Jesmo li mi Hrvati, kao narod i pojedinci, stvarno izuzetak, pa smo uvijek opterećeni prošlošću, kako bližom tako i daljom, ustašama i partizanima, crvenima i crnima, komunistima i nacionalistima, Jugoslavenima i državotvornima? 'Okrenimo se budućnosti!', uvijek je popularna parola koju Hrvati očito ne slušaju. Evo, čitam Puhovskog prije neki dan na INDEX-u i čovjek mi dade misliti:
- Gdje imate u svijest da postoji praksa da se 30 godina nakon nekog događaja masovno žaluje? Prije 20 godina Vukovar nije bio tema, a bili smo puno bliže događaju- rekao je Puhovski. I učini ti se, u pravu je. Pa, stvarno, dokle ćemo više o tome, o ratu, o Hrvatima, Srbima, kolonama, sjećanjima, zločinima, žrtvama, oprostu, neoprostu, Miloradu Pupovcu i Borisu Miloševiću, Vučićevom izaslaniku, o tome tko je došao a tko nije, tko će ići dan prije, a tko dan kasnije. Je li se ona uopće trebala održati u ovim uvjetima pandemije, kovida, korone. Liječnici su protiv toga, smatraju da je to ustupak politici. Zašto se, dakle, ne bavimo stvarnim problemima, koronom, i na koncu gospodarstvom? Od čega ćemo živjeti? Eto, opet čitam Puhovskog: 'Vukovar ima danas manje stanovnika nego što je Borovo imalo zaposlenika. To znači propast jednog grada koji je bio jedan od tri najbogatija grada u Jugoslaviji. I umjesto da vidimo što može biti s njime, sad se raspravlja hoće li postotak Srba biti toliki i toliki. Imamo tu tragičnu situaciju lažnih nadomjesnih problema, a pravi problemi se uopće ne rješavaju.'
Svijeće u Šibeniku
I čini ti se da je čovjek - ne samo on, nego i mnogi drugi slični njemu - u pravu. Ako ne u potpunosti, onda barem dobrim dijelom. Stvarno, dokle ćemo biti zarobljenici prošlosti? Pričamo o Jugoslaviji kao da je to bilo jučer, a nje nema ima već 30 godina. Svijet ide naprijed, a mi stojimo. Kako on ide ona pisma od Gibonnija, Bella figura, bella pitura - Od toga nema kruva, svi su išli naprid, samo mi smo išli nazad. Stvarno, zašto ne možemo biti, živjeti kao sav normalan svijet. Zašto se bivša Jugoslavija, mi i Srbi, nismo mogli razići kao Česi i Slovaci? Razvesti se mirno i tiho, kao na sudu, sporazumno. A onda, kako se danas sve lako vidi, nađe i usporedi, kako ti je s internetom cio svijet na dlanu, padne mi pogled na vijest kako su Česi obilježili 29. obljetnicu tzv. Baršunaste revolucije. Kliknem na to i onda vidim da su se ti mirni, nenasilni, švejkovski i hašekovski Česi masovno okupili u Pragu da bi obilježili dan kada je komunistička policija tukla goloruke studente, ozlijedila njih 500-injak, a cijelu je Čehoslovačku na noge digla i zapalila vijest - poslije će se pokazati da je bila lažna - o tome kako je jednog od njih, Martina Šmida, i ubila. Bila je to iskra koja će zapaliti masovne prosvjede i štrakove u cijeloj državi i dovesti do svrgnuća komunizma. I onda vidim sliku mora zapaljenih svijeća i lampiona u Pragu, kako gore, istu, jednaku ili sličnu onoj kakvu sam vidio u Zagrebu, Splitu ili svom Šibeniku kako u utorak i u srijedu navečer, na ulicama i u domovima, kućama i stanovima, gore za heroje Vukovara, za grad koji je stvorio državu. Sve isto, ili slično, iako je neusporedivo - tamo policija koja je tukla prosvjednike, i jedna srećom lažna i izmišljena žrtva.
Svatko svoj Alamo
A ovdje jedan teški, krvavi rat čiji je simbol bio cijeli jedan mirni, lijepi i veliki ravničarski grad koji je skoro pa izbrisan s lica zemlje, u kojem je poginulo ili ubijeno 2.717 branitelja i civila, a na popisu zatočenih i nestalih još je uvijek 386 osoba kojima se gubi svaki trag. I o kojima se ne zna ništa ni danas, skoro 30, odnosno 29 godina poslije, iako se istina, makar i neizgovorena, sluti i zna. Njih nema, a njihovi najmiliji, roditelji, braća i sestre ne mogu im se ni pomoliti na grobu, staviti im na njega cvijet i zapaliti svijeću. Zato to s njima, ili umjesto njih čini Hrvatska koja zna da je na njihovoj žrtvi i spremnosti da se ustraje, ona sama nastala i nastavila živjeti. I onda ti u svemu tome svane, jasno ko dan - niti smo mi Hrvati opterećni prošlošću nešto više od drugih, niti smo u tome izuzetak. Svaki narod i svaka nacija, bila ona velika ili mala, ima neke datume koje pamti, a naročito one koje su se teško rađale, u mukama, one koje su imale neki svoj Alamo, i neku svoju Srebrenicu, koje su od stvarnih postale simbolička mjesta u kolektivnoj svijesti. I čija će simbolika kako vrijeme bude prolazila, biti sve veća i veća. To je tako s mitovima. Njima vrijeme samo dodaje na važnosti, a ne uzima im ništa.