Proslavili smo Isusovo krštenje. Ono je početak Njegovog javnog djelovanja. Duh Sveti sišao je na Njega, i začuo se Očev glas koji nam govori tko je Isus. Sin Njegov ljubljeni. Sva milina Očeva.
Još jednom Otac je na isti način pokazao na Isusa, kod Preobraženja. Tada nas poziva da Ga slušamo.
Sve imamo. Znamo da je Isus sin Božji, jedini i ljubljeni. Znamo da je došao na zemlju položiti život da bi otkupio nas grešnike. Znamo da je On sva milina Očeva. A ipak, Otac dopušta mučenje, poruge, patnju svog Sina u kome mu je SVE.
Kolikom ljubavlju Otac duše naše ljubi kad je mogao toliko trpjeti? Nije li muka djeteta teža od vlastite, a kako li je tek teška kad si doslovno jedno s nekim kao što je to Presveto Trojstvo u sebi? Otac nema tijela, ni Duh Sveti (ljubav Oca i Sina) nema tijela. No, postoje boli kojima ne treba tijelo da bi se ćutjele, a to su muke duše, to su patnje srca.
Otac je gledao muke Sina, ali ih i sam nosio jer neodvojive su tri božanske osobe, one su Jedan Bog.
Našem umu nedohvatljivo, da. Sad tek vidimo u obrisima i spoznajemo ograničeni našim ljudskim okvirima. Riječi koje koristimo nedostatne su i slabo prate spoznanje uliveno odozgor, koje nam je prisno makar neizrecivo i obavijeno tajnom.
Otac daje Sina ali s pozivom nama: Slušajte Ga.
Isusovi zahtjevi nisu lagani. Njegov put ne nudi nam lakoću koračanja. On sam prošao je trnovitim putem. Stoga ne vjerujem nikome tko nudi lagana rješenja i tko od nas ne traži ništa. Čitam knjigu KRATKA POVIJEST O ANTIKRISTU (Vladimir Solovjev).
Dio koji me se najviše dojmio i zamislio me je kad Đavao govori čovjeku, koji ima sve dobre odlike ali pada u zamku samoljublja: "Samo tebe volim i ništa od tebe ne tražim. Čini svoje djelo u svoje ime, a ne u moje."
Pojašnjenja redaka nalaze se iza romana, te pronađoh na ove riječi sljedeće pojašnjenje: Sotona ništa ne zahtijeva jer mu je dovoljno da čovjek samo sebe želi, da bude sam sobom zadovoljan i da se sebi divi.
Na drugu rečenicu slijedi pojašnjenje: Usporedi Ivan 5, 43: "Ja sam došao u ime Oca svoga, a ipak me vi ne primate. Ako bi drugi došao u svoje ime, njega biste primili".
Da, jer ako se ne držimo čvrsto hridi Božje Riječi, ako ne ostanemo budni, zavarat će nas oni koji nude lagani put. Laskat će nam i neće tražiti od nas nikakvu žrtvu, nikakav trud i nikakvo odricanje. Sotona traži da se djela čine sebi, za sebe, u svoje ime. Naglasak je na Ja i samo Ja. Služim sebi, ne marim za ništa, svoj sam bog.
A Isus, koji jest Bog, Očev Sin i sva njegova milina, On koji je jedno s Ocem, stalno pokazuje na Oca: Od njega sam došao, u Njegovo ime, k Njemu idem... Njegova djela vršim...
Ljubav pokazuje na drugoga, misli na drugoga. Živi za drugoga. Umire za drugoga.
Po tome možemo razlikovati.
Nakon krštenja, "Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje." (Mt 4,1-2) Đavao je Isusu tada ponudio slavu, bogatstvo, moć. "Skoči, anđeli će te nositi, pretvori kamen u kruh, nemoj gladovati, dat ću ti kraljevstva... Samo mi se pokloni..."
No Isus ne pretvara kamenje u kruh da se najede. Kad stvara hranu on to čini za druge. Isus, iako slaba tijela od pustinje i gladi, ne slabi duhom. Dapače, postom je ojačan. Odbija sve primamljive ponude. Đavao ga nije kušao dok nije prošao dug period bez okrepe, čekao je čas slabosti. Pripazimo na to kod sebe, on čeka slabosti čas.
Isus staje u kolonu grešnika iako sam ne treba očišćenja od grijeha. No tu, na Jordanu, on daruje Ivanu milost da može krstiti Onoga kog čitavim životom navješćuje. Daje i njemu i ostalima, a i nama milost da možemo čuti i saznati: Isus je Sin Očev, ljubljeni, sva milina Očeva.
Njega slušajmo!