StoryEditor
KarijeraJEDNA JEDINA

‘Povukla sam vezu preko Mile Martića, Saša mi je šapnuo, Mare, ubit će vas!‘: splitska novinarka i posljednji Tanjugov čovjek u Splitu piše memoare

Piše Lenka Gospodnetić
27. svibnja 2020. - 14:15
Marija Erceg, znana i kao Mare Hina, snimljena u splitskom Getu, gdje i živiSaša Burić/Hanza Media

Posljednji Tanjugov čovjek u Dalmaciji bila je novinarska legenda Marija Erceg, na sreću, još uvijek živuća. Doajenka novinarstva u mirovini je već osam godina, a trenutno se bavi pripremom svoje knjige; uistinu, Marija Erceg ima što reći, i ne samo u svjetlu činjenice da je bila jedna od rijetkih žena u novinarstvu uopće šezdesetih godina, nego i s obzirom na to da je više mjeseci provela u žarištu Domovinskog rata u Kninu, gdje je pod krinkom pisanja za jugoslavensku izvjestiteljsku agenciju Tanjug zapravo djelovala kao pionirski pokret otpora. No, krenimo redom...

- Moj otac bio je iz Rašćana kod Vrgorca, i bio je domobran, ma kako to danas nepopularno zvučalo, te jedan od članova HSS-a još u doba Jugoslavije; pedesete godine prošlog stoljeća proveo je, pak, u Zemunu radeći na željeznici.

Bio je marljiv i šparan čovjek i stekao je zemlju i nekretnine, ali sve su nam uzeli; majka, divljaka - Vlajna s Biokova, uspjela je ipak ishoditi da nam plate kuću koju je oduzela narodna vlast.

Tako smo mogli u Splitu, na Lučcu, kupiti kućicu i preseliti se 1962. godine iz Zemuna u Dalmaciju. Otac je stalno patio za njom, svojim rodnim podnebljem – prisjeća se Mare, koja je, dakle, srednju školu završila u Zemunu i već tijekom tih školskih dana pisala za školsko glasilo.

Suprug se protivio

Poslije je upisala ekonomiju u Beogradu, živjela je kod tete Danice, koja se udala i ostala živjeti u tom gradu, a ljubav se dogodila i Mariji, koja se također udala odmah nakon fakulteta.

Tijekom studija također je pisala, i to za list Mladost, koji je izlazio sedamdesetih godina. No, Marijin suprug protivio se njezinu bavljenju pisanjem za novine, htio je da se Mare bavi nekim “finim, gospodskim poslom”.

- Našao mi je zaposlenje kao ekonomistici u računovodstvu jednog transportnog poduzeća, a on je otputovao za Daleki istok, gdje je dobio posao u diplomaciji. Bilo mi je grozno raditi tamo gdje me je posredstvom svojih veza namjestio, u skladu s mojom formalnom stručnom spremom.

On je otplovio brodom, tako se tada putovalo, mislim da je plovidba trajala dva mjeseca. Uglavnom, moj bivši dragi nije još ni stigao na odredište, a ja sam pobjegla s posla!

image
Saša Burić/Hanza Media


I ne samo s posla, nego i iz grada; vratila sam se roditeljima u Split, i javila se na natječaj za novinara, objavljen tih kasnih šezdesetih godina u Slobodnoj Dalmaciji. Glavni u komisiji bio je jedan krasan čovjek, dr. Davorin Rudolf, a najbolji od kandidata pokojni Sergije Šelamov i ja!

Tako sam primljena u “Slobodnu”. Dakako, krenulo je s Gradskom rubrikom, gdje me je dočekao postariji urednik, prezivao se Ožegović; od žena, uz mene tu je bila samo novinarka Divna Šerić, pisala je za Kulturu.

Mladi Zdravko Reić

Eh, bilo je tada velikih pera u “Slobodnoj”: Miljenko Smoje, Toma Bebić, Ivo Marasović, Nikola Disopra, urednik Kulture Vojko Mirković i mladi Zdravko Reić u Sportu; drago mi je vidjeti da i danas piše, da je dobro i zdravo – veli kolegica.

Osobito se rado sjeća svojeg “terenskog mentora” Ante Bezića, koji joj je znao ukazati na medijske zanimljivosti u Splitu, gradu koji je, nakon povratka iz susjedne države gdje se školovala, relativno slabo poznavala.

No onda je Marija, već u nekoliko mjeseci shvativši da je “vijest kraljica novinarstva”, dobila ponudu za – nogometnim rječnikom rečeno – transfer.

– Pozvali su me u jugoslavenske savezne privredne dnevne novine “Privredni pregled” sa središnjicom u Beogradu, jer im je falio dopisnik iz Splita. Za mene je to bio novinarski izazov, prilika da se dokažem jer bih sama pokrivala veći teren, i prihvatila sam je.

Teško sam radila, ali voljela sam novinarstvo; u međuvremenu mi se brak raspao, posao je bio sve što imam. I onda sam uskoro dobila još uzbudljiviju ponudu: Tanjug!

Kriomice, da otac ne sazna

Naime, kolega Vjekoslav Krsnik otišao je u SAD, pa je ostalo upražnjeno mjesto u Tanjugu, ali uvjet je bio učlanjenje u Partiju.

Kriomice, da moj otac ne sazna jer bi poludio, otišla sam ispuniti tu za mene nebitnu formalnost u Mjesni odbor Saveza komunista Hrvatske Lučac/Manuš, i učlanila se.

Još pamtim te preduge, dosadne partijske sastanke kojima sam povremeno morala nazočiti.

No, bila je sretna u poslu koji joj se uvukao pod kožu, i bila je dijelom velike izvjestiteljske mašinerije čije je djelovanje bilo utjecajno za cijelu Europu, pa i za svijet. Štoviše, njezini su izvjestiteljski tekstovi postali školski primjer izvještavanja i za rad je dobivala nagrade struke.

image
Saša Burić/Hanza Media


– Tada smo imali pisaći stroj i telefon; to je bio cijeli instrumentarij. Kad bih išla u neku seosku zabit raditi reportažu, prvo što bih učinila bilo je potražiti neku poljoprivrednu zadrugu jer tamo obično imaju telefon.

Tekst bih stenografkinji u Beograd diktirala najčešće direktno iz glave, i pekla me je savjest što bih na taj poziv ponekad potrošila pola njihova mjesečnog mjesnog proračuna! No, uvijek sam bila toplo dočekana, novinari su bili društveno uvažavani i imali su dostojanstvo – smatra novinarka staroga kova.

Ili ga voliš, ili što prije odeš

Zbog posla je često putovala u beogradsku središnjicu, barem jednom mjesečno. Posla je bilo puno, radilo se danonoćno, no zna se kako je s novinarstvom: ili ga voliš, ili što prije odeš iz tih voda.

A onda je došla devedeseta, Jugoslavija se raspadala, u Tanjugu su se dijelili otkazi; no, Mariji nisu htjeli vratiti knjižicu. Štoviše, poslali su je u epicentar svih zbivanja, u Knin, platili joj stan i privatnog vozača da je dovede u ratnu zonu.

– Zvali su me ustašicom, jer sam se na jednom sastanku u Beogradu pobunila vidjevši na zidu sliku Slobodana Miloševića. A opet, nisu mi dali otići...

Jednom su umjesto mene poslali u Knin jednog klinca iz Beograda, koji se prepao i nije poslao nikakvo izvješće. Onda je stigla depeša da idem ja.

I otišla sam, čak sam potegla i vezu preko Mile Martića da me njihovi vojnici puste do prve crte bojišta. No, uskoro sam izgubila protekciju i simpatije, jer su vidjeli da radim u prilog buđenju hrvatske nacionalne svijesti, moji tekstovi nisu im išli naruku.

Jednog jutra mi je u Kninu na kavi kolega Saša Janković, s kojim sam bila u dobrim odnosima, šapnuo: “Marija, ubit će vas.”

Izbjegla metak

Nikad neću zaboraviti taj osjećaj kad su me prošli srsi; shvatila sam da je Saša riskirao čak i da bi mi to uopće rekao jer je negdje čuo konspirativan razgovor o meni, “smetnji”.

Već sam prije toga jednom izbjegla metak, moj život u Kninu postao je visokorizičan. Otišla sam s te kave direktno kod jednog visokog oficira, Hasotića, a on mi je ledenim tonom priopćio:

– Drugarice Marija, mi više ne možemo da vas štitimo.

Znate, već ranije pobila sam tekst iz “Politike” novinara i, kasnije sam saznala, udbaša Radovana Kovačevića o stanju u Kninu. Nitko se nije oglasio demantijem, no Beogradu se taj moj potez nije svidio.

Uglavnom, nakon kratkog sastanka s Hasotićem ulovila sam posljednji vlak iz Knina za Split. I nastavila pisati, i opet za Tanjug, ali zakratko; nakon bombardiranja Splita u gradu pod Marjanom prestao je postojati, ali konstituirala se naša hrvatska agencija Hina, i ustoličila se u Tanjugovoj redakciji u Bosanskoj ulici.

image
Saša Burić/Hanza Media

E, tu se stil rada nešto promijenio, počeli su se koristiti e-mailovi, došli su prvi mobiteli, oni veliki kao matuni. Ja sam i dalje diktirala u telefon, ili pisala u teleks; nikad nisam prihvatila te nove komunikacijske alate, osim mobitela.

I dalje sam išla na terene opremljena tim mobitelom, po brdima hvatala signal pa diktirala. Zaboravila sam reći da je u Tanjugu jedina oprema bio taj teleks, i to točno onaj koji je Tito koristio na Visu, i dva crna telefona, isto Josipa Broza osobno, s brojčanicima na okretanje.

Koristila sam ih dok ih nisu ukrali – prisjeća se novinarka Erceg, koja je u fazi prijelaza iz Tanjuga u Hinu doživjela svašta.

Gađali je na ulici

– Na ulici su me gađali kamenjem jer, kao, radim za Srbe, a vojnici SAO Krajine nastojali su me diskretno likvidirati jer im moje izvještavanje nije odgovaralo. Bila sam u jednom trenutku u vlastitoj zemlji “četnikuša”, a u Beogradu “ustašica”.

A meni je srce bilo veliko jer smo dobili Hrvatsku i izašli iz federacije koja je mojoj familiji uzela sve! Uz to sam cijeli život radila posao koji volim, dizali su me noću zbog izvještavanja i nikad mi nije bilo teško.

Možda zbog toga što nisam imala djecu, ali posao me je ispunjavao, bio je cijeli moj svijet. Jedino ne mogu prežaliti što mi je otac Luka umro 1987. godine, nije doživio samostalnu Hrvatsku – malo se rastužila Marija.

Danas je u mirovini, malko je pobolijevala, no još je živa duha i dobro upućena u zbivanja, i kod nas i u svijetu.

image
Saša Burić/Hanza Media


– Nikad nisam naučila čitati novine na portalu, to me uopće ne zanima, želim osjetiti papir pod prstima, vidjeti kako izgleda prijelom stranice.

Svaki dan u kafiću ujutro popijem kavu i pročitam “Slobodnu”, tako uštedim na pretplati. No, u doba nesretne korone, dok su kafići bili zatvoreni, kupovala sam je.

Veoma cijenim Tomića

Od novinara veoma cijenim Antu Tomića jer je najsličniji Miljenku Smoji, piscu koji je poznavao “dušu našega čovika”. Različitih smo svjetonazora i često mi digne živce, ali odličan je pisac i, rekoh, najsličniji Smoji. Dobar je i onaj mali, Ivica Ivanišević – sjetila se Mare.

Umirovljenički život nije joj tegobniji nego ostalim supatnicima u “Lijepoj našoj siromašnoj”, no Mariju Erceg više od nevelike mirovine muči neriješeni stambeni status u stanu u kojemu živi. No, to je priča za sebe...

Ima Marija Erceg još jednu želju.

– Voljela bih vidjeti kolege iz Hine: Smilju Škugor, Mirka Bolfeka, Darka Odorčića, Vjeku Krsnika, ali i Matu Granića i Stipu Mesića! Ne znam za ovo prvo četvero nabrojenih gdje su i uopće kako su, a bilo bi mi drago da mi se nekako jave, da popijemo kavicu – poželjela je Marija Erceg, novinarska legenda iz Splita.

Izdvojeno

13. kolovoz 2020 21:34