Dan kada je 2005. godine svečano otvoren novi prostor Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić", u zgradi na šibenskoj Poljani, o Milivoju Zeniću (1953. – 2011.), njezinu dugogodišnjem ravnatelju, zaslužnom kulturnom djelatniku, govorili su na prigodnoj javnoj tribini nazvanoj "Čuvar baštine – slovo o Milivoju Zeniću" njegovi prijatelji i suradnici dr. sc. Drago Marguš, stručni voditelj u JU NP Krka, dr. sc. Ivica Poljičak, državni tajnik u Ministarstvu kulture, i Vilijam Lakić, aktualni ravnatelj Knjižnice.
Na skupu u organizaciji same Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić" i Družbe "Braća Hrvatskog Zmaja" – Zmajskog stola u Šibeniku, čitani su i ulomci iz njegovih knjiga. U uvodnom govoru dr. Poljičak je istaknuo kako je današnji prostor Gradske knjižnice i njegovo intimističko ozračje, za koje se Zenić gorljivo zalagao, upravo najbolje mjesto za razgovor o prvorazrednom šibenskom intelektualcu, a i najprikladniji način obilježavanja 14. godišnjice preseljenja Knjižnice s Baldekina na Poljanu.
– Svi smo tog dana prije 14 godina bili ispunjeni u duši, ali i blagom zebnjom u srcu kako će to sve skupa izgledati, hoće li prostor zaživjeti onako kako je to zamislio Milivoj, kao spiritus movens cijele priče, od ideje do konačne realizacije, kroz gradonačelničke mandate Franka Čeke i Milana Arnautovića, do svečanog otvorenja za mandata gradonačelnice Nede Klarić. U to vrijeme resorni ministar je bio Božo Biškupić, jedan od velikih zagovaratelja obnova knjižnica – i u smislu samih zdanja u kojima se nalaze, i u vidu promicanja knjižničarstva kao iznimno važne struke, pa i profesije u hrvatskom društvu – podsjetio je Poljičak.
Od Baldekina do Poljane
Govoriti o Milivoju Zeniću, dodao je, istodobno je vrlo zahtjevno i jednostavno – zahtjevno jer je teško u "mali format" svesti osobnost tolike intelektualne širine, a jednostavno jer je bilo koji segment njegova djela šibenski, ali i nacionalno prepoznatljiv i veličanstven. Posvetio je Poljičak dio izlaganja povijesnim momentima prostora današnje knjižnice, još od 1866. godine kada se na tom mjestu nalazila čuvena Narodna kavana, jedna od ključnih identitetnih točaka Šibenika, ujedno i Narodna slavjanska čitaonica, u kojoj su se okupljali domoljubi i gajila narodna, hrvatska riječ, pa do današnjih dana u Vitićevu zdanju, ukazavši i na četiri desetljeća dugo razdoblje života knjižnice u neuvjetnom prostoru Plavog nebodera na Baldekinu.
– Ona je obilježila brojne generacije i u njoj je Milivoj počeo radni vijek. Svatko je imao nekog svog knjižničara kojeg se sjeća, a ja se sjećam Milivoja kao čovjeka u dolčeviti s bradom i cigaretom u ustima, kojeg sam vidio kada sam došao platiti prvu upisninu još kao dječak – ispričao je Poljičak koji je, kako je naglasio, zajedno s mnogima svjedočio Zenićevoj predanosti u traganju za novim prostorom knjižnice, njegovom zagovaranju i upornosti, te koja je već nakon preseljenja u Vitićevu zgradu kraj Poljane prepoznata u nacionalnim okvirima i bila je uzor svim takvim ustanovama u Hrvatskoj.
Poljičak je Zenića predstavio kao jednog od najznačajnijih osoba knjižničarstva u Šibeniku, cijenjenog i uvaženog predsjednika Upravnog vijeća Nacionalne i sveučilišne knjižnice, osobu iznimne prodornosti i intelektualne oštroumnosti. Predložio je da se i idućih godina na isti dan organiziraju slične tribine Zeniću u spomen.
Mentor i štićenik
Sadašnji ravnatelj Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić" Vilijam Lakić, pak, bio je dugogodišnji Zenićev kolega i prijatelj još iz dana Astronomske sekcije u šibenskoj gimnaziji, kojoj je Zenić bio predsjednik.
– To mi je razdoblje njegova voditeljstva astronomske sekcije, kao četiri godine starijeg maturanta, po mnogočemu odredilo život u jednom smislu, pa čak i emocionalnom, bio mi je neki način i mentor, a ja njegov štićenik u tom razdoblju. Život u tom društvu u astronomskoj sekciji osjećam i danas jednako intenzivno, kao i druženje s Milivojem u Gradskoj knjižnici kada smo bili kolege od 1987. pa do 2011. godine. On je zaista bio čovjek knjige. Tako je pomno birao knjige i uvijek je imao problema s prostorom jer je praktički svaku želio imati u kući. U reprezentativnom izboru ponajviše ih je bilo iz humanističkih disciplina – književnosti, povijesti umjetnosti, filozofije, ali njega je stvarno zanimalo sve. Bio je čovjek takve erudicije i širine da nije bilo područja ljudskog znanja, djelatnosti koja ga nije zanimala. Pratio je sve, od glazbe i sporta do svjetske književnosti i filozofije i bio kozmopolit koji je obožavao šibensku baštinu. Njegov profesionalni izbor bilo je knjižničarstvo i u tome je stvarno postigao vrhunac – rekao je Lakić, spomenuvši se i Zenićeve prve knjige, Kukuljevićeve nagrade, najvećeg priznanja u knjižničarskoj struci koja je pripala Zeniću, odlikovanja Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, visokih priznanja grada Šibenika i Šibensko-kninske županije te "njegova najvećeg priznanja – traga u ljudima, koji je ostavio svojim znanjem i neposrednošću".
Sudbinski akvarij
U obraćanju okupljenima u prostoru Gradske knjižnice, pak, dr. Marguš, govorio je o prvom susretu sa Zenićem, kada ga je kao znanstvenika u prostoru Instituta "Ruđera Boškovića" na Martinskoj zamolio za posudbu akvarija, sve za potrebe izložbe "Oči mora" Davora Šarića u knjižnici, i kasnijem dugogodišnjem prijateljevanju zahvaljujući kojemu se nikad nije vratio u rodni Osijek, već je, kako je rekao, od Slavonca postao Šibenčaninom i započeo pisati knjige.
– Naši životi su bili toliko isprepleteni. U turbulentnim ratnim vremenima '92. godine tiskao je svoju prvu knjigu, a na njegov poticaj '94. godine, izdanjem bibliografije radova o rijeci Krki, Javna ustanova NP Krka pokrenula je nakladništvo. Stalno me je poticao da pišem, da tiskamo knjige i prikažemo prirodnu i kulturnu baštinu porječja rijeke Krke koju je toliko volio. Surađivali smo i u Matici hrvatskoj, pa me je, uz Marka Menđušića, nagovorio da budem predsjednik šibenskog ogranka, što sam i bio u dva mandata. U jednom gradu tolike kulturne baštine, povijesti i tradicije, meni kao Slavoncu bilo je to neobično, ali sam se trudio i nadam se da nisam razočarao.
Dr. Marguš je govorio i o radu na zajedničkim projektima, izdanju knjige Vinka Nikolića, družbovanju u Družbi "Braća Hrvatskoga Zmaja", podizanju spomen-ploče don Krsti Stošiću i mnogim trenucima koje su zajedno proživjeli.
– Kako na posao idem pješke od poliklinike do palače Draganić, svako jutro oko 7 sati prolazim kraj knjižnice i svako ga se jutro sjetim. Poželim da negdje gore u univerzumu ostale nagovori da se bave nakladništvom, pa da uživa u onome što je najviše volio – emotivno je kazao šibenski znanstvenik osječkih korijena.