StoryEditor
Život"antinim stazama"

Skupina hrvatskih hodočasnika u Indiji proslavila misionarov 105. rođendan: ocu Anti Gabriću mole se i hinduisti i muslimani

Piše Ivan Ugrin
30. ožujka 2020. - 17:03
Hrvatske hodočasnice s paterom Sylvesterom na čijim je rukama preminuo otac Ante GabrićZvonimir Atletić

Tamo gdje palme cvatu - prije nego je proglašena pandemija koronavirusom - u daleku Bengaliju, koncem veljače i početkom ožujka na dva tjedna uputila se skupina hodočasnika potaknuta štovanjem sluge Božjega Ante Gabrića, isusovačkog misionara rodom iz Metkovića koji je skoro cijeli svoj život proveo u Indiji.

Bio je deveto dijete u oca Petra i majke Kate. Rodio se 28. veljače 1915. u Metkoviću. Nakon travničkog sjemeništa i isusovačke formacije otišao je u misije u Indiju. U tu daleku zemlju stupio je 20. listopada 1938., otprilike u isto vrijeme kad je Majka Terezija započela svoju misiju pomaganja siromašnima sa svojim Misionarkama ljubavi. Nakon točno pola stoljeća "izgaranja" za Boga i duše u Bengaliji, preminuo je 20. listopada 1988.

Otac Ante Gabrić svakako je najpoznatiji hrvatski misionar u povijesti. To prije svega treba zahvaliti njegovu neumornu apostolskom žaru u naviještanju Božje riječi među siromašnim stanovnicima Bengalije, kojima je uz darivanje Krista darivao i sebe samoga u svakoj ljudskoj prilici.

"Dajmo Isusu koliko god možemo, i - malo više nego možemo", govorio je Gabrić.

Živio je za te ljude po cijele dane i noći, gradio s njima sela, crkve, škole i bolnice, pješačeći satima i satima po močvarnim terenima u delti rijeke Gangesa, da bi stigao i u najudaljenija područja u svojim misijskim postajama. Prije pet godina, 28. veljače 2015., pokrenuta je kauza za Gabrićevu beatifikaciju pri Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Violeta Oršulić, stručna suradnica pedagoginja u Srednjoj školi Metković te predsjednica udruge Mladi oca Ante Gabrića organizirala je humanitarnu akciju "Antinim stazama" u povodu Dana oca Ante Gabrića, odnosno njegova 105. rođendana, te inicirala hodočašće u Bengaliju i Kolkatu u Indiji.

- Povod našeg hodočašća bilo je oživjeti Antine misije, upoznati se s misijskim postajama našeg misionara, ljudima s kojima je živio, životom nakon Antine smrti, proslaviti Gabrićev 105. rođendan, biti na premijeri plesne drame u čast oca Ante te zajedno s fotografom Zvonimirom Atletićem pripremiti izložbu u spomen na velikog misionara. Kao plod svega ovoga doživljenog i našeg povratka kućama bit će ako Bog da otvaranje zaklade oca Ante Gabrića, stvaranje kumstava za učenike u Antinoj školi te oživljavanje ove misije onako kako nas Ante bude vodio a posebno da revnije molimo te po njegovom zagovoru zadobijemo milosti koje tražimo od Gospodina - govori nam gospođa Violeta.

image
Ispred kuće za invalidnu djecu Shishu Bhavan u Kolkati
Zvonimir Atletić

Na ovo su hodočašće krenuli ljudi dobre volje koji su prepoznali Antinu svetost od Zagreba preko Zadra, Splita, Vrgorca, Opuzena, Metkovića, Međugorja i iz daleke Australije, u koju je Gabrić za života često odlazio i od tamošnjih Hrvata donosio pomoć za svoje siromašne župljane. S obzirom na ograničenost smještaja u Bengaliji, i prije nego su hodočašće htjeli objaviti, već su sva mjesta bila popunjena.

U misijskoj postaji i župi Marija Palli, Kumrokhali, u kojoj je i pokopan otac Ante Gabrić, u zadnjim mjesecima pred dolazak poslali su financijsku pomoć župniku s kojom se uspjelo obnoviti gornji kat župne kuće. Uređene su četiri spavaće sobe, ne u potpunosti, ali za ove prilike i za prvi put dosta dobro.

Kako je 26. veljače započela korizma, proslava Antina rođendana prebačena je s 28. na 23. veljače. Svečanu misu u crkvi Gospe Lurdske - koju je sagradio naš Ante od solinskog cementa - predvodio je pomoćni biskup Baripura mons. Syamal Bose uz župnika Prolaya Boidyae, pastoralnog pomoćnika Sylvestera Xaviera, na čijim je rukama Gabrić preminuo prije 32 godine, vicepostulatora Gabrićeve kauze hrvatskog isusovca ocu Antu Tustonjića, trenutno na službi u splitskoj rezidenciji Družbe Isusove koji je putovao s hodočasnicima.

U koncelebraciji su bila i dvojica isusovaca koja su surađivala s ocem Gabrićem: otac Thottam Kuruvilla i otac Patrick Walsh te drugi svećenici koji su došli iz obližnjih župa kao i veliki broj misionarki ljubavi među kojima su bile i naše hrvatske sestre iz Kolkate: sestra Beatina, sestra Agnes i sestra Josipa.

image
S vrhovnom poglavaricom misionarki ljubavi sestro Mary Prema i sestrom Agnes iz Hrvatske
Zvonimir Atletić

- Na misi se okupilo oko tisuću vjernika te gostiju muslimanske i hindu vjeroispovijesti koji štuju i mole se ocu Anti. Nakon svete mise svi smo se uputili do groba na zajedničku molitvu nakon čega je uslijedio ručak za sve nazočne koji su večer prije pripremale vrijedne ruke stanovnika ove župe. U popodnevnim satima upriličen je prigodni program koji je bio popraćen svjedočanstvima, pjesmom i plesom a onda i premijerom plesne drame o životu oca Ante. Također je i naša skupina sudjelovala u jednom dijelu programa. Bilo je zaista dirljivo vidjeti prikaz njegova života, bogatstvo i plodove Antina rada kako na sceni tako i svuda oko nas. Sve su to zaista samo Antini plodovi - kazuje Violeta Oršulić.

Plesnu dramu je pripremio isusovac otac George Saju sa članovima koledža Kalahrdaya. Dvogodišnja priprema oživjela je sjećanja na pedeset godina Antinog misijskog rada. Uz to je fotograf Atletić, koji je za njihovih života često snimao oca Antu i Majku Tereziju, priredio izložbu svojih fotografija koje su prikazale požrtvovnu stranu dvoje svetih misionara. Uz izložbu pripremio je i 800 fotografija s Gabrićevim likom kao dar posjetiteljima. Nakon izložbe uokvireno je 60 fotografija od kojih će desetak biti poklonjeno kući Majke Terezije u Maria Palliju a ostale će biti postavljene u župnoj kući.

image
Fotograf Zvonimir Atletić s domaćinima na izložbi fotografija o Anti Gabriću
Zvonimir Atletić

- Posljednjih dana veljače nizali su se naši obilasci misijskim postajama. Krenuli smo od Chor para Kumrokhalija, Majher para, Jeliakhalija, Fakir Tokiya, Dos Nombora… i niza drugih postaja pa do Kolkate. Iskustvo za cijeli život. U svakoj od misijskih postaja dočekala nas je srčanost, gostoprimstvo i otvorenost bengalskog naroda.

Častili su nas sa svim onim što su imali a uz svjedočanstva i druženja sa župljanima bilo je i tradicionalnog plesa. Sva su svjedočanstva bila toliko duboka i iskrena da smo zajedno s njima mogli osjetiti vrijeme u kojem su bili s Antom, njegovu ljubav i ljepotu svega onoga što su imali s njim.

Kažu da im je unio svjetlost u život, bio njihova nada u bolje sutra. Ganutost je bila obostrana što je izazvalo suze kod sviju nas. Svi smo se nekako kroz svjedočanstva našli u Antinom vremenu. Osjetili smo ono o čemu je otac Ante stalno govorio, ljepotu što smo u njegovoj drugoj domovini s ljudima koji žive s Bogom, priča dalje predsjednica udruge Mladi oca Ante Gabrića iz Metkovića.

Od niza svjedočanstva dotakla su ih ona udovica koje su uz pomoć oca Ante mogle nastaviti živjeti. Odbačene od društva, posebice hindu udovice, jedinu zaštitu i pomoć nalazile su uz oca Antu. Svake godine Gabrić bi im u božićno vrijeme osigurao odjeću. Sada ih je na tom području 200 udovica i udovaca.

Pa evo, ponovo se Ante za njih pobrinuo preko patera Sylvestera, koji im je zahvaljujući donacijama hrvatskih hodočasnika poklonio 100 sarija i 100 dohtija. Sva svjedočanstva prožeta su bila Antinom nesebičnom ljubavlju, zahvalnošću za sve ono što im je dao i ostavio a to je ono najvažnije, vjera u živoga Boga. Vjera se nije ugasila i još sa istim žarom živi u njihovim srcima.

- Čuli smo mnoga svjedočanstva - govori gospođa Violeta - koja su nas duboko dirnula kao ono jedne 90-godišnje starice koja je u trenutku kad je čula da je otac Ante umro izjavila: "Tko će me sada voljeti kao ti". Otac Ante bio je pažljiv i darežljiv, pored sarija iz Kolkate se nikad nije vratio praznih ruku. Zvao ju je majkom kao i mnoge druge žene u znak poštovanja.

Otac Ante joj nedostaje svaki dan kao i svim drugim župljanima, uvjerena je da je on svet čovjek i blagoslovljena je što ga je poznavala. Izdvojili bismo i svjedočanstvo ozdravljenja kuhara Manoja Dasa koji se sve dane našeg boravka u Bengaliji brinuo za nas. Manoj je svoje izgoreno tijelo, opekotine i unutranje organe oštećene uslijed vatre liječio zemljom s groba oca Ante kojem se i molio za ozdravljenje. Njegove molitve su uslišene jer se u potpunosti oporavio i dobio priliku za novi život sa svojom obitelji.

image
S misnog slavlja za 105. rođendan oca Ante Gabrića
Zvonimir Atletić

Metkovska pedagoginja kaže i da su čuli priču kako je otac Ante dočekao lopove koji su došli opljačkati novac koji je dobio za pomoć svojim župljanima ali su otišli posramljeni i praznih ruku nakon što im je predao novac ali ih podsjetio da su ga uzeli svojim prijateljima i susjedima. Za divno čudo njihova savjest je proradila pa su novac ostavili. Otac Ante također je svaki dan kuhao puno hrane da se nađe ako tko naiđe, i nailazili su u desecima i stotinama i nikad nitko nije ostao gladan a nije ostalo ni viška. Svaki dan je spremio baš onoliko koliko mu treba.

- Prolazeći kroz misijske postaje od Antina vremena pa do danas malo se toga promijenilo, kazuje fotograf Zvonimir, koji i u ono vrijeme nekoliko puta posjećivao ocu Antu. Ostala su ista sela, iste kolibe. Mnogi i dalje nemaju uvjeta slati djecu u škole. Žene su i dalje doma uz djecu. Za razliku od ranije sada svako selo ima električnu energiju. Antini putovi su ostali, održavaju se koliko mogu.

Tu se može vidjeti razlika između kršćanskih sela i sela drugih vjeroispovijesti. Sela su urednija i prilazi su puno bolji od drugih sela. Glavna cesta koja sada vodi od Kolkate do Kumrokhalija u Antino vrijeme nije ni postojala. Sada je to jedna od boljih cesta u tom kraju.

Da bi došli do sela koristili smo razna prijevozna sredstva od autorikše, tuk-tuka pa do čamaca. Ne možemo ni zamisliti kako je sve to Ante prolazio kako pješke tako sa svojim biciklom. Koliko vremena da bi došao do onih koji su ga trebali.
O nastavku svoga boravka u Bengaliji hrvatski hodočasnici pričaju kako su posjetili i sjemenište Samarpan Minor Seminary gdje se nalazi 17 sjemeništaraca te biskupa Salvatorea Loba iz biskupije Baruipur.

- Nakon obilaska sela krenuli smo s volontiranjem počevši od Kolkate i dječje kuće Shishu Bhavana gdje smo se družili, igrali se te masirali malene sa cerebralnom paralizom. Potom smo bili u kući umirućih u Kalighatu, prvoj kući Majke Terezije gdje je liječila gubavce. U kući je u tom trenutku boravilo 56 muškarca i 38 žena, broj se gotovo dnevno mijenja.

Susreli smo ljude koji uglavnom dolaze s ulice i tu se liječe od gube, karcinoma, tuberkuloze, opekotina visokog stupnja, a neki su i jako lošeg mentalnog zdravlja. Mnogi tu završavaju svoj životni put zbog neizlječivih bolesti a drugi ostaju i nakon potpunog oporavka zato što ih obitelji nakon ozdravljenja više ne primaju natrag.

Tu smo čistili prostorije, presvlačili krevete, posluživali obroke i napitke te hranili nemoćne. Masirali smo im ruke i glave kokosovim uljem u čemu su posebno uživali. Iskustva se ne mogu ispričati. Ono što su naše oči vidjele ne da se opisati. Gledate umirućeg a ni jednog trenutka u njegovim očima ne vidite strah, uznemirenost već naprotiv mir i predanje.

Sve misionarke su poput anđela koje lebde oko onih najsiromašnijih od najsiromašnijih a među njima i naše hrvatske sestre Agnes, Beatina i Josipa. Sama organizacija bila je nevjerojatna, ne našom zaslugom već Antinom jer su nam se sva vrata otvarala. Zahvaljujući našim sestrama imali smo priliku biti i sa nasljednicom Majke Terezije sr. Mary Premom, njenim savjetnicama pa čak i s biskupom iz Ranchia, Theodore Mascarenhas.

Nakon Kolkate započelo je volontiranje u MC kući Majke Terezije u Maria Palliju, osnovnoj školi te župnoj kući. Za razliku od Kolkate, gužve, zagađenog zraka, siromaštva i bijede Kolkatskih ulica ulazite u neku drugu dimenziju Sunderbana, džunglu koja odiše ljepotom zdrave prirode.

U petodnevnom volontiranju jedan dio volontera obnavljao je učionice u Antinoj školi, provodio radionice s učenicima i učiteljicama. Tu je uvijek bilo veselo, igrale su se igre, pjevale pjesme, izrađivali sapuni, oslikavale učionice i sve uz pomoć mališana. Prošle godine kad je i otvorena škola, bilo je 30 učenika, sada se taj broj popeo na 42 a još 20 učenika čeka upis. Za sve njih smo osigurali i nove školske torbe a razveselili smo ih i brojnim slatkišima i darovima iz hrvatske.

image
Podjela školskih torbi učenicima u školi u Kumrokhaliju
Zvonimir Atletić

Drugi dio volontera bio je usmjeren na MC kuću gdje su smještene osobe s invaliditetom, mentalnom retardacijom, stari i nemoćni, njih 100. Mi smo prvi volonteri ikad koji smo dobili dopuštenje volontirati u ovoj kući. Neizmjerna radost i sreća za njih i nas. Zemljište i kuću o. Ante poklonio je Majki Tereziji.

Uz staru zgradu danas uz pomoć donacija iz Amerike sagrađene su još tri nove zgrade. Ovdje djeluje osam misionarki ljubavi među kojima je i sr. Marline koja od 1975 godine zajedno s o. Antom došla u ovu postaju. Do prošle godine u sklopu doma bila je i ambulanta koja je bila od velike pomoći ovom stanovništvu.

Osim medicinske pomoći koje su pružale sestre imale su i belgijski kamen koji je o. Ante donio protiv ugriza zmija. Svake godine po 3000 ljudi zatražilo bi pomoć, međutim vlada više ne dopušta takav vid pružanja pomoći pa će to za stanovnike ovog kraja sada biti veliki problem.

Treći dio volontera bio je usmjeren na kapelu u župnoj kući koja je nekada bila Antina soba. U potpunosti smo obnovili taj dio. U obnovi je prostorija u koju će se staviti sve Antine stvari koje smo pripremili: krevet, stol, stolica, ležaljka u kojoj je kako kaže sr. Marline meditirao o. Ante, njegova dva fotoaparata, talar i vaga na kojoj je izvagao na tisuće pisama.

Još mnogo toga se tamo treba učiniti i na ovome ne smije ostati, ovo je samo početak a do proglašenja blaženim nadamo se da će već sve biti spremno.

image
Hodočasnici s domaćinima nadomak Sunderbana, džungle koja odiše ljepotom zdrave prirode
Zvonimir Atletić
#HODOČASNICI#ANTE GABRIĆ#INDIJA#METKOVIC

Izdvojeno

31. svibanj 2020 12:47