StoryEditor

Na putu prema nebu mi imamo svoj mali Raj u kojem živimo

Piše PSD.
10. veljače 2020. - 09:57
vepriclurd1

Neke se stvari čine jako važnima. Okupiraju misli. Rađaju nemire. Uranjaju u sebe. Tamne su. Isisavaju čovjeka i onemogućuju za radost. A zapravo je samo potrebno upaliti svjetlo. Doći na izvore da bi se duša iscrpljena napila života.

Jučer smo bili u Vepricu. Volonteri crkve svetog Filipa Nerija iz Splita, sa svojim prijateljima, Međugorci, Korčulani, Zadrani. Govorilo se o brojci oko 400 ljudi. Ne znam je li nas bilo toliko, jer Vepric ima mjesta za sve, iako, kad dođeš u maloj grupici ljudi, ne ostavlja taj dojam.

Dva dana prije mi je prekipjelo radi onog što zapravo i nije tako važno, ali sad, s proplanka se bolje vidi. Dan prije stan mi je poplavio, pukao neki spoj i voda je šikljala iz otvora koji je nastao. Gledala sam nemoćna, i ta nemoć je zastrašujuća. No, to se riješilo.
Ostala sam u iscrpljenosti i čak možda ne bih ni išla u Vepric, da nisam znala kako postoje osobe koje me očekuju, koje mi se raduju i koje ne želim iznevjeriti.

Može li se uopće opisati ono što se jučer događalo? Ne može niti približiti, bojim se. Barem ja to nisam u stanju. Ali pisati ću, kao i uvijek, ravno iz srca, onako kako mogu, kako mi je dano.
Znam samo da pišem kroz suze koje su potekle čim sam jutros otvorila oči.

Iz Splita smo pošli s tri autobusa. Ja sam bila zadužena kao pratnja ekipi iz udruge Lastavice. Moje dvije prijateljice koje su tu prvi put, također su dobile Lastavice. I Lastavice njih. Jednu od tih prijateljica vidim tek treći put u životu. Ali, nakon onog jučer, mi smo prijateljice. Povezane nitima koje je Majka Božja tako fino isplela da su čvrste a vidljive samo iznutra. Nitima ljubavi.

Dan je bio prekrasan. Bog nam je milovao potiljke i leđa pred špiljom za vrijeme krunice i Mise. Don Josip Mužić, dobri otac svih nas, kojeg ova djeca jako vole, u propovijedi me podsjećao na blaženog Stepinca, kojeg se danas spominjemo i posebno mu se molimo. 

Uvijek svojim čvrstim stavovima i nepokolebljivim žarom za svetošću sve nas potiče da upravo tome težimo u svom životu, na prvom mjestu. Tako nam je iznio primjer jedne djevojke koja je dala zavjet djevičanstva Bogu, i uz sve prepreke koje su obilovale na njezinu životnu putu, održala ga. A na nevjerojatne načine ju se stalno pokušavalo odvesti na neki drugi put, uglavnom silom, pa je stalno bila u bijegu i u raznoraznim nevoljama.

Ove osobe koje svijet naziva "s posebnim potrebama" spontano sam nazvala u tekstu djecom. Zapravo oni to i jesu po čistoći svojih srdaca. Njihove su nas tople duše grijale poput sunčevih zraka čitav dan. Svijetlile su nas, prozračivale. Smijali smo se, pjevali, molili, disali! Disali! Po strani od mračnog i užurbanog svijeta, daleko od svih crnih vijesti kojima smo zasipani svakodnevno, prodisali smo. Kao da smo dobili nova pluća. I nove oči kojima bolje vidimo bit. I novo srce koje kuca ljubav, ljubav, ljubav.

I nije postojalo ni jučer ni sutra. Samo danas. Samo svjetlo. Samo radost. Mir. Ljubav. Bog i mi. Prisutnost Majke koja je sigurno ovdje. Kako ne bi bila gdje joj dječica tepaju Zdravomarije, gdje se trude da oblikuju slovo, gdje ih se vodi do mikrofona ili vozi u kolicima? Kako ne bi bila gdje su njezini najmanji, Ona, najmanja od svih! Ona, zlatna posuda živoga Boga čiji sjaj svijetu nije bio vidljiv! Ona, za koju nije bilo mjesta i koja je u štali rodila Boga ljudima, kako ne bi bila uz svoju najsjajniju djecu koju svijet ne prepoznaje? 

Svijet je to "naprednih, zdravih", bogatih, koji koriste medicinu da ubiju ovakvu zlatnu Marijinu djecu, već u utrobama majki, našavši pri tom opravdanja kojima zamagljuju istinu. Iza njih stoji mrzitelj života, đavao, čija su produžena ruka!

A ovdje u Vepricu, ti zabačeni od svijeta, biser su u svijetu. Oni su sol i svjetlo svijeta. Samo treba doći, biti s njima jedan dan, i biti osvojeni. I nema nazad. Samo naprijed. S njima. Radujuć se svakom novom susretu s njima i svakom novom koraku na putu prema sebi. Svijet u koji se vratimo nakon susreta želi ugrabiti milost. Želi brzinom munje u nas opet sasuti crne vijesti i preobraziti nas u tmurne ljude bez nade. Ali to neće uspjeti. Jer na putu prema nebu mi imamo svoj mali Raj u kojem živimo, u svim protivštinama, sa svojim predivnim prijateljima.

Piše Vesela Dujmić

Izdvojeno

09. kolovoz 2020 19:38