završnom ročištu, a na koncu mu je sud kao stečajnu magradu odredio 630 tisuća kuna bruto. - 'On to nije ni zaslužio, jer nas nije dobro ni vodio... Bile smo dobre dok smo šivale odore za Hrvatsku vojsku, a sad nas nitko ne vidi. I župan Pauk nas je zaboravio, ni on nas ne vidi, sramota može biti i naše saborske zastupnike, nikad nitko od njih nije u dvadest godina se digao, pa rekao – 'Ljudi, pa te žene su stvarno zaslužile svoju plaću. Idemo dalje, nećemo odustati. Najavili smo se primjeru, da prime nas četiri žene, zajedno s našim sindikatom, i našim sindikalnim predstavnikom Vedranom Uranijom, a ako to da rezultata, ići ćemo i dalje, vani, po međunarodnu pravdu' – kazivale su radnice ljutito u mikrofone. Neke su od njih, poput Blaženke Parat, ljute i na sindikat – nitko im živ nije pomogao u ovih dvadeset godina, pa se osjećaju izdano, ostavljene na cjedilu. - 'Koliko su nam dužni? Osam plaća! Meni soobno, najmanje sedamdeset tisuća kuna, možda i više. Ma, kakve kamate, tko na to više računa!' - govori Blaženka, a Nada Makarin ima primjedbu i na novinare, koji nikad nisu prinili u cijelosti njezinu izjavu, pa traži da je sad prinesemo – 'Ovo što je država Hrvatska opljačkana, da se ovima koji su je opljačkali zaplinila imovina, koji ima pet kuća, zaplini mu četiri, prodaj ih, daj isplati radnike koji nisu dobili plaću, pošteno bi bilo. Ko ima pet auta, zaplini mu četiri, daj mu jednu da vozi, jel čoviku je dosta jedna...' Uto i neka od radnica viče – 'Ajde, Nado, dobro je!' - 'Pusti me da govorin!' - ne da se Nada Makarin. - 'Nek se onima koji su pokrali oduzme, i dade radnicima Bagata, Revije, Dalmacijavina, svima onima koji su u Hrvatskoj imali sudbinu ka i mi!'
Ići ćemo u Zagreb, premijeru
Ali, pravni zastupnik radnica, Vedran Uranija stvar iz revolucionarnih rješenja vraća u realnije vode. 'Bitka za radnička prava ovdje ne prestaje. Ona se nastavlja. Stečaj je vođen katastrofalno, zato je i trajao 20 godina.' - veli i tvrdi da je upravo zahvaljujući ovom sindikattu i njegovom pritisku prije šest godina, kada je organizirao prosvjedne akcije, žene su dobile 3,3 milijuna kuna, od prodaje dijela imovine, što je dosad jedini isplaćeni dio od 13 milijuna kuna njihovih, od suda priznatih potraživanja. - 'Nakon toga je bilo ponuda za kupnju pogona koje su odbijene, firma bi možda i danas radila. Država je zakazala, stečajni postupak je loše vođen, stečajni organi su zakazali, svi koji su vodili ovaj slučaj, osim bivših radnica koje su pod granatama radile za Hrvatsku. One su žrtve ovog stečaja!' - poručio je Uranija, navodeći kako je pisao, i ministru Mariću i ministru Horvatu, koji vodi državnu imovinu, da se radnicama ustupi dio potraživanja države od bivše Revije, u visini od 65 milijuna kuna, kako bi radnice naplatile svoja potraživanja od 9,7 milijuna kuna. To bi bilo jedino pravedno i socijalno osjetljivo, država prema tim radnicama ima moralnu obvezu, kazao je Uranija, najavljujući kako će, ako ni to ne da rezultata, biti prisiljeni tužiti državu Sudu u Strasbourgu, jer je država zakazala samom činjenicom da je stečaj trajao 20 godina, što je izvan svih razumnih rokova. Na novinarsko pitanje, može li se dugačkom spisku onih koje je nabrojio da su zakazali u ovom slučaju, pribrojiti i sindikat, jer je prije osam godina najavio niz sindikalnih akcija i borbi za radnička prava. Ali, nakon tog prosvjeda, ništa više nije bilo? - pitala je kolegica s HTV-a Ana Bralić.- 'Nije, zato što je u međuvremenu bilo 24 bezuspješna pokušaja prodaje Revije, i njezine imovine. Nije trebalo prijetiti Markovim trgom i pokušajem radikalizacije, mi smo išli redovnim, mirnim putem, bili na ročištima, nadali se prodaji tvrtke, protivili se rapidnom smanjenju vrijednosti, koja je s 25 pala na pet milijuna kuna. Vjerovali smo u hrvatsku pravnu državu koja nas je na koncu razočarala!'' - kazao je Uranija.
Da paradoks svega bude veći, ne može ni država reći da je nešto dobro prošla. Od Revije je na ime sanacije potraživala 65 milijuna kuna, no kako se ni nakon 24 dražbe nije prodao pogon u Bilicama, nije naplatila skoro ništa, nego ga je na koncu, kao fiducijalni vlasnik, uzela sebi. Time ni sudu nije preostalo ništa drugo, nego zaključiti stečaj, jer druge imovine nema. Na računu firme je ostalo 500 kuna. Dovoljno tek da se popije nešto 'kratko' i 'žestoko', za dušu 'pokojnice'...