I u digitalno je doba plakat ostao jedan od najutjecajnijih načina informiranja i zabave, snažno sredstvo masovne komunikacije. Plakat je odraz razdoblja u kojemu je nastao, no i sam često ima ključnu ulogu u oblikovanju društva. Savršen plakat je onaj koji uspijeva jednostavno sumirati poruku koju želi poslati. Neke su to od teza knjige “Plakati. Vizualna povijest” koju je upravo izdao znameniti britanski izdavač Thames&Hudson, a napisali su je Gill Saunders i Margaret Timmers iz londonskog muzeja Victoria&Albert.
U knjizi je više od tri stotine plakata koji pokrivaju razdoblje od Art Nouveaua i Art Decoa do psihodelije i punka, među kojima su zastupljena djela umjetnika kao što su Henri de Toulouse-Lautrec, Alphonse Mucha, nedavno preminuli Milton Glaser, autor kultnog znaka “I Heart New York”, potom David Hockney, Andy Warhol i ostali. Knjigu je u nedavnoj recenziji kritičar The Washington Posta nazvao “lijepim i zabavnim prikazom povijesti medija koji je ilustriran primjerima iz velike muzejske kolekcije”.
Među poglavljima su zabava i putovanje, politika i propaganda, plakat u digitalno doba i sl. Povijest plakata, vidjet će se u knjizi, neprekidna je “borba” između svijeta slike i riječi, jednostavnosti i kompleksnosti. Abram Games, utjecajan dizajner 20. stoljeća, zalagao se za “minimum sredstava i maksimum značenja”, a psihodelični plakati 70-ih bili su puno obilniji, u boji i u crtežu.
U razdoblju, pak, koje opisuje serija “Mad Man”, umjetnike su u izradi plakata zamijenili grafički dizajneri koji rade sa svojim timom i za agenciju. U posljednjem poglavlju koje obrađuje suvremeno doba, autorice se bave digitalnim billboardovima, na kojima se reklame izmjenjuju svakih nekoliko sekundi, te plakatima koji se dijele preko društvenih mreža.
U knjizi “Plakati”, uz, dakle, Toulouse-Lautreca i Warhola, našao se i jedan rad jednog hrvatskog umjetnika: plakat za “Žar ptica” Borisa Bućana iz 1982. godine. Bućan je i jedini umjetnik s ovih prostora u izdanju Thames&Hudsona.
Međunarodnih mu priznanja ne nedostaje, njegovi su radovi izloženi u novom stalnom postavu njujorškog Muzeja moderne umjetnosti, slavne MoMA-e, a na izložbi “World Goes Pop” u Tate Modern u Londonu, koja se bavila poviješću pop arta, pokazani su Bućanovi radovi iz serije “Art”, u kojima u logotipovima poznatih brendova pronalazi riječ Art.
Povijest oblikovanja plakata
Međutim, iako, dakle, Bućanu priznanja ne nedostaje, plakat Žar ptica, nastao uz izvedbu baleta Igora Stravinskog početkom 80-ih, kao da živi samostalan život. Podsjetimo, naime, da je svojedobno objavljen na naslovnici kataloga velike izložbe “The Power of Poster”, Moć plakata, londonskog muzeja Victoria&Albert. Izložba je, naime, pratila povijest oblikovanja plakata i za tu je prigodu odabrano oko 250 najboljih radova nastalih od 1870. do danas. U pravilu, gdje god da se pojavi, taj plakat crno-bijele ptice s crvenim kljunom i u crvenim štiklama te sa zelenim vlatima trave u pozadini, nametne se u prvi plan.
Kritičar uglednog Monoclea, primjerice, radio je u povodu knjige intervju s autoricama Gill Saunders i Margaret Timmers i jedno od prvih pitanja koje im je uputio bilo je o tome kako su odabrale rad Borisa Bućana, umjetnika koji je za njega, kako se izrazio “veliko otkriće, sa svojom pticom na štiklama”. Autorice su pripovijedale o tome kako je važno da postoji širi pogled, isključivo izvan zapadnih zemalja, te kako danas postoji veliko tržište plakata i mnogi znalci u tom području.
Što misli o tome kako dvije autorice čitaju njegov rad, pitali smo Borisa Bućana.
“Najčudnije mi je što čitaju da Žar ptica proizlazi iz egipatske umjetnosti. Punokrvna je to veza egipatske umjetnosti i našeg vremena, a da nije kostimografija za ‘Aidu’. Razumijem, moglo bi podsjećati na to kako rade Egipćani. Oni često ‘mijenjaju’ glave. Primjeri su Amon-Rai ili Anubis, glava šakala na muškom tijelu. No, ne bih sam ulazio u to tumačenje.” Njegov je plakat u poglavlju “Performans i zabava”. Knjiga mu se, govori, sviđa, znalački obrađuje pojedina poglavlja, i nudi jedan drukčiji pogled: “Objavili su, primjerice, plakate Andyja Warhola koji su netipične za njega, kao i jednog neobičnog Roberta Rauschenberga, uz naslovnice ploča Rolling Stonesa, Sex Pistolsa”.
Osim što je, dakle, objavljen u knjizi, plakat je doslovno obišao svijet. Samo u posljednjih godinu dana, objašnjava Bućan, “bio je u Nizozemskoj i u Izraelu, oba puta na naslovnici kataloga izložbe. U Poljskoj također u tri grada. U Krakovu su mnogi, uspio sam vidjeti putem društvenih mreža, napravili fotografije za Instagram upravo uz Žar pticu”. Ovo je njegov najpopularniji rad, smeta li mu tolika popularnost, zasjenjuje li neke njegove druge radove, pitamo našeg sugovornika. “Bilo gdje da izlažem, u New Yorku, Londonu, Parizu, inzistiraju na Žar ptici i meni je to drago, nije mi palo napamet protestirati, to jest važan rad.
To se događa s nekim radovima. Nešto ljudi, jednostavno, vole. Neki bi rekli da je to komad dobre umjetnosti. No, kustosi ‘vade’ i desetak drugih radova, primjerice u MoMA-i su plakati iz razdoblja moje suradnje sa Zagrebačkim simfoničarima i Zborom RTZ-a”. Inače, nastavlja, upravo su ga Zagrebački simfoničar pozvali na suradnju nakon što su vidjeli njegovu suradnju sa splitskim HNK: “Shvatili su da se tu događa nešto zgodno. Bilo je to, prema mojem mišljenju, zlatno doba HNK Split. Zvali su najbolje autore iz bivše Jugoslavije i platili im malo više. Svi su pojurili da budu u dobrom društvu”. Opus Igora Stravinskog, autora “Žar ptice”, bio je poznat.
Podsjetimo, 1910. godine veliki je ruski skladatelj dovršio partituru baleta “Žar ptica”. Nakon toga surađuje s Ruskim baletom koji je u Parizu osnovao Djagiljev. Tri su baleta Igora Stravinskoga upravo u interpretaciji Ballets Russes postigla svjetsku slavu. To su baleti “Žar ptica”, “Petruška” i “Posvećenje proljeća”. Boris Bućan često je dakle radio plakate vezane uz klasiku. Iako ga je plakat za “Žar pticu” praktički proslavio u svijetu, reći će nam da mu to nije najdraži balet Stravinskog: “Zapravo se ne mogu sjetiti koliko sam dobro poznavao opus Stravinskog dok sam radio na plakatu, upoznavao sam ga, no kasnije sam mu se vraćao često. Najdraže mi je od svih ‘Posvećenje proljeća’”.
Tijelo i rep od trokuta
Kako je tekao sam proces rada na plakatu, je li bilo kakvih predradnji, pitamo našeg sugovornika. “Napravio sam nekoliko skica. I onda mi se među tim skicama učinilo da je najzanimljivije da bude ta ptica s trokutima. Proučavao sam perje ptica. No, u sitotisku morate sublimirati ideju, da je što manje boja, da nije takva raskoš. Onda sam dobio oblik trokuta koji sam rezao.
Trokuti su činili i tijelo i rep. No, nisam očekivao previše, naročito ne ono što je uslijedilo”, govori. Naime, odmah su krenule reakcije na plakat, odmah nakon što se pojavio na ulicama Splita. “Nastao je lom, odmah je bio zapažen. Izlagao sam ga i na Venecijanskom bijenalu 1984. godine. I nakon toga ništa. Od 1988. godine je u fundusu muzeja Victoria&Albert, što je sjajno jer sam znao da plakat, ako je kod njih, nikad neće biti izgubljen. I potom sam se deset godina kasnije našao na naslovnici njihova kataloga uz izložbu o svjetskoj povijesti plakata”. I sada kad su ga zvali radi autorskih prava za plakat za knjigu, nije, kaže, oklijevao. Već je surađivao s Margaret Timmers upravo preko muzeja Victoria&Albert i cijeni njezin profesionalizam.
Format je golem plakata, dva puta dva metra, “Split je jedan od rijetkih gradova koji je mogao podnositi ove dimenzije” govori dalje Bućan. Jesu li crtali i neke grafite na plakatu, nakon što je osvanuo na splitskim ulicama, jesu li pokušali odnijeti plakat doma s ulice: “Ne sjećam se. Ne bih rekao da ga je bilo lako odlijepiti i odnijeti tako velikog. Što se tiče uličnih natpisa, ne bih se čudio da ih je bilo, Split je duhovit grad, ne bi bilo neobično da se nešto dogodilo, no nije mi poznato”.
Ptica s crvenim štiklama
Balet koji se temelji na ruskom folkloru donosi priču o sjajećoj ptici koja pomaže princu Ivanu nakon što je on ulovi. U doba kad je nastala “Žar ptica”, Stravinski je imao 20-ak godina, Djagiljev ga naziva novom zvijezdom. Mnoštvo je različitih interpretacija rada. U interpretaciji Borisa Bućana, dakle, nosi crvene štikle. Kako i zašto štikle? “Crvene su štikle jer je crven i kljun. I dobro izgleda u kombinaciji sa zelenim, često se koriste te kombinacije.” Plakat za “Žar pticu” svojedobno je bio i na aukciji britanske kuće Sotheby’s.
Na pitanje smeta li mu što se taj plakat uvijek u pravilu spominje uz njega, Bućan će odgovoriti da mu to ne smeta. Kad ga je prvi put donio cijenjenoj teoretičarki Veri Horvat Pintarić, rekla mu je da je genijalan. Nakon toga je krenuo u svoj život, prvo na ulici, na trgu. “Kad sam, primjerice, izlagao u Parizu, pitali su me gdje je moja Mona Lisa, kad su tražili ovaj plakat. Sve je oko Žar ptice misterij.”
Grafizam trave s plakata za “Žar pticu” postao je njegovim zaštitni znak te se provlači kroz njegova brojna plakatna rješenja, pri oblikovanju različitih motiva, ljudi, muzičkih instrumenata, katedrala... Često je kasnije znao koristiti i životinje s antropomorfiziranim detaljima, poput ove ptice.
A u doba kad je napravio plakat, Boris Bućan, rođen 1947. godine, bio je u srednjim 30-im godinama. “Osamdesetih godina tu su vrstu umjetnosti bacali u ilustratorsku, a ja sam želio raditi plakate koji su umjetnost”, zaključuje Boris Bućan.