StoryEditor
ŽivotMožete pomoći

Vanja ima lupus i oštećenje mozga, a skupa terapija mogla bi je vratiti u život: prve simptome osjetila je kao srednjoškolka, bio je to alarm

Piše Vinko Paić
25. svibnja 2020. - 11:41
Božidar Vukičević/Hanza Media

Bio je to život uobičajen za jednu srednjoškolku. Tada 16-godišnja Vanja Pračer svaki je dan iz Kaštel Starog “Prometovim” autobusom putovala u srednju Ekonomsko-birotehničku školu na splitskim Gripama, marljivo je učila, družila se s prijateljima, izlazila, maštala o upisu na fakultet i svojoj budućnosti.

A onda se u ljeto 2006. sve promijenilo i svi su njezini planovi pali u vodu. U svom podstanarskom stanu gdje živi sa samohranom majkom Suvelom, medicinskom sestrom, koja se s bivšim suprugom i starijom kćeri Sanjom, profesoricom matematike i fizike, doselila u Kaštela iz Bijeljine 1987., Vanja je osjetila prve simptome onoga što će se poslije ispostaviti kao autoimuna bolest sistemski lupus. Bila je na pragu trećeg razreda srednje škole kad je osjetila povišenu temperaturu i povraćala, a pojavili su joj se i uvećani limfni čvorovi. Bio je to alarm za njezinu majku da nešto nije u redu, pa je brzom reakcijom liječnika Vanja bila hospitalizirana na dječjem odjelu hematologije na Firulama.

Nakon dva i pol mjeseca očaja i neizvjesnosti stigla je i konačna dijagnoza: već spomenuti sistemski lupus, autoimuna bolest kod koje čovjekov organizam proizvodi antitijela i napada samog sebe, najčešće bubrege, no u Vanjinu slučaju stradao je mozak, što je kod ove bolesti prava rijetkost. Počela je uzimati kortikosteroide, što će morati činiti cijeli život. Šestog dana nakon uspostave dijagnoze pala je u duboku komu izazvanu krvarenjem u mozgu, u kojoj je bila punih deset dana. Zasluge za njezino buđenje majka najviše pripisuje dr. Juliju Meštroviću, tadašnjem šefu dječjeg odjela intenzivne njege.

– Njemu je toliko bilo stalo do moje kćeri! Nazivao je stručnjake iz cijelog svijeta, a onda su mu kolege u Londonu kazali koja bi za nju bila najbolja terapija. Mogu reći da ju je on spasio jer se Vanja probudila samo zahvaljujući njemu. Neki su me liječnici pripremali za njezin odlazak, ali ne i gospodin Meštrović. Kad se probudila, prebačena je na dječju kardiologiju, nažalost, bila je potpuno nepokretna. Oduzete su joj bile ruke, noge, govor, hranili smo je na sondu jer nije mogla gutati. Reagirala je samo očima iako sam vidjela da se pokušava nasmijati, da me vidi i čuje. Ne možete ni zamisliti kako je gledati svoje dijete u takvom stanju – govori nam Suvela.

Prva riječ nakon kome - mama

Ubrzo nakon buđenja iz kome, s majkom je tri mjeseca provela u Krapinskim toplicama, no boravak tamo nije dao neke velike rezultate. Ipak, snagom svoje volje Vanja je uskoro počela izgovarati prve rečenice. Trenutak je to koji majka i kći neće nikad zaboraviti.

– Prva riječ koju sam izgovorila bila je “mama”. Kako i ne bih kad je cijelo to vrijeme bolesti 24 sata dnevno bila uz mene. Dok sam bila u komi, sjećam se da bi razgovarala sa mnom i stavljala mi slušalice na uši puštajući moje omiljene pjesme “Crvene jabuke” i “Daleke obale”. Ponovno sam učila govoriti, hodati, pisati, a s vremenom sam otkrila strast prema pletenju i to mi je postao hobi, baš kao i odlasci u kino s društvom – kaže nam Vanja, kojoj je sada 30 godina.

Gotovo pola svoga života vezana je za invalidska kolica i hodalicu, uz koju može napraviti tek nekoliko koraka, a iako se uz fizikalnu terapiju nije uspjela osamostaliti, ova hrabra djevojka ne odustaje od toga da se svakog jutra probudi s osmijehom na licu.

– Govorili su mi da je otpisana, da se neće izvući. Ni sama ponekad nisam vjerovala u to, a ona je čak nakon svega kasnije uspjela maturirati, i to s odličnim uspjehom. Obožava more, ljeti je svakog dana vodim na kupanje da se ispliva, što joj je odlična terapija. Kako joj je oštećen mozak, i najmanji zvuk dok hoda može izazvati da padne. Prošle godine otišli smo u Dubrovnik, u polikliniku Glavić, gdje rade s osobama kojima mozak nije oštećen rođenjem. Tamo smo otkrili lokomat, robot napravljen u svrhu vraćanja funkcionalnosti donjih ekstremiteta – govori majka.

Ovaj uređaj pacijente potiče da na zabavan i interaktivan način kroz videoigrice naprave određenu vrstu pokreta više puta, što pospješuje njihov oporavak. Putem senzora koji se nalaze na mjestima koljena i kukova ortoza imaju vjerodostojan uvid u svoje zdravstveno poboljšanje. Kad se prvi put susrela s lokomatom, Vanja se njime oduševila i on joj u ovom trenutku predstavlja možda i jedinu šansu da se vrati u stanje kao prije onog kobnog ljeta 2006. Prvog rujna ona i majka planiraju ići u Zagreb, gdje ta poliklinika također ima svoje prostorije.

Plan je da u metropoli budu tri mjeseca i svakodnevno odlaze na terapiju lokomatom, međutim tih dvanaest tjedana, što uključuju i boravak u apartmanu, stajat će ih 208 tisuća kuna. Kako je u pitanju iznos koji sebi ne mogu priuštiti, a troškove ne pokriva ni HZZO, humanitarna udruga iz Kaštela “Srce za srce” pokrenula je 2. ožujka akciju “Korak nade” za Vanju, koja će trajati do kraja ovog mjeseca. Dosad je prikupljeno oko 95 tisuća kuna.

– Puno ljudi dobre volje uplatilo je svoj prilog na početku akcije, a onda, kao što se i Vanjin život u jednom trenutku promijenio, tako su se i životi svih nas promijenili zbog COVID-19. Ovim putem molimo sve ljude dobre volje i velikog srca da sudjeluju u akciji i pomognu prilogom da se akcija uspješno privede kraju – apelira Vanjina majka Suvela.

Račun za pomoć

Za Vanjino liječenje potrebno je prikupiti 208 tisuća kuna, a svi koji žele sudjelovati u akciji, sredstva mogu donirati uplatom na račun kod HPB-a IBAN: 61 23900011500169248

#LUPUS#AUTOIMUNA BOLEST#VANJA PRAČER

Izdvojeno

23. lipanj 2020 14:01