Već godinama Uskrs je u domu Splićanke Miljenke Pezelj na Manušu protkan nostalgijom, a pun stol začinjen je solju tuge za onima koji više ne sjede tu.
Takav je život, puno lijepoga donese a nešto i uzme, kanda zauzvrat; protagonistici naše priče uzeo je oca njezina sina i roditelje joj, a na te tužne činjenice podsjeća je mnoštvo malih stvari, predmeta poput porculanskog posuđa i svečanog bešteka koje ipak uporno, od Uskrsa do Uskrsa kao i o blagdanu Božića, svejedno vadi iz kredenca i kutija, i “stivaje” na svečani stol.
Prije devet godina ipak je upoznala novog životnog partnera, a u život joj se uselila i sinova zaručnica, pa tako stol nije prazan.
Pogotovo sad, u zatvorenom krugu i nametnutoj nam karanteni koja svakako ne smije pokvariti smisao najvećega kršć...