StoryEditor

Bez panike u napadu panike

Piše PSD.
30. siječnja 2020. - 17:54
panika

„Naša anksioznost ne dolazi od razmišljanja o budućnosti nego od želje da je kontroliramo.“ (Khalil Gibran)

Tjeskoba, strah, panika i stres svima su nam poznati termini, a mnogima i iskustva. Sve više čujemo za akutni oblik tjeskobe koji se naziva „napad panike“. Nekoć rijetka pojava, u našem današnjem svijetu je u kontinuiranom porastu. 

Što je točno napad panike? Postoji li razlog za zabrinutost? Kome se obratiti za pomoć? Je li riječ o tjelesnom iskustvu, mentalnoj klopci ili duhovnoj borbi? Kako pomoći onima koji pate zbog napada panike? Što bude bolje nakon zabrinutosti? Treba li uvijek vjerovati svojim mislima? Zašto ih teško mijenjamo i kad vidimo da nam štete? Kako jezik koji koristimo doprinosi tjeskobi? Možemo li naučiti smiriti svoj zabrinuti um? Kako zaustaviti silaznu spiralu tjeskobe koja se hrani tjelesnim simptomima? Kako razgovor o osjećajima može pomoći našem tijelu? Može li tjeskoba biti odraz naše želje za kontrolom? Jesmo li oštećeni? Gdje je Bog? Zašto mi ne pomaže? 

Strah od straha

Napad panike dolazi bez ikakvog očiglednog razloga, traje od pet do trideset minuta, a zatim prestaje – opet, bez očiglednog razloga.
Simptomi napada panike mogu uključivati: brzo lupanje srca, teško disanje, ostajanje bez daha, osjećaj gušenja, bolove u prsima, drhtanje i trzanje, mučninu ili gastrointestinalne simptome, naizmjeničan osjećaj vrućine i hladnoće, znojenje, zamućen vid, osjećaj slabosti, osjećaj obamrlosti u rukama i nogama, dezorijentiranost, grozničavi strah od mentalnog raspada i gubitka kontrole, derealizaciju (osjećaj odvojenosti od stvarnosti - kao da su ljudi i stvari oko njih nestvarne, čudne ili deformirane, kao u snu), depersonalizaciju (osjećaj nepovezanosti s vlastitim tijelom ili mislima), strah od ludila te strah od smrti.

Simptomi se postupno pojačavaju pa osoba dobiva osjećaj kako ih neće moći izdržati. Obično napad traje kratko, ali ti trenutci mogu izgledati poput vječnosti. Slijedi intenzivna briga oko toga hoće li se i kada dogoditi sljedeći napad, a često i strah od mjesta na kojima se dogodio ili čak izbjegavanje tih mjesta. Primjerice, nakon napada u autobusu mozak „zabilježi“ to mjesto te ga osoba počne izbjegavati. Sljedeći napad se dogodi u crkvi ili trgovačkom centru pa i to postaju „opasna mjesta“. 

Panika izaziva trenutnu i neodoljivu potrebu za bijegom. Kad je opasnost stvarna, izbjegavanje je odgovarajuća taktika. Kad je strah neracionalan, izbjegavanje je neprikladno i samo će pojačavati problem. Izbjegavanje nikada neće učiniti da strah nestane.

Karakteristična posljedica napada panike je pojava nove vrste tjeskobe u životu – tzv. anticipativni strah ili „strah od straha“. Ovaj strah je slabiji od same panike, ali njegov je učestali osjećaj jako iscrpljujući. Kombinacija neočekivanih, ponavljajućih napada panike s gore spomenutim „strahom od straha“ razlikuje paničnu anksioznost od ostalih anksioznih poremećaja. 

Najčešći anksiozni poremećaj je panični poremećaj. Simptomi anksioznosti mogu uključivati glavobolje, bolove u mišićima, napetost mišića, poremećen san i noćne more, vrtoglavicu, poteškoće u koncentraciji, nemir, razdražljivost i uznemirenost, pretjerani umor, seksualne disfunkcije, poremećaje prehrane; prejedanje ili gubitak apetita. Razlike između panike i anksioznosti najprepoznatljivije su s obzirom na intenzitet njihovih simptoma i dužinu vremena pojavljivanja glavnih simptoma.

Solvitur ambulando

Usredotočenost na svaku i najmanju promjenu u tijelu uzrokuje veliki stres i nelagodu. Pronalaženje distrakcije kao načina odmicanja fokusa od anksioznosti može biti od pomoći. Ovo je lakše reći nego učiniti. Ne postoji loša strategija, stoga se potiče eksperimentiranje s raznim distrakcijama kako bi se pronašlo ono što najbolje djeluje za svaku osobu.

Redovita žustra šetnja, a samim time i izlaganje popratnoj fiziologiji (ubrzan rad srca, gubitak daha, znojenje), odličan je način simulacije nekih tjelesnih aspekata anksioznosti, navikavanje na njih i shvaćanje da ne znače ništa zabrinjavajuće. To je vrsta procesa desenzibilizacije na podražaje koji izazivaju strah.

Još jedna važna stavka je disanje. Kako osoba diše jedan je od glavnih faktora koji pridonosi jačini anksioznog napada. U napadu panike osoba diše vrlo brzo zbog nervoze i pokušava duboko udahnuti zbog osjećaja da joj srce i pluća ne rade i da ne dobiva dovoljno zraka. Ovi duboki udisaji mogu pogoršati simptome napada anksioznosti. 

Presudno je usporiti disanje, iako ova borba s nagonom da se udahne više može biti teška. Nekima u tome pomaže moderiranje daha s mentalnim vježbama. Na primjer, polako se udiše kroz nos, mogu se zatvoriti oči i zamišljati kako se puše u svijeću, pokušavajući disati dovoljno sporo kako se svijeća ne bi ugasila. Disanje – nešto što se radi od trenutka rođenja, postaje nešto što bi se trebalo uvježbavati.

U ratu s vlastitim emocijama

Svi se nečega bojimo – neuspjeha, uspjeha, promjene, rutine, samoće, gužve, smrti, života. Nitko nije imun na strah. Strah obično započinje mišlju. Svi vodimo kontinuirani unutarnji dijalog sami sa sobom. Ovaj razgovor sa sobom uvelike utječe na naše emocije i fiziologiju. Kad počnemo govoriti sebi stvari koje se ne podudaraju sa stvarnošću, upadamo u probleme. Počinjemo vjerovati mislima koje jednostavno nisu istinite i koje postaju glavni poligon za nezdravu tjeskobu. Takav negativan mentalni scenarij stvara destruktivan pogled na život, stoga ne čudi da anksiozne osobe znaju biti podložnije raznim bolestima, osjećaju krivnje, narušenim odnosima, propuštenim prilikama, usamljenosti, čak i depresiji.

Određena količina anksioznosti je normalna i služi nam kako bismo mogli izbjeći opasne situacije i pripremiti naša tijela na borbu ili bijeg u neposrednoj opasnosti. Normalno je biti zabrinut oko nadolazećeg važnog događaja (ispit, razgovor za posao, javni nastup, natjecanje). Međutim, neki ljudi osjećaju kroničnu i neprimjerenu količinu tjeskobe – kad obavljaju svakodnevne zadatke, a to može biti znak anksioznog poremećaja.

Postoji i puno drugih načina na koje se anksioznost može očitovati. Možda imamo problem reći ljudima „ne“, misleći kako svima trebamo udovoljiti ili ne znamo postaviti granice i posložiti prioritete ili se osjećamo nesigurno, imamo nisko samopoštovanje, previše smo samokritični, borimo se s perfekcionizmom, prekomjerno bježimo u posao, preuzimamo više odgovornosti nego što možemo podnijeti, zanemarujemo potrebe ili uporno negiramo svoje osjećaje. 

Možda se osjećamo povrijeđeno, uplašeno, ljutito, tužno i te osjećaje stalno poričemo ili izbjegavamo. Najčešće mentalne zamke su: predviđanje crne budućnosti, katastrofična percepcija događaja, donošenje negativnih zaključaka, pretjerivanja, stalna uspoređivanja s drugima, jadikovanja, zloupotreba imperativa: „moram, moraš, moraju, on bi trebao...“. 

To se temelji na pretpostavci da se životne situacije trebaju odvijati prema našim idejama i očekivanjima, a ne na temelju realnosti odnosno prethodnih iskustava. Zabrinuti ljudi pokušavaju kontrolirati svoje emocije, stoga je anksioznost poremećaj kontrole. Oni također pokušavaju kontrolirati situacije i posebno ono što drugi ljudi misle o njima. Kad u životu želimo sve držati pod kontrolom, najčešće nastupa raspad sistema. 

Presudno je napokon prihvatiti da ne možemo kontrolirati prošlost, budućnost i druge ljude, odnosno ono što drugi rade, misle ili osjećaju. Anksiozna osoba želi kontrolirati i svoje simptome. Želi da njezini simptomi nestanu sada i odmah. Sve kad bi se nekim čudom ili lijekom oslobodili tjeskobe, ostaje pitanje jesu li riješili svoj problem?

Iscrpljeni jer ne mogu zaustaviti simptome, ne shvaćaju da je njihov pokušaj kontrole, tj. negiranja anksioznosti, dio problema. Najbrži put oporavka, ne samo uklanjanje simptoma, nego doživljavanje mira, započinje prihvaćanjem problema i strpljenjem s procesom oporavka. 

To se postiže neizravno, a analogija s kipućim loncem možda najbolje opisuje kako. Kad držimo poklopac na loncu s uzavrelim osjećajima, pritisak postaje prevelik i poklopac puše napadom panike ili drugim anksioznim poremećajem. Potrebno je pustiti malo pare – osvijestiti, verbalizirati i dopustiti sebi osjećaje te smanjiti toplinu – početi se bolje brinuti o sebi. Veliki je izazov prihvatiti kako sami simptomi, koliko god bili strašni, nisu problem nego upozoravajući znak dubljeg problema – tijelo nam šalje signal da smo preopterećeni i da je krajnje vrijeme nešto promijeniti.

Anksiozni poremećaji mogu imati višestruke uzroke koji uključuju genetiku, kemiju mozga, naučena ponašanja, osobnost i životne događaje. 

Ako predugo nosimo previše stresa (npr. bračni i obiteljski problemi, problemi na poslu, financijski problemi, život u stalnoj strci, osobne borbe) ili smo proživjeli jedan jedini, ali traumatičan događaj (npr. nasilje, tešku nesreću, zlostavljanje u djetinjstvu, bolest ili smrt voljene osobe) moždani centar za uzbunu – amigdala – može „pregorjeti“ što je čini preosjetljivom na nove stresore, tj. probleme. Znanje ovoga mnogima pomaže shvatiti da ono što im se događa nije znak ludila ili mentalnih problema nego prirodna reakcija amigdale. 

Lijek ublažava simptome, ali ne otklanja uzrok problema

Lijekovi ne liječe anksioznost. Ne bave se njezinim uzrokom niti osiguravaju ozdravljenje. Jednostavno je čine podnošljivom jer ublažavaju simptome. Većina studija pokazuje da su lijekovi u kombinaciji s psihoterapijom najučinkovitiji. O lijekovima protiv anksioznosti treba razmišljati na sličan način kao o lijekovima za visoki krvni tlak. Lijekovi ga mogu kontrolirati, ali u većini slučajeva samo promjene u načinu života mogu ga izliječiti. Na isti način lijekovi za anksiozne poremećaje mogu kontrolirati simptome, ali osoba bi trebala unositi promjene u svoj način života (razmišljanja i ponašanja) kako bi je nadišla. 

Prije svega, potrebno je otići na temeljiti pregled kod liječnika kako bi se isključila mogućnost da su simptomi posljedica zasebnog medicinskog stanja (npr. bolesti štitnjače, srčana aritmija, manjak vitamina B12, hipoglikemija). Jedan od najvećih problema anksioznih osoba je strah da nešto drugo nije u redu, odnosno razmišljanje kako sigurno pate od nekog teškog zdravstvenog problema. Unatoč potvrdi da su potpuno zdravi, mnogi čak i kad se opetovano uvjere u to, ne osjećaju nikakvo olakšanje.

Duhovni aspekt liječenja je neprocjenjiv

Pretočiti u riječi ono što osjećamo pomaže nam jasnije shvatiti svoju situaciju. No, razgovor o problemima ne mora nužno pomoći. Neki načini razgovora mogu ih čak beskrajno pogoršati. Psihoterapija je puno više od „malo razgovora“ o nečijim problemima. To je proces koji pomaže klijentu osvijestiti trenutna uvjerenja i očekivanja, prepoznati nezdrave obrasce razmišljanja, osposobiti ga za promjene u načinu na koji djeluje u stresnim situacijama (i sa stresnim ljudima) i naučiti ga djelotvornijim izborima. 

Uvijek je dobro odabrati stručnjaka za kojeg vjerujemo da će u tom procesu podržavati našu vjeru i naše vrijednosti. Važno je da osoba koja pati od tjeskobe, osim emocionalne, dobije i duhovnu potporu. Ne bismo trebali brkati razgovor sa svećenikom i psihoterapiju. Oboje može biti korisno, ali nisu isti.

Dakle, korištenje psihoterapije ili lijekova ne znači da osoba treba zanemariti ulogu pastoralne skrbi i duhovne lijekove. Naša vjera i bogata katolička tradicija mogu biti izvrstan izvor utjehe i ozdravljenja (Sveto pismo, sv. misa, krunica, hodočašća, zavjeti itd.). Drugi izvor velike snage su sakramenti ozdravljenja: ispovijed i pomazanje bolesnika. Anksioznost nije grijeh, ali vječito zabrinuti, lako možemo poskliznuti u loše navike, ovisnosti, upitne ili čak opasne metode samoiscjeljivanja, okrivljavanje drugih za svoje stanje ili prekomjernu usredotočenost na same sebe. 

Sve veći broj istraživanja pokazuje zdravstvene koristi molitve, sakramentalnog života i njegovanja kršćanskih vrlina – zahvalnosti i opraštanja. Moderna medicina ponovno otkriva kako postoji duboka veza između tijela, duše i duha.

Znanost i medicina ne mogu pružiti sva rješenja za probleme vezane uz mentalno zdravlje. Znanost ne može odgovoriti na naša najzahtjevnija pitanja: „Zašto sam ovdje? Koja je svrha mog života? Kamo idem?“
Neki vjernici sumnjaju u psihijatriju/psihologiju/psihoterapiju i dovode u pitanje njihovu kompatibilnost s katoličkom vjerom. Razlučivanje je svakako nužno. Međutim, znanost koja prepoznaje svetost života i dostojanstvo svakog čovjeka i istine katoličke vjere ispravno interpretirane nisu nikada u suprotnosti.
Znanost i vjera, medicinska skrb i pastoralna skrb mogu i trebaju biti u dijalogu, graditi mostove povjerenja i raditi na poticanju zajedničkog djelovanja, a ne „ili – ili“ pristupa bolestima i ozdravljenju.

S obzirom na značajan broj ulomaka iz Svetog pisma koji savjetuju: „Ne brinite se“ i „Ne bojte se“ vjerniku može biti teško ne doživjeti anksioznost kao neku vrstu osobnog neuspjeha jer Bog od nas traži da se svim srcem uzdamo u njega. Čitanje tih stihova, izvan konteksta, može neke vjernike s tjeskobom zbuniti i navesti na razmišljanje kako su iznevjerili Boga, zgriješili ili čak trpe kaznu jer čine sve (mole i primaju sakramente), a još uvijek nemaju mir. 

Navoditi te stihove kao čarobni štapić nekome tko se bori s tjeskobom može dovesti do još više tjeskobe i osjećaja neadekvatnosti glede vjere i duhovnog života. Anksioznost kao ni drugi psihički poremećaji nisu odraz nedostatka vjere niti znak slabosti i moralnog neuspjeha. Ponekad vjernici oklijevaju potražiti pomoć jer vjeruju kako ne bi bili tjeskobni da imaju više povjerenja u Boga i boje se stigme povezane s tim. 

Umirujuća prisutnost

Govoriti nekome tko ima napad panike „ne trebaš se bojati“, „samo misli pozitivno“ ili „probaj se smiriti“ osim što je beskorisno, otežava smirivanje. 

Najbolje što možemo učiniti za tu osobu je izravno pitati u mirnom trenutku što joj treba, što bi željela i na koji način je se može najbolje podržati te poštivati njezin odgovor i vjerovati joj – čak i ako kaže da kroz to može prolaziti sama. Može biti zastrašujuće promatrati voljenu osobu kako doživljava napad panike. Važno je ostati priseban i miran, ne omalovažavati stanje i strah te osobe, ne izazivati dodatni stres i zapamtiti da nije ni u kakvoj opasnosti. 

Mnogi ljudi doživljavaju svoje emocije, posebno osjećaj tjeskobe poput tsunamija pred kojim su potpuno nemoćni. Svim snagama pokušavaju pobjeći od emocionalne plime baveći se tek popravljanjem štete. Istraživanja pokazuju da smo sposobni za puno više i da trebamo biti proaktivni u svojim mislima. Ono o čemu razmišljamo, navike koje njegujemo, odluke koje donosimo i posebno odnosi u kojima sudjelujemo, neprestano utiru neuronske puteve u našem mozgu. Zahvaljujući neuroplastičnosti, sposobnosti mozga da stvara nove veze, možemo namjerno, svojim trudom mijenjati naše obrasce i stvarati nove moždane puteve kako bi mozak naučio novu „normalu“. Ključ za nadvladavanje tjeskobe nalazi se u treniranju mozga da razmišlja drukčije.

U pomoć mi dolaze napadaji panike

Napad panike je prolazno stanje, sastavljeno od iracionalnih misli i ponašanja, koje uz odgovarajuću pomoć možemo naučiti svladati. 

„Što je najgore što mi se može dogoditi?“ Ništa se gore od samog napada ne može dogoditi. Ne može se pasti u nesvijest ni umrijeti jer nije ni opasan ni štetan, samo je iznimno neugodan.
Panika nastaje po principu začaranog kruga. Primjećuje se i pomno nadgleda svaki simptom. Što više osluškujemo svoje tijelo – kucanje srca, disanje, toplinu, trzanje mišića itd., to se više bojimo. Što se više bojimo, to su još jači tjelesni simptomi pa slijedi još katastrofalnija interpretacija ove reakcije. Razumijevanje prirode onoga što se događa može pomoći smanjiti anksioznost i strah.

Stoga je vrijedno naučiti prepoznati tijek razmišljanja koje pojačava anksioznost. Napad potičemo ovakvim mislima: „Hoću li ikad biti normalan? Ovo više ne mogu izdržati. Ako ne prestane, poludjet ću! Završit ću u ludnici do kraja života. Tko zna što mi je? Evo opet. Ne mogu disati. Umrijet ću! Ovo je nešto ozbiljno. Što će drugi misliti? Bože, pomozi mi izgledati normalno.“ Jednom kad identificiramo takve misli, učinit ćemo veliki korak na putu k rješavanju tjeskobe. Tek tada možemo učiti izabirati djelotvornije misli koje će nam pomoći nadvladati tjeskobne automatske misli. 

Puno je korisnije i istinitije misliti: „Znam što mi se događa. Ovo je samo neugodan osjećaj. Već sam ovo prošla. Neće mi biti ništa. Svaki put je prošlo, proći će i sad. Simptomi će se još neko vrijeme povećavati, ali ja ću to izdržati. Sve će proći za nekoliko minuta. Diši.“

Prvi korak je naučiti kako određeni simptomi nisu prijeteći životu i zdravlju nego lažni alarm – pravilan odgovor tijela na pogrešan signal. Mozak misli da nam pomaže i pokušava nas zaštititi. Simptomi nisu rezultat neke teške bolesti nego kanali za rasterećenje nakupljene napetosti. Dakle, napad panike nije naš neprijatelj. Tijekom napada s tijelom se događa isto što i kad smo zapravo u opasnosti. Iako je osjećaj opasnosti stvaran, stvarne opasnosti nema. Ova misao ima umirujući učinak. 

Hvala Bogu na napadima panike

Živimo u doba ekstremnog stresa i silne nesigurnosti. Anksioznost je dosegla razmjere pandemije. U našem hiperpovezanom svijetu, gotovo u stvarnom vremenu, izloženi smo problemima u svakom kutku svijeta. Mediji nam prikazuju samo dramatičnu stranu života, apokaliptičnu budućnost, nesreće i opasnost od niza bolesti, ratova i terorizma. Svakodnevno smo preplavljeni informacijama o stvarima oko kojih ne možemo učiniti ništa, a koje izazivaju strah. Iako ih na svjesnoj razini možda ne uspijevamo obraditi, talože se u nama i mogu formirati temeljni stav bespomoćnosti i beznađa. Čudan paradoks vlada u našem svijetu. 

S jedne strane, razvoj znanosti i medicine doprinio je boljem dijagnosticiranju i liječenju bolesti, povećanju kvalitete života i njegovom produljenju dok su nepovjerenje, ravnodušnost, osjećaj usamljenosti i tjeskoba u porastu. Nastojimo relativizirati, banalizirati i karikirati ono što nas najviše plaši – život i smrt. Gubitak vjere u Boga uzrokuje gubitak vjere u dobro, nesposobnost za nadu, nemogućnost suočavanja s poteškoćama i moralnu i emocionalnu pustoš. Najvažniji odnos je onaj s Bogom. U tom je smislu odvajanje od Boga najveći izvor tjeskobe jer naša najdublja potreba nije zadovoljena.

Zahvalno srce

Čovjek je nevjerojatno složen sustav vjerovanja, misli, izbora, stavova, ponašanja i fiziologije, stoga je bitno shvatiti ukorijenjenost tjeskobe u svim trima područjima – tijela, duše i duha. Neuroznanost je potvrdila mudrost Svetoga pisma koje nam govori da tjeskobu i strah zamijenimo zahvaljivanjem i stalnim podsjećanjem na Božju vjernost. Činjenica je da je Bog veći od naših problema, strahova, briga i strepnji. Naučiti oslanjati se na Boga i biti mu zahvalan na svemu što nam pruža najbolja je pomoć za obnavljanje našeg uma i suočavanje s nevoljama. 

Najveće je iskušenje pomisliti kako smo sami u svojoj tjeskobi. Isusove riječi na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ bolni su podsjetnik ove agonije. Ne postoji emocija koju Krist ne razumije u potpunosti – dok se pripremao za svoju smrt na križu, osjećao je tjeskobu. U mnogim životnim situacijama, osobito onim teškim, značenje događaja nije jasno u trenutku u kojem se događaju. Vjerovati Bogu u teškim okolnostima je cjeloživotni proces. Bog ni ne obećava život bez nevolja i patnje, ali obećava da će uvijek biti s nama. Naša sigurnost je u obećanju da nas nikad neće napustiti. Jedan od najvećih plodova našeg odnosa s Bogom jest mir, a zadržati mir najdragocjenija je stvar koju možemo postići u ovom životu.

Piše Maja Jakšić

Izdvojeno

05. kolovoz 2020 09:56