StoryEditor
PanoramaNazinska tragedija

Kako je u Sovjetskom Savezu u sibirskoj rijeci Ob niknuo ‘otok ljudoždera‘? Glad i niske temperature dovele su do neviđenog užasa i desetaka masovnih grobnica

Piše psd
20. kolovoza 2021. - 17:56

"Širom otoka moglo se vidjeti kako se ljudsko meso kida, siječe i kači na drveće. Zemlja je bila zasuta leševima." Od šest tisuća ljudi koje je trebalo poslati u radne logore preživjelo je tek nešto više od dvije tisuće. I nitko izvan ovog područja nikada ne bi ni saznao za tragične događaje da nije bilo instruktora koji je dobio zadatak napraviti reportažu kako se uspješno preodgajaju "deklasirani elementi", piše Russia Beyond.

U svibnju 1933. godine više od šest tisuća represiranih ljudi iskrcano je s barže na mali nenaseljeni otok na sibirskoj rijeci Ob. Pod stalnim nadzorom straže ovi takozvani "društveno štetni i deklasirani elementi" sovjetskog društva očekivali su da budu poslani dalje na istok i razmješteni u specijalnim radnim naseljima.

Gotovo mjesec dana ljudi su ostavljeni na malom komadu zemlje praktički bez ikakve hrane. Vrlo je malo vremena trebalo da neki od njih prijeđu granicu i počnu jesti svoju braću u nevolji...

Hapsi sve redom!

Sve je počelo ponovnim uvođenjem izdavanja osobnih dokumenta u Sovjetskom Savezu koje je bilo ukinuto poslije revolucije 1917. godine. Rukovodstvo boljševika svjesno je tada odustalo od isprava kao sredstva kontrole kretanja stanovništva unutar zemlje. Smatralo se da sovjetski čovjek može živjeti i raditi tamo gdje misli da treba.

A ustvari se dogodilo da su se seljaci, osjetivši na vlastitoj koži sve nedaće sovjetske ekonomske politike (borba protiv dobrostojećih seljaka i privatne svojine, stvaranje kolektivnih gospodarstava itd.), uputili u gradove i potragu za boljim životom. To je dovelo do ozbiljnog nedostatka smještaja za proletarijat, glavno uporište vlasti.

Tako je od 1932. godine počelo intenzivno izdavanje osobnih dokumenata, prije svega radnicima. Seljaci, s rijetkim izuzecima, na njih nisu imali pravo, sve do 1974. godine.

Paralelno s uvođenjem identifikacijskih dokumenata u velikim gradovima vršeno je čišćenje onih koji su u njima ilegalno boravili, nemajući isprave, a samim tim ni prava na to. Osim seljaka, hapšene su sve vrste "antisovjetskih" i "deklasiranih elemenata". Tu su spadali špekulanti, skitnice, siromasi, prosjaci, prostitutke, bivši svećenici i druge kategorije stanovništva koje se nisu bavile društveno-korisnim radom. Imovina, ako su je uopće imali, oduzimala se, a ljude se slalo u specijalna naselja u Sibiru, gdje su mogli raditi za dobrobit države. 

Rukovodstvo zemlje smatralo je da na taj način jednim udarcem ubija dvije muhe. S jedne strane čisti gradove od stranih i neprijateljskih elemenata, a s druge naseljava gotovo pusti Sibir.

Pripadnici milicije i službe državne sigurnosti OGPU revnosno su provodili prave hajke, ne libeći se hapseiti na ulici čak i one koji su dobili osobne dokumente, ali ih u trenutku kontrole nisu imali kod sebe. U ulozi "izgrednika" mogli su se naći studenti koji su pošli kod rođaka u goste, ili vozač autobusa koji je izašao iz kuće po cigarete. Tako su, recimo, bili uhićeni načelnik jednog od odjeljenja moskovske milicije i oba sina javnog tužitelja Tomska. Otac ih je ubrzo uspio osloboditi, ali nisu svi greškom privedeni imali visokopozicionirane rođake i tu mogućnost.

Pažljivih provjera prekršitelja propisa o osobnim dokumentima nije bilo. Praktički su se odmah proglašavali krivima i pripremali za slanje u radna naselja na istok zemlje. Posebno tragično bilo je to što su zajedno s njima u Sibir slani i okorjeli kriminalci koji su deportirani u sklopu rasterećenja zatvora u europskom dijelu SSSR-a.

image
Tselik/AFP

"Otok smrti"

Strašna priča jedne od prvih grupa deportiranih ljudi postala je poznata kao Nazinska tragedija.

Više od šest tisuća ljudi iskrcano je u svibnju 1933. godine s barži na mali pusti otok na rijeci Ob u blizini sela Nazino u Sibiru. Žrtve represije trebale su biti samo privremeno smještene na ovom otoku, dok se ne riješi pitanje njihovog stalnog boravka u specijalnim naseljima, s obzirom na to da ona nisu bila spremna prihvatiti tako veliki broj ljudi. 

Ljudi su dovedeni u odjeći u kojoj su uhićeni na ulicama Moskve i Lenjingrada. Oni nisu imali nikakvu posteljinu niti bilo kakav alat da naprave sebi privremeno boravište.

Drugog dana počeo je puhati vjetar, a potom je stegnuo mraz, koji je uskoro zamijenila kiša. Nezaštićeni u sudaru s hirovima prirode, protjerani ljudi mogli su samo sjediti pored vatre i lutati po otoku tražeći kore i mahovinu. Za njihovu hranu nirko se nije pobrinuo. Tek četvrtog dana doneseno im je raženo brašno, nekoliko stotina grama po osobi. S tim mrvicama od hrane u rukama trčali su prema rijeci kako bi u kapama, krpama za noge, jaknama i hlačama razmutili brašno i što prije pojeli taj surogat kaše.

Broj umrlih munjevito je rastao, dostižući stotine. Gladni i smrznuti zaspali bi pored vatre i živi se zapalili ili umirali od iznemoglosti. Broj žrtava rastao je i zbog surovog odnosa nekih stražara koji su ih tukli kundacima pušaka. Pobjeći s "otoka smrti" bilo je nemoguće, jer je bio okružen mitraljezima iz kojih bi pripucali čim bi netko to pokušao.

"Otok ljudoždera"

Prvi slučajevi kanibalizma na Nazinskom otoku dogodili su se već desetog dana po deportaciji. Mjeru su prevršili kriminalci koji su navikli na surove uvjete preživljavanja, pa su oformili bande koje su terorizirale nedužne. 

Državni povijesni muzej Južnog Urala/russiainphoto.ru

Žitelji okolnih sela bili su silom prilika svjedoci užasa koji se na otoku događao. Jedna djevojčica koja je tada imala svega 13 godina ispričala je kasnije kako se jednoj lijepoj djevojci udvarao čuvar. "Kada je on otišao, osuđenici su je uhvatili i vezali za drvo, zaklali i pojeli sve što su mogli. Bili su gladni i htjeli su jestu. Širom otoka moglo se vidjeti kako kidaju ljudsko meso, sijeku ga i kače na drveće. Zemlja je bila zatrpana leševima."

"Birao sam one koji već nisu bili živi, ali ni još mrtvi", govorio je kasnije na saslušanju neki Uglov, jedan od optuženih za kanibalizam. "Bilo je očigledno da će odapeti za dan-dva, tako da im je bilo lakše da odmah umru, nego da se muče još dva-tri dana."

image
Sputnik/AFP

Izvjesna Feofila Bilina iz sela Nazino svjedočila je: "Jednom se kod nas u kući zadesila i neka starica s Otoka smrti. Bila je u grupi prevoženoj na novo mjesto..."

"Vidjela sam da su toj starici odsječeni listovi na nogama. Na moje pitanje odgovorila je: 'Odsekli su mi ih na Otoku smrti i ispekli.' Svo meso na listovima bilo je isječeno. Noge su se zbog toga smrzavale i žena ih je uvijala u krpe. Ona se mogla sama kretati. Izgledala je kao starica, a ustvari je imala nešto više od 40 godina", svjedočila je Feofila.

Mjesec dana kasnije izgladnjeli, bolesni, namučeni ljudi, koji su jedva preživjeli na trunkama hrane, bili su evakuirani. Ali njihovim nedaćama tu nije bio kraj. Nastavili su umirati u nepripremljenim hladnim i vlažnim barakama sibirskih specijalnih naselja hraneći se više nego oskudno. Dugo putovanja od šest tisuća ljudi preživjelo je tek nešto više od dvije tisuće.

Skrivena tragedija

I nitko izvan ovog područja nikada ne bi ni saznao za tragične događaje da nije bilo instruktora narimskog partijskog komiteta Vasilija Velička. On je u srpnju 1933. godine bio poslan u jedno od namjenskih radnih naselja da napravi reportažu kako se uspješno preodgajaju "deklasirani elementi". Međutim, umjesto reportaže on se potpuno posvetio istraživanju onog što se događalo. 

Svoj iscrpni izvještaj zasnovan na svjedočenjima desetaka preživjelih Veličko je poslao u Kremlj, gdje je izazvao burnu reakciju. Specijalna komisija koja je potom došla u Nazino provela je podrobnu istragu, otkrivši na otoku 31 masovnu grobnicu s po 50 do 70 leševa u svakoj.

Više od 80 deportiranih i čuvara našli su se na sudu. Za "pljačku i prebijanje" osuđeno je njih 23, a 11 na smrt strijeljanjem zbog kanibalizma.

Javna domena

Poslije završene istrage slučaj je dobio oznaku tajnosti, kao i izvještaj Vasilija Velička. On je otpušten s mjesta instruktora, ali ni na koji način nije kažnjen. Drugi svjetski rat prošao je kao ratni izvjestitelj i napisao nekoliko romana o socijalističkim reformama u Sibiru, međutim o "otoku smrti" nikada nije pisao.

Šira javnost saznala je za Nazinsku tragediju tek krajem osamdesetih godina, uoči raspada Sovjetskog Saveza.

item - id = 1121468
related id = 0 -> 1132713
related id = 1 -> 1130158
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. listopad 2021 11:28