StoryEditor
Životplaninarski podvig

Splićanka propješačila transverzalu dugu 105 km: Lipo je bilo guštat u nečemu šta voliš, proć stare putove i nać malo svog mira

Piše Merien Ilić
29. ožujka 2020. - 11:00
‘Mosoraške sikire’ ili Odsjek planinskog trčanja pri HPD-u ‘Mosor’, ujedno organizatori utrkaPrivatni album

Zbog svojih strmina, izrazito teškog stjenovitog terena, Biokovo je planina koja se posjećuje s dodatnom dozom poštovanja.

Splićanka Zrinka Deur Šarić, omiških korijena, na nogama je odsanjala svoj san o biokovskoj transverzali koju je uspješno prošla netom prije pojave koronavirusa, napravivši pravi planinarski podvig – transverzalu Biokova (BPS) od Ploča do Gornjih Brela, dugu 105 kilometara, s čak 6350 metara ukupnog uspona prošla je za samo 36 sati i 35 minuta!
Upućeni kažu da nije zabilježeno da je itko do sada prošao BPS brže, a naročito ne jedna žena, tako da je ovo svojevrstan rekord.

Biokovska planinarska staza naporan je planinarski podvig, a prolazak cijelog tog puta “u komadu” poznat je i pod statusnim imenom “Biokovski vuk”. BPS je osnovao HPD “Biokovo” 1979. godine kao transverzalu preko definitivno najsurovije hrvatske planine.

Mnogo ljudi ga je od onda prošlo, naročito u tim ranijim vremenima, ali pretežito etapno, skupljajući točke kroz duže razdoblje.

Uzdužno po stijenama

Dugo vremena BPS je bio posve zaboravljen. Oni rijetki, koji u zadnjih nekoliko godina prolaze uzdužno cijeli masiv Biokova, rade to obično po “Biokovskom vuku” – transverzali koju su pokrenuli članovi SAK Ekstrem iz Makarske 2006. godine. Treba napomenuti da iako prate sličan put, “Vuk” nije isto što i BPS.

“Vuk” je zamišljen kao uzdužni prolaz Biokova u zimskim uvjetima s posebnim nizom pravila, ali bez izrazitih kontrolnih točaka koje su obavezne na BPS-u. Tako da je BPS nešto duži i s više ukupnog uspona.

Svakako, staza koju je Zrinka prešla dio je čuvene Via Dinarice, odnosno plave linije te iznimno duge planinarske staze koja vodi nenaseljenim područjem, po vrlo teškom terenu što je čini pravim izazovom za one najupornije.

– Prije BPS-a sam čula za “Biokovskog vuka” koji me zaintrigirao, a u priči s mojim Sikirama (Odsjek planinskog trčanja pri HPD “Mosor”, ujedno i organizator utrka među kojima je i Štamparija, i aktivni sudionik, op.a.) sve se nekako posložilo. Tražili smo put gdje je prolazio stari BPS.

Bilo je tu trenutaka kada smo skakali od sreće jer bi našli malo crvene markacije ili obrise slova BPS-a, pa do potpunih promašaja, kada bi satima nešto tražili i zaključili “asti, ni to nije put već lovačka oputina”...

Svejedno, svaki naš izlet bio je novi doživljaj, novo druženje i guštanje u planini – govori nam Zrinka, ujedno objašnjavajući kako brdski trkači nisu profesionalci, ali treniraju i natječu se kao i da jesu. Stoga tijekom tjedna redovito organiziraju “društvene” treninge po brdima i planinama u okolici Splita. Nije to problem ako se dobro organizirate, ne pati ni posao ni obitelj.

Pa smo tako željeli vidjeti što je ostalo po Riliću od starih putova. No, tu se treba puno toga posložiti.

– Prvo mi se ukočio vrat, pa sam nekoliko vikenda putovala s Visokogorskim odsjekom, pa je došla želučana viroza, pa evo gotovo proljeće... Pogledala sam prognozu u ponediljak i promislila da stiže petak 13. Hm, baš lip dan za završit BPS! Kazala sam šefu da bih uzela dva dana godišnjeg ako može i on mi je izišao u susret.

Vjerojatno je i njemu dosadilo ​gledat me s kartom Biokova i Rilića, a šta da kažem za njega, a da ne zvuči klišej – kroz smijeh će Zrinka. Sutradan je nazvala prijatelja Olivera Vidovića Olu, kojeg zovu Izbornik, te, naravno, i od njega dobila bezrezervnu podršku oko svih logističkih detalja.

image
Privatni album

Luji - glavni partner

Zrinka je prvog dana, u 3 ujutro, u društvu psa Lujija, krenula pred zoru put Ploča. Izbornik ju je uvjerio da će guštati kao i svaki vikend kad ide negdje u brda, samo što ovaj put izlet traje malo duže od dana. – I jesam, guštala sam... – priznaje.
Nakon više od 57 kilometara i gotovo 16 sati hodanja, predahnula je u Šošićima, gdje ju je dočekao Izbornik s večerom.

– Taj prvi dan (57 km i 3700 visinske razlike) bio je puno teži od drugog (47 km i 2700+). Rilić, iako dosta niži od područja Parka prirode Biokovo, dugo je vremena bio kompletno planinarski zapušten, s tek ponešto lovačkih staza. U zadnje vrijeme novoosnovana planinarska društva s tog područja rade na tome da Rilić​ postane zanimljivo planinarsko odredište, što zasigurno i zaslužuje.

Ipak, još uvijek je većina staza u izradi, stare markacije su izblijedjele, a putovi su obrasli, tako da prolazak Rilića osim fizičke spreme zahtijeva i dobro snalaženje u planini, kao i oprezno konzumiranje vode kojom Biokovo oskudijeva – kaže nam Izbornik iz Mosoraških sikira.

Nakon prospavane noći u autu, Zrinka je drugog dana nastavila put preko poznatijeg dijela Biokova, koji spada pod Park prirode pa su staze dobro održavane. Put je vodio preko Staze (Biokovskih vrata), Vošca i najvišeg vrha Sv. Jure.

– Negdje na tom potezu tenisice više nisu mogle podnijeti surovi biokovski teren te im se đon raspao.
Zvala sam Sikire i u pomoć je brzo stigla Eva Tušar Suhadolc koja me uhvatila na Lokvi s ljepilom. Tenisice su na svu sreću nekako izdržale još zadnji dio puta preko Sv. Ilije i Šćirovca – kaže Zrinka.

Da ne biste pomislili da je Eva samo skoknula do Zrinke, treba naglasiti kako su Sikire prekaljeni trkači po neurbanim terenima, te im nije neki problem dotrčati do neke visinske točke na planini jer kondicije i iskustva imaju, a barem jednom tjedno odlaze na trkačke treninge po brdima i planinama u okolici Splita.

Zrinkina putešestvija završila su u sami sumrak na zadnjoj kontrolnoj točki u Bartulovićima na zapadnom kraju Biokova. Njezine Sikire dočekale su je s tortom.

Našla svoj mir

– Lipo je bilo imat tu privilegiju da se poklopi lijep dan na planini, da se osjećaš dobro i možeš guštat u nečemu što voliš, proći te stare putove i naći malo svog mira.

Većinu puta sa mnom je išla moja vjerna pratiteljica jedinstvenog karaktera, koji nije uvijek najlakši. Od milja je zovemo Zlo, ali valjda na planini i ona osjeća tu neku slobodu i postane jedan izvrstan planinarski vodič s prirodnim GPS-om, moja Luji. U cijeloj ovoj priči predivno mi je što me toliko ljudi pratilo “live”, pitalo treba li mi šta...

Evo, i sad vrtim sve te poruke i geste dragih ljudi i mogu reći da je ipak najveća privilegija imati takve prijatelje – kaže nam Zrinka. 

image
Zajednička fotografija na kojoj Zrinka drži u rukama tortu s kojom ju je dočekala ekipa
Privatni album
#ZRINKA DEUR ŠARIĆ#BIOKOVO#BIOKOVSKI VUK

Izdvojeno

04. lipanj 2020 10:01