StoryEditor
Nogometfilmska priča

‘Bio sam na dnu, rekli su da više nikad neću igrati i dali mi otkaz‘: Karla Bilića, standardnog prvotimca Šibenika, nogomet je umalo stajao života

Piše Vinko Vuković/SD
21. veljače 2021. - 12:12
Karlo Bilić, nogometaš ŠibenikaNikša Stipaničev/Cropix

Karlo živi za nogomet. I od nogometa. A nogomet ga je umalo stajao života.

S društvom je gledao utakmicu. Jednu od onih koje se pamte. A Karlo Bilić potrudio se da je uistinu zapamti za cijeli život. I on i svi oni koji su te nestvarne srpanjske večeri bili s njim.

Danas je taj crni dan daleko. Dalje nego Igor Vladimirovič Akinfejev od one lopte koju je nešto nakon 22 sata i 45 minuta po hrvatskome vremenu Ivan Rakitić uputio prema sjevernome golu Olimpijskoga stadiona Fišt u Sočiju. A Karlo Bilić ponovno živi od nogometa. I za nogomet. I nije mu teško govoriti o danu kad ga je nogomet umalo stajao života.

Pucalo se od sreće

U Šibeniku je standardni prvotimac. Došao im je u siječnju 2019. godine i odmah su ga prisvojili kao svoga. Bez njega na Šubićevcu ne mogu zamisliti niti jedan vikend. Karlo im dođe kao trijezni brat na studentskom tulumu. Kad zabava krene u krivome smjeru, kad glavni igrači pretjeraju, kad situacija počne izmicati kontroli, on spašava stvar. Ulijeće poput ralice i čisti nered u vlastitom šesnaestercu.

– Stigao sam na preporuku Ante Vitaića, a trener je bio Borimir Perković – prisjeća se Karlo.

Iz Dugog Rata je. Tamo je i balkon na kojemu se u onu davnu subotu, kad se ponoć bila već ozbiljno približila, pucalo od sreće. Karlov balkon. A tamo je i Orkan, Karlov matični klub. Četvrta liga.

– Iz Orkana sam otišao u VSS Košice, drugu slovačku ligu, i tamo smo bili prvi, a ja sam bio izabran u idealnu momčad prvenstva. Nažalost, praktički odmah nakon toga klub se zbog financijskih problema ugasio – Karlo sliježe ramenima.

Bilo je to točno godinu dana prije nego će mu se zamračiti pred očima. Iza sebe je imao 24 ljeta, a pred sobom karijeru. Uostalom, samo dva dana nakon raspada VSS Košica figurirao je kao slobodan igrač. Po njega je osobno došao Vratislav Greško, Slovacima veliko nogometno ime, i odveo ga u klub imena Železiarne Podbrezova.

– Tamo je tada trener bio Karol Praženica, nekoć igrač Hajduka, a ja sam u klubu ostao godinu i pol – kaže Karlo.

Kao igrač slovačkog "Željezničara" dočekao je i 7. srpnja 2018. godine. Atmosfera u Dugom Ratu bila je veličanstvena. Pun stan. Uvjeti idealni za igru. Sandro Meira Ricci točno u 20 sati dao je znak za početak utakmice i baš ništa nije nagovještavalo da će niti tri sata kasnije tu divnu rusku večer prekriti teška tama.

U klubu nisu imali milosti. Raskinuli su s Karlom ugovor uz objašnjenje kako on više nikada neće igrati nogomet. I kako je za to sam kriv.

– Bio sam na dnu – kratko će.

Rakitić, Bagatin i Tripković

Imao je 25 godina i snove pretvorene u noćnu moru. Umjesto lica sa sportskih naslovnica, postao je crtica iz crne kronike.

– Šibenčanima ću uvijek biti zahvalan na dočeku. Pružili su mi priliku da se vratim nogometu, a ja sam im to, nadam se, vratio na najbolji mogući način – skromno će.

Karlo Bilić danas je ponajbolji obrambeni igrač Prve hrvatske nogometne lige. A oko ponoći tog 7. srpnja 2018. godine u splitsku je bolnicu doveden kao krvlju obliveni mladić s teškim ozljedama ruke i glave.

– Vjerovao sam u sebe, to je bilo najvažnije. Jer, rane će fizički zacijeliti, ali ako se psihički ne središ, onda teško možeš naprijed. A ja sam psihički iznimno jak, nisam dao da me taj nesretni događaj slomi, niti jednog trenutka nisam pomislio prepustiti se i odustati od nogometa. Dapače, nakon svega sam počeo još jače trenirati – odlučnost u Karlovu glasu ne prestaje.

Kopačke je navukao niti tri mjeseca nakon eksplozije. Liječnici su rekli ono što uvijek kažu kad ostanu bez racionalnog objašnjenja za proces koji im se upravo odvija pred očima.

– Rekli su da je to čudo – smije se.

Operirali su ga dr. Krešimir Bagatin i dr. Ivo Tripković. Sjajno su obavili posao. Poput Ivana Rakitića te večeri protiv Rusije.

– Mislio sam da je dimna, a bio je topovski udar – smireno će Karlo, traume se najbolje riješiti tako da se s njome suočiš.

Ugovor sa Šibenikom veže ga do ljeta, a vrlo vjerojatno će ga produžiti. Iako Karlo ne bi imao ništa protiv ni novog inozemnog angažmana, šteta je prekidati vezu koja funkcionira.

– Oni su mi čim sam došao rekli da sam klasa za prvu ligu i da ćemo je skupa pokušati izboriti. U prvoj sezoni to nam nije uspjelo, ali u drugoj jest te smo svima pokazali ne samo da nam je tu mjesto, nego i da se ravnopravno možemo nositi i s najjačim ekipama – veli Karlo.

Najvažnija je vjera

U gostima su pobijedili i Dinamo i Hajduk. Za povratničku sezonu čini se sasvim dovoljno.

– Opstanak je, naravno, prvi cilj, a ja bih osobno bio zadovoljan kada bismo na kraju bili peti – otkriva planove pred ljeto u kojemu ga čeka novo veliko prvenstvo, europsko.

Navijat će se opet u Dugom Ratu. I slaviti, samo ovaj put malo opreznije. Bez nepotrebnih izlazaka na balkon.

– Nisam tu večer osjećao nikakav bol, vjerojatno od šoka, tek sam sutradan postao svjestan stanja u kojem se nalazim – kaže Karlo.

Ne gleda predaleko u budućnost, ne zamara se horoskopom, bit će što bude. Na jednoj strani svijeta Rakitić zabija jedanaesterac kojim Hrvatsku odvodi u polufinale Svjetskoga prvenstva, a na drugoj u Karlovoj ruci puca topovski udar. A trenutak je isti.

– Najvažnija je vjera. A ja sam vjerovao. Vjerovao sam da ja to mogu, da ću se oporaviti i da ću se vratiti bolji nego što sam bio. A istu vjeru imali su i moja obitelj i moji prijatelji – napominje.

Neki od njih vjerovali su da je za Karla i u Hajduku bilo mjesta. Pogotovo kad je onomad bio na probi u Hajduku II.

– Nema smisla vraćati se na to, to je bilo prije pet godina. Rekli su da sam prestar za njihov projekt druge momčadi i htjeli su me dati negdje na posudbu, a ja sam rekao da bih se radije vratio u svoj Orkan pa sam tako i učinio – jednostavno će, bez gorčine ili zavisti. A da o gramzivosti i ne govorimo.

Nema kompleksa

Karlo Bilić u rujnu će napuniti 28 godina, igra nogomet života, a zdravlje ga, da kucnemo o drvo, dobro služi. Činjenica da nema dva prsta na desnoj ruci ne predstavlja mu problem, ni na terenu, gdje nastupa sa zaštitnom rukavicom, ni izvan njega.

– U eksploziji sam ostao bez dva prsta, pukli su mi bubnjići, imao sam ozljede po licu, a na jedno oko nisam vidio petnaest dana. I sve se to rekuperalo kao da se nikad nije dogodilo. Osim, naravno, prstiju – ravnodušno će.

Plastična operacija ne nalazi mu se na listi prioriteta. Ne muče ga ni samopouzdanje ni kompleksi.

– Znam da se danas medicinski sve može riješiti, ali zasad o tome ne razmišljam – zaključuje.

Fokusiran je isključivo na nogomet. Živi za nogomet i od nogometa ne zaboravljajući da ga je nogomet umalo stajao života.

05. travanj 2021 13:08