Niske zimske temperature nisu ugodne ljudima, a još manje biljkama, osobito onima koje rastu u loncima. Stoga biljke osjetljive na mraz moramo zaštititi od hladnog vjetra i niskih temperatura čim se temperatura dulje od jednog dana zadržava na granici smrzavanja. Naravno, ako imamo prostora one koje su u posudama treba spremiti u sigurnu zavjetrinu zidova.
Tijekom zimskih mjeseci posebnu zaštitu trebaju mediteranske biljke kao što su masline, agrumi, lovor, ružmarin, kadulja, oleandar, fuksije, ruže, pri čemu su mlađe biljke znatno osjetljivije. Gornji dio biljke najbolje je umotati u zimski flis. One za prezimljavanje trebaju i najviše prostora, a tijekom zime vegetiraju u prostorima s manje ili više ugodnim uvjetima i gube listove.
U proljeće opet živnu i počnu rasti, ljeti su najraskošnije, a u jesen najljepše, baš kada ih i moramo spremiti na toplo.
Nekada su za ove biljke u gradskim kućama bile predviđene raskošne spreme u kojima su prezimljavali agrumi, smokve, šipci, lovor, leoncija, mirta, oleandar i ružmarin. Danas su takvi prostori prava rijetkost no vlasnici ovih biljaka trebali bi ih svakako skloniti od zime u zaštićeni prostor gdje bi trebalo spremiti i eukaliptus, banksiju, afrički ljiljan, agavu, kameliju, bananovec, mandevilu...
U posljednje vrijeme u posudama se uzgajaju i rantonetijeva krumpirka, kasija, plumbago, bugenvilija, tibouhina i kladivnik..., a sve one mogu preživjeti zimu na temperaturi od oko deset stupnjeva Celzija na nezagrijanom, zračnom i suhom mjestu. Modru liliju, agapantus i krviku treba smjestiti u umjereno topli prostor na 15-ak stupnjeva Celzija.
Zelenilu koje raste u cvjetnim loncima i koje prezimljava na otvorenom moramo zaštititi donji dio koji je u zemlji, a dobro je zaštititi i nadzemni dio.
Biljke u manjim posudama trebaju temeljitiju zaštitu. Možemo ih zajedno s loncem staviti u veći lonac u kojem će međuprostor biti napunjen korom, mahovinom, grančicama i piljevinom, a sve zajedno možemo obložiti folijom sa zračnim mjehurićima, tkaninom od bambusovih vlakana ili jutom, a kao dekoracija može nam poslužiti i vrpca od jute. Međuprostor možemo ispuniti i slamom ili nekim drugim suhim materijalom, jer što je više zraka sačuvat će se ravnomjernija temperatura.
Nadzemni dio biljke najbolje je omotati zimskim flisom jer takav 'kaputić' propušta svjetlo i vlagu i ujedno biljku štiti od zimskog sunca. Kod biljaka kao što su palme važno je priljubiti im grane zajedno i omotati središnji dio stabla.
Za zaštitu od mraza koji dolazi iz hladnog tla tijekom zime sve lonce s biljkama treba podignuti iznad tla na nogice od gline ili kamena, ili ih posložiti na stiropor i po mogućnosti ih spremiti u zavjetrinu. Najgora varijanta je ako se betonski pod preko dana pregrije, a po noći zamrzava, zbog čega je bolje držati cvjetne posude na zemlji nego na pločicama.
Zimzelene biljke zimi ispuštaju vodu, što zimsko sunce dodatno potiče, tako da se biljke bez zalijevanja mogu osušiti. Skromno zalijevanje je preporučljivo u danima kada nema smrzavanja, i to najbolje sredinom dana.
U kišnim danima treba odlijevati višak vode a zimzelene biljke zalijevamo samo povremeno u zimskim danima kada nema smrzavanja, te ako se dogodi da ih zaspe snijeg treba ga redovito otresati sa zaštićenih biljaka kako im se grane ne bi slomile.
Prilikom prezimljavanja moramo uzeti u obzir različite zahtjeve svake biljke u pogledu topline, s tim da većina njih treba svjetlo i zračno mjesto s temperaturom koja ne prelazi deset stupnjeva Celzija.
Naime, biljke kojima ne ponudimo optimalne uvjete za prezimljavanje brzo će požutjeti i otpast će im lišće. Stoga u zagrijanom prostoru na svijetlo prozorsko okno tijekom prezimljavanja spremamo ukrasnu koprivu, plektrantus, dipladeniju, akalifu, streptokarpus...
Što se topline tiče, najmanje zahtjevni su karanfil, uskolisna zvončica i ružmarin, pa ih na zimovalište premještamo tek kada se temperature spusti sedam ili osam stupnjeva Celzija ispod ledišta. No, svakako im moramo osigurati svijetlo i vrlo hladno mjesto.