StoryEditor
Spektarsirove strasti

Volim Hrvatsku, a to što propada, manje je bitno

Piše PSD.
26. travnja 2015. - 17:16
A ima i onih koji mrze sve što je drugačije, a to je desnica. Neki u Hrvatskoj sastavljaju popise onih koji vole Hrvatsku i onih koji ne vole Hrvatsku. Eto dokle smo došli 2015. godine. To je elementarno zlo. Neistina. I nema veze s pameću. Tome treba reći dosta, i riječima i djelom.
Zoran Milanović

Doista ne znam što je time mislio reći.
Tomislav Karamarko


Zemlja se raspada po ekonomskim šavovima, a njih dvojica pričaju o ljubavi. Nakon 25 godina samostalnog upravljanja država se nalazi na rubu bankrota, a glavna politička tema naših ključnih političara je ljubav. Ljudi masovno kopaju po kontejnerima ili se još masovnije iseljavaju iz zemlje, a hrvatska politika se bavi ljubavnim licitiranjem. Da nije potencijalno opasno, bilo bi smiješno.

Opasno je iz najmanje dva razloga. Prvo, u vremenu kad nam prijeti ekonomska kataklizma, dragocjena energija se gubi na jednu intimnu temu, koja ne može doprinijeti izlasku iz krize, samim time što je intimna. I drugo, u situaciji prenapregnutih živaca, kad sve više ljudi gubi egzistencijalno tlo pod nogama, optuživati nekoga za manjak hrvatstva može potaknuti ozbiljno nasilje: iz bliske povijesti smo naučili da jedan jedini neodgovorni političar može izazvati štetu ravnu najvećim prirodnim katastrofama.

Ljubav je neosporno velika tema. Da nije ljubavi, ne samo što svijeta ne bi bilo, nego ne bi bilo ni poezije. Ali onaj tko pokušava nametnuti svoje viđenje ljubavi kao jedino ispravno, kao nekakav ljubavni kanon koji se mora bezuvjetno poštivati, takav netko, oprostite na izrazu, nema pojma o ljubavi. Osim toga, propisivanje ljubavi je opasno blizu fašizma i općenito totalitarizma. Priča o ljubavi obično ugnjavi, pjevala je nekad Riblja Čorba.

Najblesaviji primjer

Već 25 godina gledamo istu bizarnu priču: svaka HDZ-ova garnitura optužuje svaku SDP-ovu garnituru za nedostatak ljubavi prema Hrvatskoj, a onda se SDP-ovci brane. Umjesto da se naše dvije vodeće stranke bespoštedno natječu u kvaliteti svojih razvojnih vizija i programa, umjesto da se njihova kompeticija odnosi na količinu novootvorenih radnih mjesta za koje su njihove politike stvorile preduvjete, umjesto da se prepiru o količini i snazi socijalne države - oni blebeću o ljubavi prema domovini. I to na način da desnica optužuje ljevicu za manjak te ljubavi.

A što je najgore, ljevica se onda skrušeno povija pod imaginarnim teretom neke tobožnje krivnje i čini besmislene ustupke koji u boljem slučaju ne vode nigdje, a u lošijem vuku zemlju unatrag.

Najsvježiji primjer - i jedan od najblesavijih u svih ovih četvrt stoljeća samostalnosti - dolazi nam iz sfere dizajna. Proteklih smo tjedana mogli pratiti neobičnu dizajnersko-političku sapunicu u kojoj je Ministarstvo unutrašnjih poslova najprije raspisalo natječaj za novi izgled automobilskih pločica, potom i izabralo najbolji od pristiglih prijedloga, na što je šef “domoljubne” opozicije popizdio jer izabrano rješenje ne uključuje hrvatski grb, i što se dogodilo?

Umjesto da nacija umre od smijeha nad nadobudnim opozicionarom i da mu zapjeva “Dečko, ajde oladi”, dogodilo se to da se vladajuća koalicija patriotski pokunjila i brže-bolje svečano obećala da će vratiti hrvatski grb u automobilske pločice, kako ne bi slučajno ispalo da ne vole Hrvatsku. Neko pametno dijete sad bi logično zapitalo: zar dizajneri koji su predložili moderno vizualno rješenje automobilskih pločica ne vole Hrvatsku? Ili su samo dobri dizajneri, koji prate suvremena kretanja unutar vlastite struke, pa su svojoj zemlji htjeli podariti vizualno rješenje koje bi korespondiralo s 21. stoljećem, niti ne sanjajući da će indirektno biti proglašeni ljudima koji ne vole ili nedovoljno vole Hrvatsku?

Norveška škola

Davno je kazano, i mnogo puta ponovljeno, da je patriotizam “posljednje utočište hulja”. Oni koji su proveli lopovsku pretvorbu i privatizaciju bili su puni ljubavi za Hrvatsku. Od ljubavi za Hrvatsku vrcaju i popularni pjevači koje DORH optužuje za višemilijunske utaje poreza. Svi ratni profiteri zemlje Hrvatske tukli su se šakama o prsa, demonstrirajući svoju neizmjernu ljubav prema Lijepoj našoj. A upravo su nas svi ti “ljubavnici Hrvatske” i unesrećili.

I zašto, na kraju krajeva, netko ne bi imao pravo na stav da ne voli Hrvatsku? Ili bilo koju drugu zemlju u kojoj živi? Otkad se to ljubav nameće? Kakva je to ljubav? Recimo, ako država nije socijalna, ona ne samo što ne zaslužuje ljubav, nego ne zaslužuje ni da postoji. Čemu takva država?

Nema bezuvjetne ljubavi, osim ljubavi roditelja prema djeci. Slobodan čovjek nije dužan voljeti svoju državu. Može, ali ne mora. To nije važno. Važno je da poštuje zakone te države, da plaća porez toj državi i da ničim ne ugrožava sigurnost i stabilnost te države, odnosno da terorističkim ili sličnim činovima ne podriva njezin ustavno-pravni poredak. Osim ako država u svom fašističkom ili totalitarnom izdanju ne gazi temeljna prava građana - u tom slučaju ustanak i borba protiv takve države nije samo ljudsko pravo, nego i građanska dužnost.

Time dolazimo do pitanja svih pitanja: tko je više volio Hrvatsku - tobože patriotski ustaše ili tobože anacionalni partizani? Je li Jasenovac dokaz ljubavi? Ili je dokaz bezumnog zla, protiv kojeg svim silama mora ustati svaki Hrvat i svaki građanin Hrvatske koji voli tu Hrvatsku? Je li ustaško skandiranje dokaz ljubavi prema Hrvatskoj, ili samo dokaz ljubavi prema ustaštvu, koje je već jednom u povijesti dovelo našu državu na svjetski stup srama, s kojeg nas je skinula samo antifašistička borba Titovih partizana?

Je li onda vrijeđanje i omalovažavanje antifašističke borbe dokaz ljubavi za Hrvatsku, ili je nešto upravo suprotno: krucijalni dokaz dubokog prezira prema civiliziranoj, dakle antifašističkoj Hrvatskoj?

Ljubav podrazumijeva nacionalni ponos (zbog dobrih stvari koje je tvoja država napravila), ali i nacionalni stid (zbog loših stvari koje je počinila, uključujući i zločine). Nacionalni ponos bez nacionalnog stida je falsifikat stvarnosti, kao što je izjava da je atmosfera na maksimirskoj nogometnoj utakmici Hrvatske i Norveške bila “veličanstena” isto takav falsifikat. Kako može biti “veličanstveno” nešto što slavi pogrom nad svim hrvatskim manjinama i pritom se još pokriva plaštom ljubavi za Hrvatsku?

Kad se kuha juha, udio soli je mizeran u odnosu na tekućinu, ali juha bez soli je bljutava tvorevina, kao što je i Hrvatska bez Srba i drugih manjina manje ukusna i manje privlačna država. Kako bi izgledale Sjedinjene Američke Države bez afroameričke populacije? Kao što je svojedobno u našem listu izjavio američki politolog dr. Cody McClain Brown: “Da nema crnaca, Amerika bi bila (dosadna kao) Njemačka.“ Je li dr. Brown slab američki patriot?

U povijesti je bezbroj primjera da su najveći umovi nekog naroda bili iznimno kritični prema svojoj narodnoj državi. Zar je veliki Klaus Mann slabiji ili manjevrijedni njemački patriot ako je nemilosrdno žigosao pojave koje su njegovu Njemačku odvele u nacizam? Upravo suprotno: Klaus Mann je veliki njemački patriot, koji je svoju kritiku baš i temeljio na ljubavi prema Njemačkoj. A kad je pred nacistima morao emigrirati u SAD i tako ostao bez materinskog jezika, nakon nekoliko godina se ubio. Ima li nepovratnijeg metafizičkog dokaza ljubavi prema domovini?

Škotski poučak

Ili slučaj velikog austrijskog pisca Thomasa Bernharda. U novijoj austrijskoj povijesti nema sličnog primjera da se jedan nacionalni književni bard tako surovo obračunava sa svim aspektima “austrijskosti“; zar je Thomas Bernhard zbog toga loš austrijski domoljub? Ama, upravo suprotno: Thomas Bernhard je veliki austrijski domoljub, koji je svojoj zemlji želio da bude bolja nego što jest. Štoviše, Bernhard je uvijek javno govorio da voli svoju zemlju, želeći joj - da se poslužimo slavnim citatom nekadašnjeg američkog predsjednika Abrahama Lincolna - da živi “bolje anđele svoje prirode“. Samo fašisti i radikalni nacionalisti mogu Mannu i Bernhardu spočitavati manjak patriotizma.

Ili primjer nedavnog škotskog referenduma. Jesu li Škoti koji su glasali za ostanak u Velikoj Britaniji manje domoljubi od Škota koji su glasali za nezavisnost? Nisu. Samo su procijenili da je za dobrobit njihove domovine bolje da ostanu pod kabanicom Union Jacka.

Sve u svemu: voli li Crni Marko Hrvatsku više od Milanovića? Ne voli. Samo se glasnije dere.

Damir Pilić
SNIMA JAKOV PRKIĆ / CROPIX

Izdvojeno

05. srpanj 2020 04:04