StoryEditorOCM

piše: jakša fiamengoU ljubavi s Mediteranom i s maslinom bili su svi, i monarsi i kardinali i patrijarsi, buntovnici i križari, apatridi i razbojnici...

Piše Jakša Fiamengo
2. studenog 2017. - 15:40

U ovo naše doba, ako smo joj bili moguće umanjili važnost, intenzivnije obnavljamo kulturu masline (i ne samo masline) kao važnog prehrambenog, ogrjevnog, rasvjetnog, medicinskog, kozmetičkog, religioznog, čak i graditeljskog, a da ne spominjemo simboličkog, metaforičkog sastojka našeg svakodnevlja, maslina je – nećemo ništa novoga reći – elitni i jedan od najcjenjenijih stanovnika Mediterana, područja koje slovi kao kolijevka jedne osebujne civilizacije, posebnog zemljopisnog područja na kojemu se susreću Europa, Azija i Afrika, dakle tri kontinenta s nizom od dvadesetak zemalja koje imaju niz zajedničkih obilježja, ali i razlika.

Dakako, rekosmo, to se ne odnosi samo na maslinu, već i na sve proizvode ljudskog duha i materijalne kulture u ozračju mora koje zatvaraju obale rečena tri kontinenta.

No, osim što svi izlaze na more kojem od doseljenja Slavena u ova područja participira i naša zemlja, nije zanemariva činjenica da se zemlje koje golim okom ili pak načinom života gledaju na Sredozemno more odjeljuju u niz posebnosti budući da je još od antičkog doba Sredozemlje središte civilizacije stare nam Europe, osobito nje – od one najstarije egipatske te nešto mlađe egejsko-kretske, a kasnije i rimske, latinske.

Uz to, otkad je svijeta i vijeka sve one imaju utjecaj na globalna kretanja u svijetu, odlikuju se sredozemnom klimom i baštinici su svih duhovnih i kulturnih vrijednosti, filozofskih, umjetničkih, graditeljskih, eminentno materijalnih i kojih sve ne, a to se osobito očituje u svim detaljima ljudskog duha, ali i svih materijalnih vrijednosti, osobito proizvodima tla i mora kao što su voće i povrće, ribe, kruh i, dakako, maslinovo ulje i vino svih vrsta i okusa.

No, i otoci su – imamo to pravo reći – djeca Mediterana, a to su i brodovi, od onih početnih primitivnih balvana i trupaca do današnjih gigantskih kruzera, plovećih hotela, i svih mogućih Titanica, s tragičnim usudima i bez njih. I gradovi, kameni spomenici duhu epoha i stilova, također su dio tog sjajnog povlaštenog svijeta.

Uostalom, zar nisu i mentaliteti ljudi svojevrsna "živa stvorenja" jednog svijeta koji je itekako sudjelovao u stvaranju sveopće slike svijeta i njegovih svekolikih planetarnih osobina, onih koji naseljavaju našu stvarnost, ali i naše snove, imaginaciju i maštarije u kojima više ili manje literarizirani svoj udio imaju i raznolike mitološke osobe?

I to ne one minorne, već takve u nizu od Odiseja do Lutajućeg Holandeza, svih mogućih pustolova, junaka i inih do tragičara, od moćnih vladara i tiranina do nježnih princeza i osobenjaka, pjesnika, matematičara, mislilaca, od Trojanskih i Peloponeskih ratova – svega što nas je od romantične slike Mediterana dovelo do one koju danas poznajemo.

Dakako, da ne spominjemo takve stvarne mitološke osobnosti kao što su plejada grčkih pjesnika, dramatičara i filozofa te junaka, bogova i polubogova...

Tu se susreću Arhimed i Kolumbo, Platon i Sofoklo, Demosten i Dante, tu se pojavljuju moćna Serenissima na venecijanskim lagunama i Vatikan kao najbliža veza s božanskim. Sve je to Mediteran, naš Mediteran.

Uz to, Mediteran je kroz povijest bio i ostao vrlo trusno i "razbarušeno" područje, kojim su povremeno vladale ili se pak na razne načine isticale brojne države, entiteti i religije, ratnici (ratovi) i mirotvorci, ljuti nasilnici i – budući da nije bilo svejedno jesi li Alžirac ili Katalonac, Kartažanin ili Osmanlija, Kalabrez ili Maur – tvorci i pobornici ekumene, ljudi s paktovima pomirbi i suživota, stanja s maslinovom grančicom u ruci, olimpijskim duhom ili pak fanatizmom života oboružani ribari i pastiri, vinogradari i voćari, sve što se sastajalo i družilo po pjacama i rivama, u crkvama i na igralištima – zabavištima, u brodskim kajitama i konobama, u redovno i u obredno vrijeme.

 
Nećemo pogriješiti ako kažemo da su u ljubavi s Mediteranom i uz njezina najzaslužnijeg predstavnika, dakle uz maslinu, bili svi, i monarsi i druge okrunjene glave, ali i kardinali i patrijarsi, imami i hodže, buntovnici i lutajući apatridi, križari i drumski razbojnici.

Kao što se Neretva i Cetina ulijevaju u Jadran, tako je i njihova ljubav spram maslini bila u njihovu mentalnom sklopu. Sama maslina kao da je s vremenom postala božanstvo, nebesnik kojem se utječemo i kojeg – konzumiramo.

Zacijelo je i Cervantes uz nju dopisivao zgode svog hidalga, "viteza tužnog lika", a isto tako mora da se i silni Napoleon s Korzike prije osvajačkih pohoda držao njezinih izvanrednih vrijednosti! Vrijedi li i nadalje nizati primjere, usporedbe za more koja nas Heraklovim stupovima odvaja od velikog Atlantika?
      
Da, jedan od kriterija života – gotovo uglas ističu povjesničari – svakako je maslina, po njoj se računalo gdje si, na Mediteranu ili izvan njega. Uostalom, jedan od najstarijih kriterija kojima se računa granice Mediterana i jest rasprostranjenost masline. To ističe u svom poznatom "Mediteranskom brevijaru" i prošle godine preminuli slavist, humanist i kulturnjak Predrag Matvejević, a njemu valja vjerovati.

Povijest ove regije svijeta priznaje i po rasprostiranju masline koje su granice Mediterana, a riječ je o uvažavanju povijesnih, zemljopisnih, klimatskih, političkih i mentalnih kriterija, a osobito onih klimatskih.

Dakle, nije teško zaključiti da se, gdje maslinovo drvo prestaje rasti i davati plodove, brišu i granice Mediterana. Eto, potpisnik ovih redaka i osobno se uvjerio da na sjeveru Mađarske u jednom perivoju ima drva maslina, ali – na njima nema ni cvijeta ni plodova. A vrijedna maslina je, priznat ćete, sve samo ne fikus, goli ukras.

Mediteran je bez dvojbe kolijevka čovječanstva, njegovu povijest možemo svrstati u najstariju povijest našeg planeta. A za kraj, evo i njegovih egzaktnih mjera, točnih protega sredozemnih, "omaslinjenih" prostora – vrijedi ih upoznati. Dakle, Mediteran se proteže između 30° i 46° sjeverne širine, 9° zapadne i 38° istočne dužine.

Podaci nadalje navode da je najsjevernija točka Mediterana podnožje Alpa u talijanskoj regiji Veneto, a najzapadnija točka rt Roca u blizini Lisabona u Portugalu. Na istoku i jugu prijelazi prema Sirijskoj pustinji, odnosno Sahari označavaju prirodne granice, pri čemu je granica na jugu proizvoljna, jer pustinjska klima (npr. u blizini El Alameina i na sjeveru na Sinaju) dolazi u neposrednu blizinu obale. Tako kažu podaci.

Sve u svemu, uz ostalo, dokle bude masline, ali i loze, svekolikog južnog voća i nara bit će i – Mediterana! Dokle bude sunčanih dana i njegovih prepoznatljivih vjetrova, dokle bude juga, bure, tramontane, oštrog, lebića, polenta, maestrala…, dokle bude sunčanih dana i Jadrana bit će i – Mediterana! A Mediteran je istinska kuća masline.

 

07. veljača 2023 00:28