Ono što je u svijetu filma Oscar, to je među vinima Decanter. A još kad ih kreneš osvajati u serijama... To je stvarno znak da si ne dobar, nego izvrstan u poslu s kojim se baviš. Lani je srebrnog Decantera Testament vinarija osvojila za svoj Babić, a ove je godine osvojila čak dva zlata- jedno za Dalmatian Dog Babić, berba 2016 i drugo za Testament Pošip iz 2019. To je prvo zlato na Decanteru, najprestižnijem svjetskom natjecanju vinara, za jedan Babić. I to onaj koji se proizvodi u komercijalnim količinama i kojeg sebi svatko može priuštiti. Po cijeni od 60 kuna može se kupiti u Jadrtovcu, gdje se nalaze i vinogradi i vinarija. Nnema laži, nema prevare - za brend star dvije i pol godine i za winemakera starog 35 godina, Jurja Sladića, podaci su koji zvuče kao iz kakve vinske bajke. Jer, Testament je s ovim postao i jedina vinarija u Dalmaciji koja je na Decanteru dobila dva zlata. Cijela je Hrvatska pokupila 270 medalja, od toga svega 11 zlata, a od tih 11 Šibenčani - dvi(je). Veliki je to rezultat, za koji je pored već spomenutog Sladića, koji je direktor i glavni enolog, zaslužno još petnaestak ljudi koji su svakog dana, 11 mjeseci u Jadrtovcu, a u berbi ih se zna skupiti i 30 dp 40. Vinogradi su živi i vino je živo biće i traži da budeš s njim svaki dan, 365 dana u godini. O tome Juraj nema nikakvih dilema jer je u lozama i vinu otkako zna za sebe, kao i svi njegovi. I dida mu Jure i ćaća Marinko i brat Ante koji u Plastovu vodi obiteljsku vinariju i koji je ove godine dobio srebro za Tribidrag, broncu za Plavinu i broncu za Rose, a lani je dobio broncu za Debit. I sestra Marina, koja pravi čuda u kužini, da ne bi ne daj Bože, pili na prazan štumak.
Švedski investitori
Proveo je šest godina Juraj Sladić u Badelu, u Korlatu, najprije kao voditelj vinogradarstva, poslije kao enolog, a onda kad su do njega došli Šveđani s ponudom da vodi vinariju koju su netom kupili. Nije mu baš nešto mirisalo na dobar posao.
- Investicijski fond i vinarija? Ma biži ća, oni su to kupili da prodaju, to su špekulanti, nije im to 'core bussines', a ja sam u Badelu imao iza sebe već neke dobre berbe, imao sam neku rutinu i reputaciju, izgradio si nešto i mogao na temelju toga ostati tamo do penzije što se ono kaže, prst u uvo. Ali, istodobno me i zagolicalo, jer sam prepoznao priliku da počnem nešto novo, drugačije, ispočetka, vodit jednu firmu, jedan tim ljudi, sudjelovat u izgradnji brenda, imena, dat neki svoj pečat tim vinima. Bacio sam se tu doslovno na glavu. Došao 1. rujna 2017. godine u berbu. I nije mi žao - prisjeća se Juraj, početka svoje priče sa švedskim investicijskim fondom koji su se - barem zasad - pokazali kao odlični poslodavci i vlasnici.
Riječ je o Zhoda Investmentsu, švedskom investicijskom fondu koji ima preko sedam tisuća dioničara i bavi se raznim djelatnostima. Ljudi su ljetovali po Šibeniku, (g)radili po Korčuli, pa su usput i tamo kupili jednu PZ, s vinogradima Pošipa, a onda su ovdje upoznali braću Kursane, koji su posadili vinograde u Jadrtovcu s idejom da prodaju grožđe šibenskom Vinoplodu i da budu njihov najveći kooperant. Ali, kako je vinarija počela klecat, tako su i Kursani upali u probleme - kome prodati, kako naplatiti, pa su onda bili primorani početi raditi i vino, ali od dobre sirovine do istog takvog ili još boljeg vina, također je dug put. S istim, ako ne i većim problemima - prodaja, naplata, marketing. I onda je došla vijest do Šveđana da bi oni to htjeli prodati i dogovor je brzo postignut.
Brzi uspon
Uspon Testamenta bio je prilično brz. Od tri etikete iz 2018. kada se formirao brend - Opolo, Pošip i Babić - u međuvremenu je stigao i Dalmatian dog Babić, stigao je i Debit, pjenušac od Babića, priprema se macerirani Pošip, žutina, Tribidrag, Plavac, Prošek, Koral Babić. On, primjerice sazrijeva ispod mora, na 20 do 25 metara dubine, u jednom kavezu, u bocama, unutra je Babić iz 2017. nagrađena berba, na njemu je regularni pluteni čep, na njega ide vosak, da ne može ući more. Dolje je tri bara tlaka, desetak stupnjeva je temperatura vode, malo je ili ništa svjetlosti... I u tih šest mjeseci koliko 'pajki' na dnu Jadrana, to mu je isto kao da je proveo godinu ili godinu i pol u drvenim bačvama, omekšaju mu tanini, podatno je, a usput na boci se uhvate i fini koralji, pa ona izgleda kao da ju je tog trenutka na stol stavio kapetan Jack Sparow. Cijena? Sitnica, samo 100 eura, ili 750 kuna, za Limited Edition, 300 boca iz prve šarže. Ali, isplati se ako će ona kojoj čašu nalijevate misliti od vas da je Johnny Deep!
S vinima je to tako, morate se igrati s njima, ne samo za stolom, nego i u vinogradu, i u podrumu, slažemo se tu s Jurjem.
- Jer što ti vrijedi da imaš najbolje vino na svijetu ako nemaš priču s kojom ćeš one koji ga piju uvjeriti da je tome baš tako. Svako naše vino mora imati svoju priču i kroz etiketu, na kojoj pored globalne ikone Dalmacije, psa Dalmatinca, za strano tržište, imamo i Mali T, za domaće tržište, u toj 'entri level' kategoriji babića, mlađi brat ovog velikog, 'ozbiljnijeg' Testament Babića, koji ima istu takvu, 'ozbiljniju' etiketu. Testament je zapravo ostavština, tradicija koju ovdje imamo, vinska romantika koju kroz jednu modernu tehnologiju i moderan marketinški pristup, ponovno otkrivamo i nudimo svijetu.
Testament u Jadrtovcu ima 50 hektara vinograda i 25 hektara maslinika, posađenog od 2007. do 2012. godine i ove godine su posađene i nove površine pod mladim vinogradima - dva hektara Tribidraga i dva hektara Lasine. Količinski, najviše je Babića, čak 85 posto vinograda, ima i Plavca, Pošipa, nešto malo Debita i Maraštine. I sve što će ići u budućnosti, dalnja sadnja i širenje, će biti autohtone, domaće sorte. Tu su se odmah lako složili i Jure i švedske gazde. Jer, ne trebaš biti najbolji na svijetu, ali moraš biti drugačiji.
Veliki planovi
- Jer, ako hoćeš kušat najbolji Babić, onda ćeš doći ovdje, u Jadrtovac, a ako hoćeš kušat najbolji Merlot ići ćeš u Bordeaux. Ima ih i ovdje dobrih, čak i odličnih, ali sve su kopije, original je samo u Bordeauxu- priča Sladić dok stojimo na uzvisubu, na mjestu na kojem će Testament graditi novu, modernu zgradu vinarije, a ispred nas puca pogled na oko milijun trsova loze. Njegovih je oko 250.000, a ostatak pripada vinarima Plenkoviću i Galiću, koji je preuzeo vinograd od Dunđera. Oko vara, pa ti se čini da si u Slavoniji, a ne u kamenom moru krša, koji je u bivšoj Jugoslaviji služio samo kao strelište bivše JNA, na kojem su se rezervisti i srednjoškolci obučavali u rukovanju s M-48 i drugim 'tandžarama' iz arsenala TO i 'naoružanog naroda'.
Tko bi rekao da će ovo postati šibenski Napa Valley, slična onoj u Kaliforniji. Ni drača nije ovdje rasla, na ovoj goleti, koju dere bura i jugo, a pali sunce s druge strane Žaborića, no pokazalo se poslije, kada su kamen izripali Caterpilarovi gusjeničari, da takvi uvjeti pridonose da ovdje nema bolesti, da se loza može uzgajati a da je i ne moraš polivati, korovi se uništavaju mehanički, motikom ili trimerom, a najčešće ničim jer ih za poljoprivrednika mukti sprži sunce. Sladić veli da će se za vina s ovih brežuljkastih položaja tek čuti, da su potencijali fantastični, još neslućeni, i da ostavljaju dosta mjesta da se s njima možeš igrati.
Evo, s mlađih loza bereš grožđe za laganiji, voćni, ljetni rose, starije ostavljaš za prošek... Bit će još Decantera, ne treba u to ni sumnjati!