StoryEditor
ZdravljeŠkola i odgovornost

Što je s mentalnim zdravljem svih onih koji su zbog pandemije ostali bez posla? Splitska psihologinja piše o strahu i zamkama nakon koronavirusa

Piše Mirjana Nazor
3. svibnja 2020. - 19:39
Ranko Šuvar/Hanza Media

Ni u nekim boljim vremenima nije nas baš krasila odgovornost. Ni osobna, ni društvena, pa ponekad ni profesionalna.

Koliko je samo pogrešnih poteza bilo u politici, ekonomiji, obrazovanju, zdravstvu, sudstvu, a da oni koji su zaslužni za to nisu snosili nikakve, ili barem ne adekvatne posljedice. Naravno, obilovali smo i grijesima propusta.

Mnogo toga što se trebalo učiniti, nije učinjeno.

I takve kakvi jesmo, često neodgovorni i površni, licemjerni i bahati, zadesila je, kao grom iz vedra neba, pandemija. Istina, nije baš bilo iz vedra neba, oblaci su polako ali sigurno prekrivali nebo, ali mnogi su se naivno nadali da će nas oluja mimoići. Ali nije.

Osobna odgovornost

Koronavirus je zagospodario cijelim svijetom. I strah se uvukao među ljude, nakon početnog bagateliziranja opasnosti. I mi smo se dosta brzo uozbiljili. Mjere koje je propisao Nacionalni stožer civilne zaštite bile su vrlo restriktivne, ali u skladu s profesionalnom odgovornošću epidemiologa. Dio propisanih mjera odnosio se, i još se uvijek odnosi, na svakog pojedinačno.

Svatko je odgovoran za vlastito ponašanje kojim može zaštititi ili pak ugroziti ne samo sebe, već i zdravlje, a možda i život, onih s kojima dolazi u kontakt.

Čini mi se da je i dio onih koji su bili neodgovorni dok su sebi mogli priuštiti takvo ponašanje ipak došao pameti. Zbog straha ili probuđene odgovornosti, tko zna.

Nacionalni stožer je propisao pravila ponašanja kojima se štiti naše fizičko zdravlje. I u tome je, zajedno s nama, odgovornim građanima, bio uspješan. Međutim, trebalo bi se prisjetiti da je i naše mentalno zdravlje također važno, a i ono je ugroženo.

Svjetska zdravstvena organizacija definira mentalno zdravlje kao “stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban(na) pridonositi svojoj zajednici”.

Mnogi se u ovim novim okolnostima dobro snalaze, bave se onim u čemu uživaju, što ih opušta i sretni su što neplanirano imaju dovoljno vremena za te aktivnosti. Ali, mnogi su nezadovoljni, nesretni, prestrašeni, mrzovoljni, anksiozni i iznimno teško podnose izolaciju i brojne restrikcije.

Mnoge udruge i pojedinci uključili su se u pružanje psihološke pomoći onima koji je zatraže. Vjerujem da to dobro funkcionira. Međutim, problem su, i bit će i u budućnosti, oni koji iz različitih razloga nisu zatražili pomoć a potrebna im je. U tom smislu su poseban problem obitelji u kojima tinja ili pak bukti nasilje.

Koliko je djece u ovim danima izolacije bilo izloženu mučnim scenama, neizravnom ili izravnom nasilju? Kako se nose s proživljenim traumama? Jesu li učitelji, znanci, susjedi (ako su znali) signalizirali stručnjacima kojim obiteljima bi pomoć bila neophodna. Je li tu možda društvena odgovornost zakazala?

Što je sa školom

Ministrica Divjak hvali se uspješnom e-nastavom. Međutim, koliko su takvom nastavom uistinu zadovoljni đaci, roditelji i učitelji?

Koliko je djece bilo nesretno zbog odvojenosti od svojih učitelja, bez druženja s prijateljima? Koliko se djece osjećalo nesigurno i prestrašeno pred ekranom?Je li im tko pružio adekvatnu pomoć? Jesu li im roditelji bili oslonac ili je i njima zapravo pomoć bila neophodna? Ono što pouzdano znamo jest predugo trajanje razdoblja neizvjesnosti za maturante.

Hoće li uopće polagati maturu, ako da, kad će se to dogoditi, kojeg dijela gradiva će eventualno biti oslobođeni? Njihova se budućnost krojila bez njihova sudjelovanja u tom procesu. Kvalitetne komunikacije, koliko mi je poznato, nije bilo.

Tek je nedavno provedena anketa na gotovo 5000 maturanata koja je pokazala da njih 78,5 posto smatra da se matura ne bi trebala održati u lipnju. I kome je ta informacija važna? Jer, resorna ministrica je donijela odluku o polaganju mature u lipnju. Je li to odgovorno ponašanje? Tko vodi brigu o mentalnom zdravlju maturanata?

Posebna su priča štićenici domova za starije i nemoćne osobe. Već dulje vrijeme žive u izolaciji, ne mogu viđati svoju djecu, unuke, prijatelje...

Ne smiju se međusobno družiti unutar doma zbog opasnosti od širenja zaraze. Kako ti stari ljudi podnose osamljenost u potpunoj izolaciji? Stradava li i njihovo fizičko zdravlje zbog nezadovoljavanja njihovih osnovnih psiholoških potreba? Je itko njima ponudio psihološku pomoć?

A što je s mentalnim zdravljem svih onih koji su zbog ove pandemije, iz različitih razloga, ostali bez posla? Kad dio njih počne raditi, hoće li moći preživjeti od toga rada?

I sve ostale koje nisam spomenula izrijekom vjerojatno češće ili rjeđe preplavi strah od budućnosti, koja se čini vrlo nesigurna, za neke gotovo besperspektivna jer i dalje ne vide nikakvo svjetlo na kraju tunela.

Prije dvadesetak godina, dok je heroin harao Splitom, mnogi su roditelji zatvarali oči pred neprimjerenim, pa čak i devijantnim ponašanjem svoje djece, neprestano ponavljajući: “Važno je samo da se ne bodu!”

Nemojmo upasti u istu zamku i vjerovati da nam jedina opasnost prijeti od opakog koronavirusa!

#KORONAVIRUS#MIRJANA NAZOR

Izdvojeno

16. svibanj 2020 04:17