Završena je proslava 30. obljetnice šibenskoga Rujanskog rata, ali repovi se još vuku. Kao da u cijeloj priči, koja je trebala biti svetkovina šibenskih branitelja i stanovnika, važni ili manje važni akteri ne štede verbalno jedan drugog. Primjerice, neprihvatljivo je vrijeđanje generala Rahima Ademija od strane dijela hrvatskih branitelja na obilježavanju 30. obljetnice Rujanskog rata u Rogoznici, ali ni slavni ratnik nije nevinašce u tom nesmiljenom verbalnom i medijskom ratu.
Možda do tog nedoličnog ponašanja malog broja ratnika ne bi ni došlo da upravo Ademi, prema tvrdnji mr. Paška Bubala, zamjenika predsjednika Kriznog stožera u Šibeniku i bivšeg šibenskog župana, nije posegao za nevjerodostojnim izjavama u svojoj knjizi „Samo istina“.
- Ademi, primjerice, na 109. strani svoje knjige spominje i moje ime u rečenici „Danas prije podne predsjednika Tuđmana ukrcali su u veliki gliser i odvezli prema otoku Žirju. I ja sam bio s njima. Cijelo vrijeme kružili smo oko otoka i obilazili bitnicu. I stalno su mu lagali da je Žirje obranilo Šibenik i deblokiralo Šibenski most gonjenjem neprijatelja do Gaćeleza.“ Ta rečenica krije niz netočnih podataka i laži generala Ademija. Netočan je čak i tehnički podatak da smo gliserom kružili oko otoka. Prava je istina da smo policijskim brodom izravno uplovili u žirajsku luku Muna – počeo je mr. Bubalo.
Kakva je, po vašem mišljenju, bila uloga bitnice na Žirju u slavnom Rujanskom ratu?
- Žirje je uvelike pomoglo obranu Šibenika hrabrošću i znanjem Željka Baltića, Mira Alića i ostalih, te djelovanjem njihova kružnog topa. Nikad ni u jednoj izjavi, za razliku od generala Ademija, nisam omalovažavao ulogu Žirja u Rujanskom ratu. I ovom prilikom žirajskim ratnicima zahvaljujem na njihovu doprinosu Domovinskom ratu. Po meni, Ademi je u svojoj knjizi pobrkao dva posjeta Žirju predsjednika Tuđmana, koji su se dogodili u jesen 1992. godine, te ljeta 1993.
O čemu ste na brodu i večeri zapravo razgovarali s Tuđmanom?
- Sve je bilo upravo suprotno nego što Ademi tvrdi. Želio sam da spomenuti general pokojnom predsjedniku priča o svojim ratnim uspjesima na šibenskom području. Posebice, o svojoj ulozi u preuzimanju vojarna u Rogoznici, Zečevu i Smokvici, gdje su zarobljeni topovi od 130 milimetara i nešto manjeg kalibra, koji su uvelike pomogli naoružanje proslavljene 113. šibenske brigade. No, ta je tema preskočena. Pričalo se više o „goloj“ politici.
Vi zapravo na (ne)izravan način, ako izuzmemo njegove netočne tvrdnje o Žirju, ne štedite komplimente na račun Rahima Ademija.
- Osvojeno topničko naoružanje u spomenutim vojarnama bilo je gotovo sudbonosno za obranu Šibenika, te tjeranje tzv. JNA i četnika sa Šibenskog mosta. Ademijeva artiljerija je bila spremna odbiti i protunapad iz Knina, koji se pripremao pod zapovjedništvom pukovnika JNA Lisice. Time je hrvatska pobjeda u Rujanskom ratu bila praktički osigurana.
General Ademi spominje i nepotrebno oklijevanje Šibenskog kriznog stožera oko osvajanja vojarni na Jamnjaku i u uvali Minerska, čime se, po njegovim riječima, kasnilo s vraćanjem oružja Teritorijalne obrane Šibenik hrvatskim braniteljima…
- Šibenski je krizni stožer na čelu s pokojnim Josipom Jurasom dosljedno poštovao politiku predsjednika Franje Tuđmana da se sve krizne situacije rješavaju mirnim putem i pregovorima. Nismo htjeli da se ponovi „slučaj Bjelovar“, gdje je tamošnji zapovjednik JNA samoubilačkim činom oduzeo živote ne samo sebi, već i mladim vojnicima, te dvanaestorici hrvatskih branitelja. Možemo tek zamisliti što bi se dogodilo da je tako postupio zapovjednik JNA u Minerskoj, gdje je bilo veliko skladište podvodnih mina! Da se dogodila eksplozija bilo bi u opasnosti pola Šibenika.
A oružje Teritorijalne obrane na Jamnjaku?
- Ono nam je vraćeno mirnim putem 24. prosinca 1991. godine, zahvaljujući uspješnim pregovorima, kad su svi pripadnici JNA definitivno napustili Šibenik.
Za kraj, jeste li kao domoljub malo pogođeni svađama sudionika Rujanskog rata?
- Tužan sam zbog toga. I bez obzira na moje kritike dijelu Ademijeve knjige, žao mi je što njega i Nikolu Vukošića omalovažavaju oni, čiji učinak u Rujanskom ratu nije ni približan uspjesima i hrabrostima njih dvojice – završio je mr. Bubalo.