StoryEditor
SpektarKako žive osobe čiji je doživljaj vlastitog spola u neskladu s tjelesnim obilježjima

Transseksualnost: zarobljenici svoga tijela

Piše PSD.
16. studenog 2013. - 12:56
Romana Brajković Juraco privlačna je žena duge plave kose, izrazito lijepog tena, znalački našminkana. Često zabacuje kosu iza desnog uha, no to nije samo običan “mot”, što bi se reklo u Dalmaciji. Romana to namjerno često radi. - Znate zašto? - pita malo rastegnuto, koketno, gotovo mazno - kako bi se vidjelo da mojem licu, usprkos svemu, nije potrebno brijanje. U njezinu je rodnom listu, naime, upisano da je rođeno muško dijete. S vremenom je samo taj podatak u Romaninu životu ostao “muški”.

Romana Brajković Juraco bila je gošća na nedavnom Hrvatskom kongresu endokrinologa održanom u Poreču, na kojemu je cijeli jedan blok predavanja posvećen transseksualizmu, o čemu su govorili psihijatri, psiholozi, endokrinolozi i kirurzi - ključni dio stručnjaka multidisciplinarnog postupka promjene spola, takozvane tranzicije, koja uključuje još i urologe, ginekologe, pedijatre itd..

Osnovna je poruka ovoga skupa da se u Hrvatskoj ponovno govori o transseksualizmu, da transrodnim i transseksualnim osobama treba sustavnija medicinska i pravna podrška nego što je sada imaju, društvo koje će ih bolje razumjeti, te stručni tim ili centar, čak i više njih, koji bi se sustavno bavili ovom problematikom.

Depresija i suicid

Ni za svijet ni za Hrvatsku ne postoje precizne statistike o broju transseksualnih (transspolnih), interseksualnih i transrodnih osoba. Pretpostavlja se da ih u Hrvatskoj ima od sto do dvjesto. Njihov život često je obilježen nerazumijevanjem neposredne okoline i cijeloga društva, kao i nepostojanjem sustavne pravne, zdravstvene i medicinske regulacije uz koju bi im proces promjene spola bio znatno olakšan. Ako se odluče na dugotrajan, kompliciran i skup korak promjene spola, cijeli postupak započinje kod psihologa i psihijatra, nastavlja se kod endokrinologa, a okončava kod kirurga, promjenama nakon kojih “nema natrag”, i to uglavnom u inozemstvu.

- Otkad znate da ste žena ili muškarac? To se ne pitate, to oduvijek znate. Znaju to i transseksualne osobe, samo što njihovo tijelo to ne prati - iznijela je prof. dr. Nataša Jokić-Begić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (koja se s transseksualnim osobama prvi put susrela dok je radila na Klinici za psihološku medicinu KB-a Rebro), kao ilustrativan uvod u svoje predavanje o psihološkom pristupu i praćenju TS osoba.
Iskustva i istraživanja pokazuju da je rodna disforija u djetinjstvu relativno česta, a u odrasloj dobi relativno rijetka.

Pretpostavlja se da će od djece koja sebe ne doživljavaju u skladu sa spolom u kojemu su rođena, njih samo četvrtina odrasti u transseksualne osobe. Transseksualnost, iznijela je dr. Jokić Begić, ne bi sama po sebi trebala biti psihički poremećaj, iako je tako klasificirana, no odnos okoline je presudan za kvalitetu života osobe i razvoj psihičkih smetnja. Istraživanja, recimo, pokazuju da među TS osobama ima više slučajeva suicida i depresije - pretpostavlja se upravo zbog življenja s visokom razinom stresa.

Teško je i zamisliti kroz kakvo emocionalno stanje transseksualne osobe prolaze, kaže dr. Jokić-Begić.

- Prolaze kroz strahove da će ih vršnjaci i prijatelji odbaciti, a najveći im je strah da će ih odbaciti obitelj. Izmjenjuju im se osjećaji srama, tuge, gađenja, usamljenosti... Postoje, međutim, i zaštitni čimbenici, koje čine dobra podrška obitelji, prijatelja, partnera, stručnjaka, zatim psihosocijalna zrelost, kao i ekonomska neovisnost, koja osigurava da se osoba ne mora brinuti o tome hoće li je obitelj izbaciti na cestu.
Dr. Velimir Altabas u razgovoru s našom novinarkom: ‘Smisao je uspješne tranzicije da čovjek napravi sa svojim tijelom ono što je htio napraviti, te da nastavi normalno živjeti u tijelu željenog spola’

Vrijeme prilagodbe

Prof. dr. Jokić-Begić u svojoj je praksi imala 34 klijenta iz cijele Hrvatske, 18 bioloških muškaraca, te sedam potpuno završenih tranzicija - četiri muška u ženski spol, i tri ženska u muški spol. U siječnju je planirana još jedna tranzicija. Od ta 34 klijenta, inače, njih je 25 visokoobrazovanih, zaposlenih na radnim mjestima od ministarstava do fakulteta.

- Što se tiče mojeg “uzorka” klijenata prije tranzicije, oni su, u odnosu na svjetske podatke, višeg obrazovanja, imaju strah od bližnjih i okoline, češće odustaju od operativnih zahvata i imaju slabiju socijalnu podršku. Nakon tranzicije, troje ih je otišlo živjeti u inozemstvu. Oni koji su prešli iz muškarca u ženu, imaju problema u partnerskim odnosima, a oni koji su prešli iz žene u muškarca, imaju odličnu prilagodbu. Bolju kvalitetu života nakon operacije imaju svi, a njihovim obiteljima trebalo je oko tri godine da se prilagode.

S prim. dr. sc. Velimirom Altabasom, endokrinologom iz zagrebačkog KBC-a “Sestre milosrdnice”, razgovarali smo o koraku koji u tranziciji slijedi nakon što psiholog detektira stanje - nekad se govorilo poremećaj - a psihijatar utvrdi da ne postoji dodatna psihijatrijska patologija koja bi mogla ugroziti cijeli postupak tranzicije.

- Zadatak endokrinologa je provesti hormonalnu terapiju. Hormoni nisu bezopasni, no rizici se mogu minimalizirati, može se upravljati njima. Pod hormonalnom terapijom događa se da se ljudi, osim što im se tijelo mijenja, i psihički počnu mijenjati. Dečki, recimo, mogu postati plačljivi. Nakon godinu dana procijeni se jesu li oni zadovoljni promjenom izazvanom hormonima, ili hoće ići dalje, na operaciju.

Smisao je uspješne tranzicije - kaže dr Altabas - da čovjek napravi sa svojim tijelom ono što je htio napraviti, te da nastavi normalno živjeti u tijelu željenog spola.

- Zapravo se ti ljudi nakon nekog vremena gube iz sustava praćenja zato što su u biti dobro integrirani, socijalizirani i uklopljeni. Veliki problem, velika halabuka i trauma i za njih i za okolinu je dok tranzicija traje, ali jednom kad se dovrši, vrlo često budu dobro.

Većina zapadnih statistika govori da ima više prelazaka iz muškog u žensko nego iz ženskog u muško, no Hrvatska se razlikuje po tome što su kod nas te brojke podjednake.

- I još je nešto kod nas različito - naši pacijenti nisu u startu ljudi s margine društva. U SAD-u, recimo, kako sve to košta, odu na rub društva. Toga kod nas načelno nema, barem među njih dvadesetak koji su došli k meni. Vrlo često ljudi dolaze s nekim iz obitelji, osobom koja je im je potpora. Nakon nekoliko godina tranzicije, bez obzira na to je li učinjena potpuno ili djelomično - sama operacija nije obavezna - to su ljudi koji imaju svoj posao, žive svoj život, uđu u intimne veze…

Roditeljska sreća

No što je netko u tranziciji dobio ako je završi hormonskom terapijom, a ne operacijom? Neki ljudi su - odgovara dr. Altabas - sretni s postignutim psihičkim promjenama, neki s promjenama na tijelu koje su izazvali hormoni, a neki se jednostavno ne žele operirati. Ljudi nađu nekoga s kim žive, pa im je važnija intimnost i to što su sretni zajedno.

Dr. Srećko Budi, kirurg s Klinike za plastičnu rekonstrukciju i estetsku kirurgiju u KB-u “Dubrava”, i njegov tim u posljednje su tri godine - otkako bilježe obnovljen interes transseksualnih pacijenata - operirali 12 pacijentica, osoba koje su prolazile transformaciju žene u muškarca, i koje su se željele riješiti dojki.

U kirurškom dijelu tranzicije obavljaju se i genitalne operacije, otklanjanje ženskih spolnih obilježja, što “gore” znači uklanjanje dojki, a “dolje”, među ostalim, složenu operaciju formiranja muškog spolnog organa. U suprotnom pravcu obavlja se amputacija penisa i formiranje novovagine. Treća skupina operacija kod TS pacijenata odnosi se na operacije nosa, facelifting, epilaciju, transplantaciju kose i drugo.

U KB-u “Dubrava” kirurški je tim, prema riječima dr. Budija, opremljen i kompetentan za obavljanje operacije potpune spolne transformacije, no dosad ih, izuzevši operacije uklanjanja dojki, nisu obavljali. Imaju iskustva s formiranjem novopenisa, ali samo u slučajevima koji nemaju veze s tranzicijom - u pitanju su bile, primjerice, radne ozljede i slično.

Romana Brajković Juraco: ‘Školu sam upisala
kao dečko, a iz nje izišla kao djevojka’
Vratimo se, na koncu, Romani Brajković Juraco, osobi koju se smatra pionirom kirurške tranzicije u Hrvatskoj jer je još 1988. godine u Rijeci, potom početkom devedesetih u Zagrebu, obavila operacije promjene spola, zbog čega sebe u šali naziva “potpuno hrvatskim proizvodom”. Njezin slučaj sublimira sve probleme koje netko prolazi na putu od spoznaje o neskladu spola i roda, preko tranzicije do potpune integriranosti u društvo.

Njezin slučaj pokazuje, također, da transseksualne osobe ne moraju nužno odlaziti u Beograd, regionalni centar za postupak tranzicije, niti u Tajland ili u Njemačku, plaćati operacije i do 10.000 eura, već da i u Hrvatskoj, bez obzira na to što se operacije promjene spola ovdje danas formalno ne obavljaju, ipak ima potencijala, stručnjaka, znanja i mogućnosti da se oformi multidisciplinarni tim, uključujući, dakle, i kirurge.

- Ono što nam najviše treba razumijevanje jest okoline i liječnika - kaže Romana Brajković Juraco, koja sa svojom obitelji živi u Rijeci. Dvaput se udavala; ima 22-godišnjeg sina kojega je posvojila kad je imala 19 godina, a dijete je imalo samo četiri dana. To što je odgojila i odškolovala dijete i bila mu dobra majka smatra nagradom ravnom Nobelovoj.

Rodila se u Gorskom kotaru u kolovozu 1973. godine, no roditelji su je “prijavili” tek dva mjeseca kasnije, pod muškim imenom.

Još je u ranom djetinjstvu shvatila da se njezin rodni osjećaj ne slaže s njezinim spolom (iako se rodila kao osoba s obilježjima oba spola, oni muški bili su izraženiji). Prošla je teško razdoblje, neprihvaćanje koje se često izražavalo na način koji je doživljavala gotovo kao kamenovanje, no danas se, kaže, ljudi iz njezina rodnog mjesta ponose njome, govoreći - gle kako je dobra, zgodna i lijepa.

U očekivanju knjige

Lijepa jest, no nikakve dodatne estetske operacije nije radila. Dobar tim, kaže, čudo može učiniti. Kao dugogodišnja pacijentica riječke endokrinologinje, prof. dr. Željke Crnčević-Orlić, danas je tek na povremenoj hormonskoj terapiji. Ima kardiovaskularnih problema, imala je i moždani udar, no kaže da je na to genetski predisponirana, nema veze s terapijom koju uzima.

Predsjednica je Udruge “Bolje sutra” koja osigurava potporu transseksualnim i interseksualnim osobama i njihovim obiteljima. Po prirodi posla puno se susreće s TS i TR osobama, a onih koji upravo prolaze ili su već prošli tranziciju ima svuda - među studentima, među liječnicima, profesorima...

Od praktičnih problema koje je imala ističe kako je u školu upisana kao dečko, a iz nje izišla kao djevojka, za što nije mogla dobiti dokument s novim imenom; vozačku dozvolu kao Romana nije mogla dobiti sve dok nije prošla tranziciju. O svojem životu piše knjigu. Bit će to, nema sumnje, zanimljivo štivo.

LIDIJA GNJIDIĆ

Kako do ‘papira’

Pravni problemi vezani uz promjenu osobnih dokumenata s kojima se susreću transseksualne i transrodne osobe u Hrvatskoj rezultat su nepostojanja sustava i standarda, u ovom slučaju zakona o promjeni spola koji bi definirao sve postupke potrebne da netko na svim službenim ‘papirima’ ima željeni spol - a da pritom još nije, ili neće ni proći, kiruršku transformaciju.

Problemi s kojima su se dosad susretale osobe koje su htjele promijeniti spol bili su vrlo raznoliki, od toga da su u rodnom listu zauvijek ostajali ‘neželjenog’ spola, do toga da nisu mogli dobiti vozačku dozvolu, fakultetsku diplomu ili radnu knjižicu s novim imenom. Govoreći o problemima pravne regulacije, dr. Velimir Altabas kaže kako je Hrvatska sad “u svojevrsnoj slijepoj ulici iz koje se trudimo iskoprcati“.

- Prije dvije godine, 2011. godine, donesen je vrlo liberalan pravilnik, prema kojemu se osoba koja je prošla psihologa, psihijatra, endokrinologa ne mora operirati, ali svejedno Nacionalnom zdravstvenom vijeću može podnijeti zahtjev za pravnu promjenu spola. A NZV bi takav zahtjev uredno odbio - ako nije bilo kirurških zahvata koji bi na kraju doveli do nedvosmislene promjene.

Stvari se u ponečemu ipak miču s mrtve točke - prema novim zakonskim propisima, nove će ‘papire’ moći dobiti i osobe koje nisu prošle potpunu tranziciju, što omogućuje novi Zakon o državnim maticama u kojemu se kaže da se rješenje o upisu promjene spola u maticu rođenih, osim na temelju mišljenja nadležnog tijela o toj promjeni, odnosi i na život u drugom rodnom identitetu. Isti zakon donosi još jednu veliku olakšicu TS i TR osobama, budući da se njihova promjena spola i osobnog imena upisana u državne matice neće nalaziti zabilježena na novoizdanom dokumentu.

Lakše je ‘bivšim’ ženama

Društvo je puno tolerantnije prema osobama koje su tranziciju prošle u smjeru od žene prema muškarcu - oni bolje prolaze, nekako ih je lakše razumjeti; imaju partnerice, a te žene puno bolje prihvaćaju svoga sada muškarca, nego što muškarci prihvaćaju krasnu ženu koja je nekad bila muškarac, iako ima primjera da i to dobro završi. No, iskustvo pokazuje da muškarci kad saznaju da im je djevojka bila muškarac - najčešće pobjegnu.

Tko plaća tranziciju

Od tri tranzicijska krupna koraka - psihološko-psihijatrijskog, endokrinološkog i kirurškog, barem se za ona dva posljednja puno više ljudi iz Hrvatske odlučuje na odlazak u inozemstvo, najčešće u regionalni centar u Beograd, ili Tajland. S oba mjesta vraćaju se, prema mišljenju ovdašnje struke - s prilično dobro, katkad i izvrsno obavljenim, no skupo plaćenim poslom.

Na pitanje upućeno Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo snosi li ono troškove tranzicije, odnosno endokrinološkog tretmana i kirurških intervencija koje se obavljaju u svrhu promjene spola, te koliko je takvih zahvata plaćeno u posljednjih pet godina, odgovoreno nam je kako “HZZO u skladu s važećim propisima ugovara djelatnosti, a ne pojedine postupke, te trenutno ne postoji ugovoren postupak pod imenom ‘promjena spola’, osobito s obzirom na činjenicu da se radi o složenom dijagnostičkom i terapijskom procesu u nadležnosti više medicinskih specijalnosti i subspecijalnosti.

Na pitanje obavlja li se medicinski postupak promjene spola na trošak obveznog zdravstvenog osiguranja, teško je dati precizan odgovor. HZZO uvijek financira postupke i zahvate koji su medicinski opravdani, no u situaciji smo da trenutačno ne postoji konsenzus struke je li promjena spola, odnosno spolnih obilježja, medicinski opravdana.

Kako ne postoji ugovoren postupak striktno pod imenom promjena spola, tako HZZO ne raspolaže podatkom je li u sklopu pojedinih prikazanih složenih terapijskih postupaka izvedena promjena spola”, kažu u HZZO-u. Budući da se u Hrvatskoj tranzicija, računajući endokrinološku i, barem parcijalno, kiruršku obradu evidentno događa, kao nekim imenom nazvan i pod neku šifru svrstan postupak, vjerojatno je, barem dijelom, plaća i HZZO.

Procedura u MUP-u

Na upit koliko je osoba zatražilo promjenu osobnih dokumenata radi promjene spola, iz Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske odgovoreno nam je da MUP o tome ne vodi zasebno podatke, uz objašnjenje kako “prije evidentiranja promjene spola u evidencijama MUP-a te podnošenja zahtjeva za promjenu osobnih isprava, osoba treba prijaviti promjenu spola u matičnom uredu u kojem je upisana u maticu rođenih i knjigu državljana Republike Hrvatske.

Nakon što se promjena spola evidentira u matici rođenih i knjizi državljana RH, osobi se izda novi rodni list ili izvod iz matice rođenih i domovnica, na novi spol. S izdanim novim rodnim listom/izvodom iz matice rođenih i domovnicom, osoba u policijskoj upravi ili postaji, prema mjestu prijavljenog prebivališta, daje na uvid zakonom propisanu dokumentaciju, novi rodni list i domovnicu.

Ukoliko se spol ispisan na priloženim ispravama razlikuje od onog u evidencijama MUP-a, službenik na upravnim poslovima evidentira novi podatak, a nakon toga osoba može podnijeti zahtjev za izdavanje osobnih isprava. Dakle, postupak izdavanja novih osobnih isprava zbog promjene spola je isti kao i za sve druge podnositelje zahtjeva za izdavanje osobnih isprava, zbog promjene nekog od osobnih podataka (imena, prezimena).“

Miljenici bogova

Živimo u zapadnom društvu koje na spol i rod gleda - ili si muško ili si žensko. To više ne dovodimo u pitanje - iznijela je dr. Jokić-Begić govoreći u svom predavanju o socijalnoj razini transseksualnosti. - U drugim vremenima i društvima rod nije bio izjednačen sa spolom, pa se recimo u Mezopotamiji nalaze primjeri razlikovanja roda osoba koje nisu ni muškarci ni žene. U egipatskim zapisima se nalaze tri roda - muško, žensko i između, u Izraelu pak šest kategorija osoba - muško, žensko, ni muško ni žensko, i muško i žensko itd.

U staroj Grčkoj također su bile tri kategorije. Poznati primjeri transrodnih osoba su Hatšepsut, žena faraon. Dugo se uopće nije znalo da je ona žena. Rimski car Elagabalus, koji nije baš bio ‘sav svoj’, sebe je potpuno doživljavao kao ženu; u Indiji je poznata kasta takozvanih hidžra (hijras), muškaraca koji su se preodijevali u žene. Bili su izrazito cijenjeni u indijskom društvu.

Na Balkanu su postojale virdžine - ako se u obitelji nije rodilo muško dijete, najmlađa kći tretirana je kao muškarac. U svim indijanskim plemenima u Sjevernoj Americi poznati su primjeri ‘dvije duše’. Ti su ljudi bili posebno cijenjeni kao miljenici bogova, a prepoznavalo ih se još u djetinjstvu kao djecu koja igraju rodno nespecifične igre. Najzanimljiviji je primjer Eskima kod kojih se rod i ime djeteta određuju prije rođenja, a kasnije ga odgajaju u tom rodu.

Spol i rod

Spol se odnosi na biološka obilježja; rod je, pak, psihološka i sociokulturalna odrednica, subjektivno iskustvo, osjećaj o tome što si. Rodna uloga je način na koji drugima pokazujemo jesmo li muško ili žensko. Transseksualnost se odnosi na spol i rijetko se pojavljuje, a transrodnost je viši pojam, i pojavljuje se puno češće. Prema novoj klasifikaciji izbacuje se pojam transseksualnost, a koristi ‘rodna disforija’.

item - id = 217892
related id = 0 -> 1025684
related id = 1 -> 636303
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. rujan 2021 00:48