StoryEditor
Putovanjamerci beaucoup!

Pođite jedan dan do Biokova, iznad Brela, ondje ćete naći ‘francusku cestu‘, pravo remek-djelo inženjerstva iz Napoleonova doba

1. lipnja 2020. - 09:05
Tom Dubravec/HANZA MEDIA

Ako vam je dosta priča o epidemiji, kao i jalovih predizbornih prepucavanja, pođite jedan dan do Biokova, iznad Brela. Ondje ćete naći 'francusku cestu', remek-djelo inženjerstva iz Napoleonova doba, a što putem više budete doznavali, sve bolje ćete razumjeti i kome biste na predstojećim parlamentarnim izborima trebali dati glas. Jer Francuzima je trebalo samo sedam godina vladavine da nam sagrade ceste na sve strane, a mi se ni dva stoljeća nakon šta su oni burgijali i probijali ne možemo dosjetiti kako ćemo ih sačuvati.

image
Tom Dubravec/HANZA MEDIA

I zamislite, pomoć bi nam i danas mogla stići opet od Francuza, štoviše upravo od potomka cara okupatora, njegova prapranećaka Charlesa Bonapartea, koji se poduhvatio pobrojiti svu ostavštinu svoga praprastrica diljem Starog kontinenta te je uvrstiti u kulturnu turističku rutu, a gdjegod i poslati štogod novca iz Europske unije.

A ako već turistima treba dobra priča, onda je ješka od Napoleona, najguglanije povijesne osobe nakon Isusa Krista, sigurno među slasnijima. Općina Brela u Bonaparti je vidjela dodatnu priliku za promociju, ali potencijal 'francuske ceste' i sami su odavno uvidjeli. Predsjednica njihove Turističke zajednice Valentina Medić Vitković surađujući s nekoliko znalaca uradila je puno, pa ipak je to, kako sama kaže, u danim okolnostima tek sitnica.

image
Tom Dubravec/HANZA MEDIA

Penjemo se put čarolije

Našli smo se s njom u zaseoku Gornji Kričak iznad Brela, odakle smo strmom cestom potegli autom sve do pred sam početak dionice iz Napoleonova doba, a koja se počela graditi, čini se, između 1808. i 1810. godine. Ostavljamo za sobom seosku stazu kojom se stiže do baškovoških zaselaka Bast i Topići i planinarskim putem penjemo se put čarolije s početka devetnaestog stoljeća.

Vidjet ćemo, doduše, nedovršenu cestu, tek kilometar i 370 metara dugu, koja je serpentinama preko prijevoja Neviste i Poletnice trebala proći na drugu stranu Biokova do Zadvarja. Sve je vrlo detaljno opisao splitski povjesničar umjetnosti dr. Joško Belamarić u knjizi 'Marmontova cesta na Biokovu' rekavši kako se “nigdje drugdje među sačuvanim primjercima francuskih cesta u Dalmaciji ne mogu tako lijepo razumjeti tehnologija gradnje, način trasiranja i faze građenja”.

Projektirao ju je Frane Zavoreo, znalački postavivši trasu i organiziravši radove prema najboljim standardima moderne cestogradnje, dodaje dr. Belamarić.

– Kako je cesta izvrstan primjer i suhozidne gradnje, dosta nam je u svemu pomogao i Filip Bubalo iz udruge 'Dragodid', evo ovo smo mi napravili – pokazuje nam Valentina suhozidni vidikovac s kamenim stolom, gdje posjetitelji mogu otpočinuti prije i na kraju obilaska ceste.

Suhozidi nas prate putem, ima ih more, jer nekada su se tu na oko 400 metara nadmorske visine, obrađivala polja. Jedan dobro očuvani maslinik drži se i danas.

image
Tom Dubravec/HANZA MEDIA

‘Ovdje je zastala gradnja’

– Tamo lijevo je Birkenstockova kuća, to je onaj šta radi postole, uf, divna je, držao se autentične gradnje, na ovim padinama mu je i vinograd – govori Valentina.

I evo nas kod prve interpretacijske table za posjetitelje. Valentina nam govori kako su uz konzervatorsku studiju 2017. godine, uspjeli cestu upisati u Registar kulturnih dobara RH, kako su napravili poučnu stazu, izdali knjigu dr. Belamarića na tri jezika, a izradili su i idejno rješenje uređenja.

– Ali evo vidite, samo za postavljanje deset ovakvih infoploča trebalo je proliti znoj. Jer ovdje mehanizacija ne može, sve treba pješke baš kao nekada, a to znači da treba vugliti vodu i cement. A kad sad budete vidjeli što su ljudi prije dvjesto godina uspjeli uraditi golim rukama, taj napor ispada smiješan, ali što ćemo – kaže Valentina dok se približavamo prvom dijelu ceste.

– Ovdje je s ove strane zastala gradnja, vjerojatno 1811. godine o čemu svjedoči jedan kamen na kojemu je natpis, uklesano je Šimić i godina. To je tu negdje, toliko je izlizano da treba politi vodom kako bi se pročitalo. Ja sam jednom donijela brašno pa posula po kamenu, onda ovako rukom malo prođeš i stvarno izbiju slova. Kamen je nedavno otkriven, evo tu je negdje, prošli smo ga, pokazat ću vam na povratku.

image
Tom Dubravec/HANZA MEDIA

–​ Šimić? Pa moram to slikat za moje Šimiće iz Igrana – govori kolega Tom Dubravec.

– Možda su i tog nekog Šimića povukli na gradilište u kuluk. A ima ih u Tučepima – dodaje naša vodičica.

– Seljani su morali raditi četiri dana u tjednu i to samo za kruh. To su bili javni radovi, Francuzi su ih zvali corvee.

A dr. Belamarić u svojoj knjizi donosi citat u kojemu francuske vlasti pozivaju stanovnike Dalmacije: “Otvaraju se novi putovi po kojima se iz Dalmacije može otići u Bosnu. Kroz dvadeset dana imadu se dovršiti... Kninjani, Sinjani, Imoćani, najveće koristi od ovih putova imat ćete baš vi. Zovemo vas da pomognete vašim desnicama ovu rabotu. Naučne vojvode upravit će vaše nastojanje... Kninjani, Sinjani, Imoćani, upoznajte korist koju donosi vladanje Napoleona Velikoga! Vaša otadžbina u malo godina promijenit će obličje”.

image
Tom Dubravec/HANZA MEDIA

Bila je to, ukratko, opća mobilizacija o kojoj piše i maršal Marmont u memoarima pa tu govori o naknadi u hrani: “Svaki je čovjek primao dnevno jedan vojnički kruh ili dva obroka, dakle više kruha nego što ga je ijedan Dalmatinac pojeo kod kuće”.

Smjene su im bile po petnaest dana, a Marmont piše kako bi “oni koji bi završili prije predviđenog roka napuštali gradilište odnoseći cjelokupne petnaestodnevne obroke kruha kao nagradu, ohrabrenje i nadoknadu za uloženi trud... Tri ovako ušteđena dana pravila su im ogromnu radost koju je nemoguće opisati”.

Ugledasmo prve potpornje ceste od kamena. Kako je ikada bilo moguće da ih ljudi samo rukama naslažu? Takvim naporima omeđena je ova cijela dionica, ponegdje potpuno izdignuta iz terena, pa je suhozid visok i po sedam metara. Cesta kojom su trebala prolaziti zaprežna kola široka je od četiri do šest metara, posuta je šljunkom, od manjeg do većeg. Sve je ovo kamen vapnenac kakav je voda izvaljala do breljanskih plaža, gdje su danas prelijepi morski oblutci.

U mašti vam se miješaju čas žilavi seljaci koji vuku kao mazge, čas Napoleonovi vojnici s bajunetima koji ih nadgledaju, a potom carske kočije koje su tuda namjeravale prolaziti. U stvarnosti vas na trasi koju okružuje dalmatinski crnobor i alepski bor uz poneki mladi hrast i smrič, dočekuju busenovi endemske modre lasinje kao pravi ukrasi mirisni na stolu.

– A ovo smo mi zvali bjelušina, pričao mi je jedan stari profesor da su oni u djetinjstvu kad još nije bilo paste, njome zube prali. Žvakali su je – čupka Valentina biljku nalik kadulji, melje kroz prste i dade nam da pomirišemo. Poslije doznajemo da je još zovu bijeli oman ili bila slavulja.

– A ovaj smo mi oduvik zvali popove gaće – pokazuje nam busen s cvjetnim ljubičastim završetcima. Ima tu i didove brade šta ga u Mosoru zovu kapus.

Raslinje se na cesti rasporedilo diskretno kao da je ustvari čuvaju. Valentina nam govori kako je dovela krajobraznog arhitekta, ali su zaključili da se tu nema što puno rezati. Priroda je kao cvjećar pokazala estetiku od koje se bolja ne može osmisliti.
Izbijamo na dio s kojeg se vide Brela, još malo dalje i cijela obala od Makarske do Piska, a preko puta Brač, dio Hvara i Pelješca. Da je Zavoreo u ovu gradnju krenuo samo radi pogleda, ne bi mu maršal Marmont mogao zamjeriti.

image
Tom Dubravec/HANZA MEDIA

Trebao je biti vijadukt

– Pogledajte ove slojevite podzide, bankine s jedne ili s obje strane, tu je ovaj krupni kamen pa sitna šljaka... Tako je riješena drenaža. I to se na najvećem dijelu dobro drži, a neki su, nažalost, urušeni. Ideja nam je bila da prvo te urušene dijelove ceste popravimo, ali kažem vam, ne može mehanizacija prići i to je veliki problem. Razmišljali smo, baš Filip i ja, da bismo možda mogli provoditi radionice suhozidne gradnje pa u okviru njih nešto spasiti – upoznaje nas Valentina.

Uspon ceste ne prelazi šest posto i prati hrapavi teren. Biokovo tu, kako nalazimo u knjizi dr. Belamarića, ima nagib od 57 posto, a cesta je ugodna i za hodanje, i trebala bi biti i za jahanje. Uz jedan od zadnjih zavoja iznikla je tko zna otkad divlja kruška čije stablo se čini sasušeno, ali među listićima se probijaju maleni plodovi.

Zavoj po zavoj svladavamo uspon dok u sumrak dolje na moru pojačava tramuntana i sjene se izdužuju. Samo nam nije jasno kako je na samom kraju, gdje cesta stiže do litice, Frane Zavoreo htio dalje.

– Nasloniti se dijelom na kamen, kažu da je nešto poput vijadukta htio izvesti – misli Valentina.

Ma zamisli! I zamisli ti gdje se sa svojom vojskom i upravom dobacio talentirani artiljerijski časnik s Korzike! Arogantni Napoleon držao se krilatice – red, sigurnost i efikasnost. Ovo zadnje, barem kad su ceste u pitanju, itekako je pokazao, a uz to je, kako nalazimo u zapisima, tražio izvrsnu i brzu službu, kao i brzo premještanje trupa. A za tu brzinu su mu trebale ceste, što se tada izoliranoj i zaostaloj Dalmaciji posrećilo. Francuzi, merci beaucoup!

Breljanima će, međutim, prolazak preko Biokova ipak omogućiti Austrijanci, i to preko Dubaca. Ali francuska vladavina ostavila im je barem turističku atrakciju, samo što se prema njoj odnosimo gotovo onoliko necivilizacijski kakve nas je Marmont onomad zatekao.

“Da bi se primitivci civilizirali potrebno je najprije ujediniti ih i umnogostručiti njihove međusobne napore”, piše Napoleonov maršal.

Kad smo već njega ovako zaboravili, možda ne bi bilo loše da se danas ugledamo barem na Kineze.

image
Tom Dubravec/HANZA MEDIA

Izdvojeno

05. kolovoz 2020 09:14