Maslina se uzgaja na području čitavog Mediterana više tisuća godina, ali joj je podrijetlo u njegovom istočnom dijelu. Prvobitna postojbina joj vjerojatno nije primorski dio već unutarnje područje, koje se proteže južno od juga Kavkaza na području današnjega Irana, Iraka, Sirije i Palestine. Klima je tu suptropska s toplim i sušnim ljetima, više ili manje kišovitim jesenima, te zimama u kojima se temperature spuštaju do ispod nule. Za uspijevanje u takvim uvjetima maslina je vrlo dobro prilagođena:
ima bogato razvijen korijenov sustav, listovi joj vrlo dobro gospodare vodom, za proizvodnju nove tvari, gledajući količinu vode potrebne za izgradnju jedinice suhe tvari, potrebno joj je manje vode nego ostalim kulturama, ima sposobnost spremanja rezervi hrane u korijenu i u gukama, koju u kriznim situacijama i u sušnim razdobljima mogu koristiti za preživljavanje.
S druge strane, u dobrim uvjetima okoline, maslina ima bujan porast i krošnja joj brzo postaje pregusta. Takva krošnja ima veliku lisnu površinu preko koje transpiracijom gubi vodu. Najveći dio korijena se nalazi u sloju tla dubine od 20 do 80 cm. U teškim tlima, s puno gline, bliže je površini, dok u lakim pjeskovitim tlima ide dublje.
Oko 20% ukupne duljine korijena čine deblje žile, koje ujedno sidre stablo u tlu, dok 80% čine tanke kapilarne žile, čiji su vrhovi obrašteni korijenovim dlačicama, koje imaju sposobnost upijanja vode s otopljenim hranjivima iz tla. Maslina ima veliku sposobnost crpljenja vode, ali naravno da kod nedovoljnih količina vode u tlu i ona trpi. Korijen masline veoma dobro podnosi i duža razdoblja suše i dolaskom vode se brzo vraća u normalno funkcioniranje.
Kad manjka vode maslina gladuje
Mi uzgajamo masline zbog redovitog uroda i svakako da joj u tu svrhu u kriznim razdobljima trebamo pomoći navodnjavanjem. Dovoljna količina vode u tlu maslinika utječe na više načina na bolju i sigurniju proizvodnju:
- važna je uloga vode kao prijenosnika hranjiva i stvorenih gradivnih elemenata po čitavoj biljci, može se donekle usporediti s ulogom krvotoka kod viših životinja i ljudi. Kod manjka vode, usprkos opskrbljenosti tla hranjivima, biljka trpi njihov nedostatak i "gladuje".
Ako maslina ima dovoljno vode:
- manje je osipanje zametnutih plodova, razvijeni plodovi su veći, veća je konačna težina pojedinog ploda i, naravno, ukupnog uroda po stablu ili po jedinici površine
- za vrijeme visokih ljetnih temperatura voda štiti biljku od opeklina. Isparavanjem, transpiracijom iz listova, troši se energija i snižava se temperatura na njihovoj površini. Time se listovi hlade i održavaju u aktivnoj kondiciji. Iako maslina vrlo dobro gospodari vodom i čuva je, zatvarajući lisne otvore (puči), u slučaju njezina smanjenog primanja iz tla, određenu količinu treba ispuštati radi hlađenja.
Tijekom ljeta su kod nas rijetke kiše, tj. slabo je prirodno punjenje tla vodom, a veliki je gubitak transpiracijom. To je razdoblje u kojemu se maslina normalno razvija, ali u kojemu se, uz osiguranje dovoljne količine vode, može značajno povećati prinos. Kao prvo, uz navodnjavanje se može pri rezidbi ostaviti nešto gušća krošnja, a da svi plodovi postignu dobru težinu. Postojanje navodnjavanja osigurava redovit i dobar urod.
Pri kraju ljeta u nenavodnjavanim nasadima rezerve dostupne vode u tlu su na izmaku i može se dogoditi da se jako smanji stvaranje ulja. Smežurani plodovi su znak da je usporen ukupni metabolizam biljke, a s njim i stvaranje ulja. Kiše, krajem ljeta ili početkom jeseni, brzo pokrenu normalni razvoj stabla, a plodovi se ispune vodom. Ako je suša nastupila rano, dok su plodovi još mali, oni se neće stići normalno razviti niti potpuno okrupniti, a ako je zahvatila već razvijene plodove, oni nastave razvoj. U prvome slučaju je veliki gubitak na težini plodova i sadržaju ulja u njima, a u drugome je samo manja količina ulja, tj. manji randman u preradi. Naime, u oba su slučaja plodovi imali prekid u razvoju, a u kraćim jesenskim danima i pri nižim dnevnim temperaturama ne stignu nadoknaditi razvoj zaustavljen za vrijeme prisilnog mirovanja.
Načini navodnjavanja
Više je načina navodnjavanja, ali lokalizirano navodnjavanje (mikroirigacija) je daleko najprihvatljiviji način u suvremenim nasadima. Njime se dodaju relativno male količine vode na ograničenu površinu u području korijenova sustava. Čestim dodavanjem korijen se održava u stanju stalne vlažnosti, nadoknađujući vodu potrošenu transpiracijom, hlapljenjem i cijeđenjem. Preko sustava mikroirigacije mogu se kvalitetno dodavati i gnojiva, a to je jedini način da se bez posljedica za navodnjavanje koristi djelomično zaslanjena voda. Sljedeće prednosti ovoga načina navodnjavanja su:
- mala je potrošnja vode
- velika je iskoristivost vode (90-95 posto)
- malo je onečišćenje okoline
- ne narušava se struktura tla
- može se kompletno automatizirati
- uravnotežen je rast masline tijekom godine.
O količini i kvaliteti vode ovisi hoće li se direktno iz bušotine pumpati u sustav ili će biti potrebno prije sezone navodnjavanja pumpati vodu u bazen iz kojeg će se koristiti kada zatreba. Za pravilno funkcioniranje sustava kapanjem potrebno je imati dodatnu opremu za filtriranje i regulatore pritiska. S druge strane, postupak se može gotovo potpuno automatizirati pomoću tajmera, elektroventila i dr. Prilikom projektiranja i izvedbe navodnjavanja potreban nam je cijeli niz proizvoda, a mi smo izdvojili neke koji su neizostavni prilikom navodnjavanja iz Pevexove ponude
Raspršivanje kao jedan od načina mikroirigacije još se uvijek dosta koristi iako više kod voća nego kod maslina. Raspršivači su postavljeni ispod krošnji i mogu se lokalno premještati na tlu. Pokrivaju navodnjavanjem samo jedan dio tla, obično veći nego kapaljkama. Jedini razlog zašto nisu previše preporučljivi u maslinama je zato što prskaju po površini te imamo jako hlapljenje, a zbog povećane vlažnosti zraka u masliniku lakše se razvijaju bolesti i neki štetnici. Kvalitetni raspršivači pri radu stvaraju krupne kapljice i bez magle. To se postiže rotiranjem radnog dijela raspršivača uslijed pritiska vode, koji ne "razbija" dolazni mikromlaz vode nego ga samo okretanjem raspoređuje u krug u vidu kapljica.
Najčešće se koriste kapaljke, kod kojih postoji dobar izbor prema protočnosti (litra vode na sat) i kompenziranju pritiska (bez obzira na visinsku razliku imaju stalni pritisak).
Kod lokaliziranog načina navodnjavanja, pri kojemu se vlaži samo jedan dio korijena, važno je navodnjavanje započeti dok je teren još vlažan, tj. sa 60-70 posto raspoložive vode.
Poznavajući kapacitet bunara i potrebe nasada možemo navodnjavanje organizirati na više načina. Ako bunar tek pokriva potrebe, navodnjavanje treba započeti rano. U slučaju da imamo na raspolaganju više vode, navodnjavanje možemo započeti i kasnije dajući tada više vode dnevno.
U slučaju da kapacitet bunara ne zadovoljava potrebe nasada, jedino rješenje je izgradnja površinske akumulacije koja se počne puniti u dijelu godine u kojemu nije potrebno navodnjavanje. U tome slučaju jačom pumpom koristimo potrebnu količinu vode. Kod izračuna vodne bilance treba uzeti u obzir i gubitak isparavanja s površine akumulacije, koje je značajno u dugom vremenskom razdoblju.
U slučaju da ne raspolažemo dovoljnim količinama vode za optimalan razvoj, raspoloživu vodu trebalo bi dati u osjetljivim fenološkim fazama masline, a u manje osjetljivim fazama se daju umanjene količine ili ništa. Taj je pristup poznat kao kontrolirani hidrološki stres i maslina se vrlo dobro njemu prilagođava. Neće imati potpuno nesmetani razvoj, ali i tim načinom možemo dobiti zadovoljavajući urod.