StoryEditor

Nebo hoće malene. Iskrene. Dobre. Samo takve prima

Piše PSD.
2. siječnja 2020. - 13:44
pjerino1

Nisam mogla pisati. Riječ je zamuknula. Ustuknula je i predala se. Bol ju je istisnula i zaodjenula me svu u misao. Misao o prolaznosti, o teškim gubitcima i najvećim bolima.

Došašće je bilo natopljeno milošću. Obilno i preobilno. Darovano mi je svakog jutra ustati, praćena ptičjim pjevom, na Misu zornicu. Ući kroz tamu, a izići u svjetlo dana. Znam da mi je darovano, jer samo svojom snagom ne bih mogla, znam otprije s kojom bi se mukom ustajala i koliko bi puta pokleknula i ostala spavati.

Pet dana prije badnje noći dobila sam poruku. Nešto se događa, ide se hitno u bolnicu. Pjerino povraća.

Pjerino je dječak od četrnaest godina. Mlađi je od moje kćeri Marije točno mjesec dana. Došao je na ovaj svijet 6. listopada 2005. Kad mislim o njemu, vidim njegovu mamu, moju Mariju, sebe pred glazbenom školom, i Pjerina kako se oko nas vozi na romobilu. Jurcao je, a mama ga je, o čemu god mi pričale, motrila sretnim osmijehom. To njezino dijete pobijedilo je opaku bolest. I sad se igra, a ona ga prati pogledom koji nikad nije skinula s njega.

Njegova mama se zove Nela. Iza nje su mnoge bure i oluje. Ali nije ju skršilo more, nije ju dotukao nemilosrdni život. U njoj je glazba, lepršava glazba, poletna, glazba dječja, iskrena, topla. Njezine oči su nevine, dobre, lijepe. Ona vrata svog srca otvara, iako je to srce izranjeno mnogim ranama. Ali takva je. Dijete u njoj zaboravlja i ide, ide slobodno naprijed u susrete, u ljubav.

Pjerino i Marija su zajedno nastupali u operi Turandot, a zatim u predivnom dječjem mjuziklu "Roko, Roko, tatino oko" za koji je glazbu i sve tekstove napisala Nela. Taj mjuzikl je usrećio puno djece i puno odraslih srdaca koja su nakon njega zakucala dječjim ritmom. 

Pjerino je u mjuziklu bio faca, momčić koji repa, mali frajer. Odličan na sceni, uživao je u svakom trenutku.
Tekstovi i glazba otkrivali su koliko Nela ima dječje srce kad može tako ući u njihov svijet, a istodobno, dubina tekstova i pokatkad dramatičnost glazbe odavali su koliko je boli i borbe ta žena kroz život otrpjela.

Pjerino je od svojih četrnaest godina, sedam bio zdrav, sedam bolestan. Ja sam ga upoznala u tom vremenu zdravlja, u kojem je Pjerino doživio štošta lijepoga, zaslugom svoje majke i dvojice starije braće koja su ga silno voljela.

Nela i ja smo se prepoznale i nastavile kontakt i nakon što je "Roko" završio. Tako mi je jednog dana, 12. srpnja 2019. napisala da Pjerinu nije dobro. Odvela ga je na hitnu i tad je počelo. Bolest se vratila, uskoro smo saznali. A onda je uslijedilo pet i pol mjeseci borbe.

Živjeli su. Punim plućima udisali su život. On i ona. Kao jedno. Pjerino bi skuhao kavu i čaj, s mamom zajedno pravio kifliće. Išli su na izlete obiteljski. Pjerino je vozio električni romobil. I svirao saksofon. Između kemoterapija Pjerino je živio poput ostale djece, samo intezivnije, svjesnije. Nije se žalio na svoje stanje. Samo mu je bilo dosta bolnice.

Pokatkad sam ih vozila do bolnice i natrag kad im je trebao prijevoz, pa bi ih čekala u autu, jer je bilo nemoguće naći parking. Uvijek sam promatrala Nelu i Pjerina kako ulaze u bolnicu, držeći se za ruke. Pjerino mi nije izgledao kao dijete. Bilo je previše iskustva u njegovim očima. Glas mu je još bio dječji i uvijek bi me iznenadio, jer sve drugo bilo je tako odraslo. Taj pogled, ta dubina iza pogleda, ta smirenost u muci, budili su u meni veliko poštovanje prema tom mladom čovjeku. 

Pitao je za Mariju, bio brižan. Bira li bolest te plemenite ili čovjek postaje plemenit upravo zbog vlastita iskustva? Ili oboje?

A onda bi ih opet gledala kako odlaze, ruka u ruci, u svoju zgradu. Tek sad shvaćam dragocjenost tog vremena koje mi je darovano s njim. Kratki susreti, ali u njima sam vidjela da me Pjerino prihvatio. I to mi je puno značilo.

Bez obzira na mišljenje liječnika, ja sam vjerovala da će Pjerino pobijediti. Bio je jači od svoje bolesti. Do kraja se igrao, hodao sam, živio. Koliko mi živimo zapravo ako nismo svjesno u sadašnjem trenutku, nego u svojim zabrinutostima, ili kopamo po prošlosti? Koliko smo dana istinski živjeli?

Pet dana kome, Nela s njim u bolnici. Poljubio je majci ruku. A onda ona njegovu. Pjerino odlazi, sad to znamo. Ipak, čudu se u sebi još nadam, makar znam da je sve oko Pjerina već čudo samo po sebi.
Jedna noć velike boli. Nela ga može sad pustiti da ide, jer je vidjela tu veliku bol. 

Badnja je večer. U 20.30 zazvonila su crkvena zvona, a jedna mlada duša poletjela u nebo uz pratnju ptica koje su pjevale kao u podne.
Glazba... glazba ga je pratila uvijek. Svirao je svoj saksofon u bolnici za vrijeme kemoterapija. Glazba nebeska sad čeka člana nebeskog orkestra.

Otišla sam na Polnoćku sama. U crkvu gdje me nitko ne pozna, kako ne bih poslije morala čestitati Božić. Kiša je padala. Stajala sam vani, uz zid crkve i pod kišobranom sva postala kiša. U Badnju večer, on odlazi k Isusu slaviti Njegov rođendan.

Pjerino je dodirnuo puno srdaca. Čak one koji ga nikad uživo nisu vidjeli. Molilo se za njega, i plakalo. Ali jedno znam. Bolest nije pobijedila Pjerina. On joj se nije predao, pred njom ustuknuo. Ušao je u ring s njom i ustajao, ustajao, borio se i u svim rundama bio jači. Čak i kad je otišao, nije izgubio. Zadobio je Raj. U to sam više nego sigurna. To znam. Svim srcem i dušom znam.

I nekako osjećam taj zvjezdani trag koji je prosuo za sobom. Osjećam da je svoju misiju ispunio i ostavio nam u naslijeđe model kako živjeti.
Danas. Danas. I kad zaboli, i kad se padne, ustati. Opet ustati i boriti se. I tad si pobjednik, bez obzira na ishod.

Pjerinov ispraćaj bio je drukčiji od svih na kojima sam bila. Nisam plakala. Njegova majka je hodala kao da mu i sad drži ruku. Kao da ga snaži i prima snagu od njega. Mnogo je mladih bilo, a baloni sa slovima njegova imena poletjeli su u nebo. Baš poput Pjerina.

Nisam se pozdravila s njim. Smrt je ionako tek prijelaz u život. Među nama je zastor a ne zid. Kad se razmaknu zavjese eto nas skupa. A onda će biti velika radost. Samo daj Bože da dospijemo tamo gdje je Pjerino. Za to nam valja biti dobri. Čistiti zlo iz svojih srdaca. Praštati. Praštati svima sve kako bi nam srca mogla već sad pripadati nebu. Jer, nebo hoće malene. Iskrene. Dobre. Samo takve prima.

Moramo biti lagani poput onih balona sa slovima Pjerinova imena. I valja nam nositi svoj križ do tamo, kakav god da jest. Svirajući i pjevajući unatoč svemu. Tako je činio Pjerino.

Piše Vesela Dujmić

Izdvojeno

05. kolovoz 2020 09:49