StoryEditor
ŽivotUdruga ‘Putokazi‘

Klišanka Elizabeth Suzana Kozina pomaže Ruandi: sedam tona hrane dostavljeno gladnoj djeci Afrike unatoč korona krizi i zatvorenim granicama

25. svibnja 2020. - 20:37
Elizabeth KozinaPrivatni album

Sve što znamo o siromaštvu u Europi ne može se ni približno usporediti s bijedom u zemljama Afrike. Siromaštvo koje tamo vlada upravo je neopisivo, a nama daleko od očiju pa ga nekako i ne doživljavamo. No, navedeno ne vrijedi za rijetke poput Klišanke Elizabeth Suzane Kozine, jedne od onih koji putuju u Afriku, onu pravu, crnu i gladnu Afriku, a ne njezinu pseudostvarnost kakvu serviraju turistički prospekti o svojim luksuznim resortima.

O čemu je riječ? Povod ovoj priči je sedam tona hrane dostavljene ovih dana u Ruandu, zemljicu koja graniči s Kongom i Tanzanijom, napučenu s deset milijuna stanovnika na upola manjoj površini od Hrvatske. A upravo je iz te malene i ne odveć bogate Hrvatske u selo Kiwumi, unutar distrikta Gitarami, stigla donacija zobi, graha i kukuruznog brašna, koja će dugo hraniti djecu naviklu na najviše tri obroka tjedno...

Naime, posredstvom udruge 'Putokazi', čije su začetnice spomenuta Kozina i Slavica Gašparović iz Slavonskog Broda, djeca školske dobi u Kiwumiju – jedu. Obroci im se dijele u školi, koju u mjestu od 35 tisuća stanovnika pohađa 1250-ero djece. Oni nemaju jela u tri slijeda, nego jedan kašasti obrok na bazi ugljikohidrata, k tomu jedini u danu, a nerijetko i u dva dana! To su mališani koji odrastaju bez igračaka i bombona, i koji ne smiju odjednom pojesti cijelu bublicu da im ne bi pozlilo. Oni ponekad zaspu na školskom satu, a razlog može biti sitost ili pak – slabost od izgladnjelosti. Isto se povremeno dogodi i učiteljima; naime, i oni su gladni...

image
Patrick Byiringiro

Tijekom COVID karantene, međutim, imali su sreće jer je vlada u Ruandi brzo zatvorila granice pa je u zemlji oboljelo samo 289 ljudi i nitko nije umro. Zapravo, korona je u odnosu na glad 'mala maca', dade se zaključiti iz razgovora s Elizabeth Suzanom Kozinom, koju je tijekom korone iznad svega mučilo sljedeće: kako djeci koja jedu samo u školi dostaviti hranu preko zatvorenih granica i dati im obroke dok su škole zatvorene?

– Na sreću, uspjeli smo poslati veliki kontingent, školarci će jesti! U našoj udruzi, u kojoj imamo 700 kumova, to jest skrbnika koji daju 60 kuna mjesečno za obroke tijekom svih dana (obrok stoji dvije kune, nap.a.), oni su nastavili uplaćivati novac i tijekom korona-krize, te se prikupilo sredstava. To mi je donijelo veliku radost i olakšanje – povjerava Kozina, inače poduzetnica i autorica nekoliko knjiga. Ljudi su joj u početku spočitavali zašto skrbi za djecu u Africi pored naše potrebite djece, no ona ima odgovor na to.

– Ta se 'dva siromaštva' ne mogu usporediti. Ovdje se radi o golom životu, i o razbijanju klišeja od kojih je najpopularniji onaj 'ljudi u Africi nemaju ništa, a ipak su sretni'. Nisu sretni, oni su jako gladni i prestrašeni, njihove djevojčice su seksualno zlostavljane, pate od mnogih bolesti – od AIDS-a do malarije – i nemaju nikakvu sigurnost.

Iako su većinom katolici, nisu odveć monogamni; česti su slučajevi da muž ostavi ženu s dvoje-troje djece i 'uzme' drugu (doslovce mu obitelj dade djevojku ili djevojčicu) s kojom onda ima još djece. Alimentacija ne postoji ni na razini misaone imenice... Ima i strašnijih stvari, primjerice da staro čeljade ostave u grmlju da umre jer ionako nemaju hrane, ili da djed otruje unuče jer obitelj ne može podnijeti ta 'jedna usta previše'. Kad kažem 'staro', mislim na one preko pedesetak godina jer im životni vijek rijetko prelazi šezdeset.

Ti su ljudi očajni i zbog toga ponekad zli, no zato su za svaku stvar neizmjerno zahvalni. Za njih je jedna koza ili kokoš rijetko bogatstvo, meso ne jedu skoro nikad, no zahvaljujući našoj inicijativi školarci u ruandskom selu imaju gotovo svaki dan barem taj kašasti obrok, kao i školski pribor – veli dirnuta Elizabeth Suzana.

image
Privatni Album

Pomagati gladnima u Africi, napominje, počela je 'iz sebičnih pobuda'.

– Treba pomagati na puno mjesta, o onome što pomažem u Hrvatskoj ne želim govoriti, ali u vezi s Afrikom moram jer je potreba prevelika. Svaka donacija je kao kap vode na vruć kamen; obrazovanje je jedini izlaz iz njihove duboko ukorijenjene krize i neukosti, oni ne znaju za kontracepciju; ironija čuči u činjenici da tamo život počesto vrijedi manje od jednog lonca za kuhanje hrane.

Kad sam uvidjela takvo golemo siromaštvo, spoznala sam da najdoslovnije mogu spasiti nečiji život. To me ispunilo srećom kakvu nikad prije nisam osjetila – dočarava Kozina osjećaj koji bi vjernik mogao definirati kao 'blizinu Boga'.

Sretna je ne samo jer su uspjeli pridobiti kumove (pokrovitelje), nego i ambasadore, one koji će o 'Putokazima' i inicijativi za pomoć najsiromašnijima na planetu govoriti iz rakursa medijski eksponiranih osoba.

– Podržali su nas Enes Kišević, Ivanka Mazurkijević i Mrle iz Leta 3, Tisja Kljaković Braić i mnogi drugi, a uključili su se i financijski. Znate, u Africi dnevno umre dvije tisuće djece, ali ne od korone, nego od gladi. To je teško pojmiti, ali pred tom činjenicom civilizirano čovječanstvo nikad ne bi trebalo zatvoriti oči – poručila je plemenita dobrotvorka za djecu Afrike iz općine Klis.

image
Patrick Byiringiro
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. rujan 2020 09:14