Kako o maslini pripovijedati kroz umjetnost? Naoko jednostavno, izazovno, a opet nadasve obvezujuće, vezujući se strogo za neka predznanja, povijesne i umjetničke prakse. Likovnost sam već toliko pretresao u nadnaslovu “Maslina iza ateljea” za ovih stotinjak brojeva, no uvijek se nađe poneko tko je nepravedno ostao sa strane, a i dolaze mlađi, nova lica sličnih uvjerenja i preokupacija, svježa i nadasve rasterećena tradicije.
Razmišljam u domeni što mi je bliska; nudi li glazba neke povode za promišljanja, slične onima iz ateljea? Svašta mi pada na pamet, a u dobroj namjeri da budem zanimljiv, poseban, dijelom bliske povjesnice, čitljiv… Neovisno o temi uvijek iz prikrajka stoji upozorenje koliko sam puta bio netočan ili neprecizan u smislu tumačenja činjenica. Eh! Koliko li sam puta novinarski i istraživački lagao, izvlačio tuđe zaključke jer su mi se činjenice učinile jednostavno tako logične?
Nebuloze i patetika
Vraćam se devedesetim godinama minulog stoljeća. Splitskom festivalu, u važnoj ulozi da s iskustvom pronađem i luštran stihovne rogobatnosti netom primljenih pjesama po natječaju na koji je znalo doći tristotinjak i više naslova. Trebao sam civilizacijski upristojit autorske parabole i eskapade, da ne kažem nebuloze i patetiku, klasičnu boljku od koje pati zabavna glazba.
Svašta se brate nađe i na štošta naiđe. Bez obzira na odobravanja onoga što Daleka obala radi i živi, našao sam razloga da Marjanu Banu zamjerim opetovanja riječi vjetar u inače sjajnoj pjesmi “Sušac blues” (Split 1991.). Danas se pravdam, presluša čovjek svašta pa mu sve počne smetati. Bilo je očekivano da se čovjeku nije dopalo moje mudrovanje. Prespavao sam stvari, bez inzistiranja na zaključku, i jedino stvorio napetosti, za koje je dugo trebalo da bi se sklonile u stranu.
No nije moja epizoda i sudar s pjesnicima bio izuzetak na Prokurativama. Godine 1980. našao sam se i ja u drugoj ulozi, na suprotnoj strani, kao neshvaćeni poeta. Na mom debitantskom festivalu, kao skladatelj na Prokurativama, kolega mi i prijatelj Momčilo Popadić u sličnoj je operaciji oprao moju trubadursku barkarolu i Dubrovačke trubadure u naslovu “Za laku noć”.
Smetali su mu silni arhaizmi u dvadesetom stoljeću. Poslije mi je priznao da je zanemario činjenicu da se radilo o reinterpretiranju dalmatinske pjesme i pučkog pjevanja. Dakako, s asocijacijama na Trogir i matičnu mi klapu. Ostalo mi je u memoriji, morao sam bolje razumjeti Bana! No, bile su to godine kada je moj kolega i prijatelj Tonči Bonaći duhovito šibao stihotvorce sklepanim banalnostima, ispisavši evergreen “Škafetinon stiska san ti prste”.
Nevera i nebera
Zašto ovoliki uvod, a sve da bi došao do priče i svjedoka, šibenskog skladatelja Dušana Šarca. Cjepidlaki kakvom me majka rodila, dogodio mi se još jedan previd. Slušam svjedoka, danas nakon toliko vremena i pjevušim Šarčev i Britvićev naslov “Maslina je neobrana”.
- Bilo je to na izmaku sedamdesetih, točnije 1980. Javio mi se direktor festivala profesor Josip Mirošević da je pjesma s uspjehom prošla selekcijsku komisiju, ali povjerenik za stihove Anatolij Kudrjavcev inzistira na izmjeni nekih riječi. I ne jednoj, bilo je toga dosta... Dakako, pokušao sam mu protumačiti da se tako u Šibeniku govori, što je veliki pjesnik, koliko kajkavac toliko štokavac i čakavac, smišljeno koristio. No Tolja je bio neumoljiv, ustrajavao je na opaskama. Bilo je i grubih riči, “šta će on, ja san fetivi” i slično, a da afekte i ne spominjem - prepričava Šarac.
Slučaj je prekinuo umjetnički ravnatelj festivala uvažavajući Britvića, bez obzira na Toljin meritum koji i nije bilo baš lako zaobići. Ta bio je sveznadar, s puno obzira spram naslijeđenog, baštini, a eto, nije se složio s Britvićem?
Tolja ko Tolja, pivao mi je s ocem u klapi, držao me na kolinima, a nerijetko imao zamjerke na moje rime sa Splita. Dakako, moja malenkost nije bila toliko moćna da zaštiti vlastite pjesničke figure. Mijenjao sam, a što da ne, kad bi već pjesme bile primljene na festival. No u godinama velikog hita “Maslina je neobrana” do glave mi je stalno dopirala jedna druga Britvićeva nelogičnost.
Zovem Šarca i pitam ga je li moguće da mu je promakla jedna nelogičnost “Maslina je neobrana/ nima koga da je bere, prigiba se zemlji grana/ slomit će se od nevere”. Godinama mnijah, ma kakva nevera, valjda od nebere, ako već nema koga da je bere?
Prizivam sjećanje, u omiškim klapskim kružocima još je netko čvrsto bio uvjeren da sam u pravu i da je krasna, pjesnička kovanica, nebera, krivo otpjevana od trofejne klape “Šibenik” i zamijenjena neverom. No pjesmu je 1982. snimio Mišo Kovač, pa Tomislav Ivčić 1985., i uvijek isto…
Pjesmi pobjednici, megahitu s Prokurativa nitko nije nalazio nikakve stihovne nedosljednosti ili nelogičnosti. Tolji je uz ostalo smetao i cukov, dakle pas kako se u Šibeniku veli, a meni, eto, nevera.
I opet će Šarac:
- S vremenske distance moguće je da se stvari učine nelogičnima. Vrijeme je ipak najbolji arbitar, što narod presudi tako i biva, pa iako nisam u posjedu izvornika otkucanog na mašini koji mi je Britvić dao, treba mu vjerovati! I otkud nam pravo u sumnje? Pedantni ljudi tog kova bili bi već reagirali i stvari izveli načistac. Moguće da ga je i prihvaćenost ‘ušutkala’?
Dakle, ostajemo do daljnjega na usvojenom “slomit će se od nevere”.
Srećom, moja teza o neobranoj Britvićevoj maslini nije bila toliko glasna, pa nisam imao potrebe ispričavati se stihotvorcu. Što se tiče Bana i tu me demantiralo vrijeme, pjesma je srećom snimljena onako kao je i napisana, pa je i mene Momo, po cijenu konflikta i ugroženog prijateljstva, razumio zašto sam ostao tvrdoglavo pri svome.
P.S. luštran - izglancan
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....