StoryEditor
PanoramaSilicon Valley

Nakon što je Trumpu ukinut pristup društvenim mrežama, postavljaju se pitanja tko će, kako i na koji način u budućnosti birati granice slobode govora

Piše Marija Mlačić
12. siječnja 2021. - 14:42
Olivier Douliery/AFP

Nakon nereda na Kapitolu u srijedu, a koje su, na njegov poticaj, prouzročili pristaše predsjednika Donalda Trumpa, američka javnost i političari zahtijevali su da im poruči da se povuku iz zgrade Kongresa u koju su provalili. Trump je na društvenim mrežama nastavio inzistirati da su mu izbori ukradeni, što je i bio inicijalni razlog prosvjeda – onemogućiti Kongres da potvrdi pobjedu Joea Bidena. Kako bi se spriječilo daljnje potpirivanje kaotične situacije, Twitter i Facebook blokirali su predsjednikove korisničke račune na svojim platformama, najprije privremeno, a zatim i trajno. Dok se veliki dio hollywoodskih zvijezda, javnih ličnosti i običnih ljudi razveselio toj odluci, neki su izrazili zabrinutost zbog dokidanja bilo čijeg, pa tako i njegova prava na slobodu govora.

O toj temi naveliko se govori posljednjih godina, djelomično upravo od 2016. i prošlih predsjedničkih izbora, dijelom otkako je kanadski psiholog Jordan Peterson postao zvijezda zahvaljujući svojoj neumornoj borbi za očuvanje slobode govora. Otada je napisan velik broj članaka, znanstvenih tekstova, pa i knjiga koje se bave tim važnim pitanjem. Ono što iznenađuje jest objekt te kritike – napadnuta je ljevica, koja bi trebala prva braniti slobode s velikim S, a najednom ih, kada njima nisu po volji, navodno suspreže.

U medijskom svijetu te nekim intelektualnim krugovima zapadne Europe i u većoj mjeri SAD-a, stvorio se pokret koji tvrdi da mu je dosta lijevo-liberalne monopolizacije javnog prostora. Mimo onih okupljenih oko FOXNewsa, koji je jedan od najgledanijih televizijskih kanala, mogli bismo takve ljude nazvati svojevrsnim gerilcima, samo da taj pojam ne vuče tako jake konotacije s kojima ne žele imati nikakve veze. Riječ je o konzervativcima koji se bore za slobodu govora koju im uništavaju liberali skloni uvrijeđenosti i ljevičari skloni jednoumlju.

image
Josh Edelson/AFP

Kao što je filozofkinja Natalie Wynn u jednom svom, nažalost, izbrisanom YouTube videu pojasnila, oni često u svoje emisije, podcaste i sl. pozivaju ljude čiji su stavovi u svojoj esenciji krajnje šovinistički, bilo to u rasnom, rodnom ili nacionalnom smislu. Premda tvrde da brane neutralnu slobodu govora, prema kojoj svi više-manje imaju afirmativan stav, oni svojim sugovornicima daju, sve u toj maniri, da rasprostru silinu svojih mrzilačkih ideja. U tom kontekstu postavlja se pitanje znamo li danas više što uopće znači riječ sloboda, i time shodno, sloboda govora.

Zagovornici navedenog stava pozivaju se na mislioce kao što je John Stuart Mill, na čijim leđima je nastala zapadnjačka civilizacija, a kojima je osnova pravednog društvenog uređenja bila sloboda govora. S tim u kontradikciji, prema njihovoj interpretaciji, čak je i zabrana govora mržnje kao prvi i osnovni primjer ograničavanja slobode govora. Problem je dakako, s time se svi slažu, tko i na koji način donosi odluke o tome što on jest. U SAD-u je on puno uže definiran pa je moguće otvoreno propagirati nacizam i nositi obilježja kao što je kukasti križ ili biti član Ku Klux Klana, što je iz europske pozicije nezamislivo.

Drugi slučaj je društveni pritisak na osobe koje iznose stavove koji se u nekoj zajednici smatraju neprimjerenima, čime im se oduzima platforma za plasman vlastitih ideja. Uzmimo za primjer radno mjesto kojim dominiraju muškarci, a šef ima seksističke komentare spram malobrojnih ženskih zaposlenica. Ako se one osnaže i odluče javno progovoriti o svom iskustvu, u društvu koje barem nominalno sve manje tolerira mizoginiju, moguće je da će šef doživjeti napade na svoj račun. Tada bi se zagovornici slobodnoga govora mogli aktivirati i reći da mu se ona uskraćuje. 

Apsolutna sloboda govora ne može postojati, ona često završava tamo gdje počinje tuđa, ili ne prestaje, ali je tada uskraćena ona druge osobe. Primjer šefa uzet je zato što se to posebno odnosi na ljude koji su u poziciji moći, čime se vraćamo na primjer predsjednika Trumpa. Crni Amerikanci, koji su stoljećima marginalizirana skupina, gube slobodu izražavanja ako ih njihov predsjednik obezvrjeđuje nazivajući ih kriminalcima u trenutku dok marširaju tražeći pravdu. On isto tako gubi svoju slobodu ako mu se takve objave uklone. Pitanje je hoćemo li stati na stranu rasista, seksista, homofoba ili na stranu nacionalnih i rasnih manjina, žena i pripadnika LGBTQ osoba, kako je to svojedobno odlično postavila Wynn.

U ovoj situaciji s Twitterom i Facebookom, kojima svi aplaudiraju na zabrani, postoji ipak čitav niz problema koje još treba adresirati. Konkretno te dvije društvene mreže stvorile su Trumpa, koji je zahvaljujući njima pobijedio Hilary Clinton unatoč svim anketama i manjku izgleda. Paralelno su putem istih kanala nastali, ili se barem okupili i našli nove pristaše, brojni pokreti koji promoviraju teorije zavjere, ekstremističke stavove i krajnji antiintelektualizam koji se ogledava u nepriznavanju znanstvenih otkrića.

To se nije dogodilo slučajno, algoritmi koje rabe društvene mreže kako bi se na njima što dulje zadržali namjerno nam serviraju sadržaj koji će nam se svidjeti i s kojim se slažemo. To dovodi do radikalizacije nečijih do tada možda relativno umjerenih stavova i sve veće netrpeljivosti među neistomišljenicima. To dovodi do bjesne rulje koja razbija vrata i ulazi u Kongres.

Jonathan Franzen u jednom od eseja unutar zbirke "Kraj Kraja zemlje" osvrnuo se upravo na taj slučaj, puno prije nego što se Twitter konačno okuražio, ili da kažemo kukavički odlučio, udariti čovjeka tek onda kad je već bačen na pod.

– Jedina loša stvar koja se nije mogla reći o Trumpu jest to da je na bilo koji način ograničio slobodu govora. Njegovi lažljivi, svadljivi tvitovi bili su sloboda govora na steroidima. Sam je PEN samo nekoliko godina prije toga dao nagradu za slobodu govora Twitteru za njegovu samoreklamiranu ulogu u arapskom proljeću. Stvarni rezultat arapskog proljeća bilo je ukopavanje autokracije, a Twitter se otada, u Trumpovim rukama, razotkrio kao platforma kao stvorena za autokraciju.

image
Zaštitari čuvaju sjedište Twittera u San Francisku
Josh Edelson/AFP

Sad kad je Silicon Valley odlučio stopirati pomahnitalog predsjednika, postavlja se pitanje na osnovi čega. Lažnih vijesti, pozivanja na nerede, govora mržnje? Zašto baš njega? Jer je predsjednik s masovnom publikom, jer je opasnost za američku demokraciju? Previše je dopušteno moćnim vlasnicima tech kompanija koji u svojim rukama imaju podatke o nama koje ponekad ne znamo ni sami o sebi. Demokratski izabrani predstavnici naroda trebali bi valjda izići iz predinternetskog srednjeg vijeka i donijeti nekakav novi zakon, a ne prepustiti djelovanje ljudima koji ne odgovaraju nikome osim svojim dioničarima.

Postoji pritom još jedan nezanemariv problem o kojem se slabo govori. U našem autokolonijalnom raspoloženju često zaboravljamo da postoji svijet izvan Zapada. Lako je slavodobitno blokirati račun predsjednika Trumpa kad to odgovara liberalnim korisnicima društvenih mreža, ali što je s ostatkom svijeta? U Mjanmaru je Facebook prava zamjena za internet, do mjere da su na njihovu jeziku te dvije riječi sinonimi. Čim netko kupi mobitel, s njim dobiva i skinutu aplikaciju Marka Zuckerberga. Kada se u toj zemlji dogodio genocid nam muslimanskom populacijom Rohindža (djelomično još traje), velikim dijelom je započeo upravo agresivnom mrzilačkom kampanjom na Facebooku. Tisuće ubijenih, stotine tisuća raseljenih možda ne vrijede kao stakla prozora američkoga Kongresa, ali ipak moramo se zapitati – kome, kada i tko će u budućnosti ograničavati slobodu govora?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

12. siječanj 2021 14:47