Velika je fešta bila na rođendanu u Gradacu, malom mistu podno Biokova što je uz magistralu uz more skutreno malo bliže Pločama nego Makarskoj. Tko je slavio rođendan? Uljara! A rođendan joj dvadeseti.
Vlasnik uljare Danilo Radelić drag i prijatelj mnogima pozvao je krajem prosinca „sve živo“ na proslavu 20. rođendana svoje uljare. I redakciju časopisa Maslina. Mnogi su se posebno spremali, mnogi izdaleka došli i fešta je bila baš onakva kakvu je Danilo zamislio.
Stiglo je široko izaslanstvo znanstvenika Insituta za jadranske kulture, pa dr.sc. Ivica Ljubenkov iz Zajednice maslinara i uljara Hrvatske, i ekipa Zadružnog saveza Dalmacije na čelu sa predsjednikom Lordanom Ljubenkovim, i Damir Buntić iz Vodica, pa znani maslinari makarskog kraja Veža i Alač, pa... Alač nam je u svojoj kušaonici maslinova ulja na plaži u Drveniku pokazivao rođendanski dar Radeliću – ogroman pjenušac u fensi kutiji pa ga pažljivo stavio u auto i u Gradac.
Bila je fešta prava, i puno dobre spize što je odlično mirisala iz ogromnih teća, bilo je i kolača i fritula i bend je svirao i družilo se i ćakulalo.
Posebno priznanje za unapređenje maslinarstva i obol koji je dao u edukciji i animiranju maslinara za što bolja maslinova ulja uručila je Danilu Miranda Žitko u ime Zadružnog saveza Dalmacije. Lordan Ljubenkov je među ostalim kazao: "Danilo je uvijek je imao tu jednu notu „ajmo naučit ljude“, a još dvi, tri godine prije Noćnjaka on je već bio na nekim natjecanjima.“
Govorili su i drugi gosti, a radosti, muka i uspjeha te brojnih prijatelja prisjetio se i Danilo. A onda sam prije nego se fešta zahuktala otela Danila Radelića na priču za Maslinu.
- A kako je došlo do uljare? Kako ste postali uljar?
- Ma u jednoj noći se to odlučilo! Prijatelji su me zafrkavali da mi je ćaća sve napravija, da san ja doša na gotovo i zato san ja odlučija napravit uljaru. I napravija san je. To je bilo 1997. godine. A jesan li bija prvi? Mislim da su Vukšići u Svetom Kaji kod Solina prije mene otvorili uljaru, ja sam bio drugi koji je otvorio uljaru.
- U toj vašoj priči sudjelovali su zapravo svi veliki znalci maslinarstva Hrvatske...
- Svi! Kod nas su dolazili Bakarić, Škarica, Elezović, Gugić, Modun,... Sidili su i marendavali kod mog ćaće, on je bija veliki maslinar, učili ga maslinarstvu i ja kad san tija otvorit uljaru - ćaća ne da novce. Startne pare za uljaru. I ka sad se sićan Elezović ga sa Šolte zove: Ivane daj malome, malo je divlji, uspit će, sad je ura, sad je ura. I on ga je slomija. Ja bija vaterpolista, noćarija, mladost, nisan bija oženjen, klapa, pisma, utakmice, pun novčanik para, znate kako je. I nije mi iz prve tija dat pare za start... Meni je otac završio za knjigovođu u Zagrebu. I vratija se u Gradac. I doli uz more je ćaća na didovini napravija dvi kuće. Radi, gradi, radi, gradi i onda su meni govorili da mi je otac sve napravio, da sam došao na gotovo i onda sam ja iz dišpeta napravio uljaru – smije se.
– Jer zna san da mi to financijski možemo izdržat. Ja imam kafe bar, žena mi je knjigovođa, tu su i ćaća, mater i zna san sto posto da to pije vode, iako sam bio svjestan da će biti teško.
- Koliko je teško bilo ovih 20 godina?
- Kad kreneš ne bojiš se ničega i nikoga, ali kasnije te stignu problemi. Ali eto i to je iza nas, zahvaljujući pomoći cile familije, moj ćaća, mater, moja žena prošli su šta su prošli, bilo je nepropavanih noći... Mater me nedavno pitala, a ima 90 godina: „Oću li ja umrit na miru?“. Pitan: zašto mama. Kaže: da znan da si vratija kredit za uljaru. Još tri rate i kredit je gotov. Mislim da 20 godina nije malo, uspili smo, kroz sve ove godine zahvaljujući struci, Zadružnom savezu, Institutu za jadranske kulture, educirali smo naše ljude, neki još masline držu u moru, ali proć će i to. Zahvaljujem se i općinskim vijećnicima koji su pomogli...
- Vi imate zapravo izvrstan uvid u maslinarski razvoj Dalmacije.
- Sto posto!
- Što se promijenilo u ovih 20 godina?
- Od kad sam ja otvorio uljaru maslinarstvo se uvećalo bar pet, šest puta na području Birsta i Gradaca. Velika promjena se dogodila kroz ovih 20 godina. Elezović, neka mu je laka zemlja, bio je veliki čovjek i stručnjak, išao je od kuće do kuće i pokazivao ljudima, učio ih o maslinama i maslinovom ulju. Tada nije bilo brošura, nije bilo televizije, nije bilo časopisa Maslina, koji o tome piše. On bi donio maslinarsku brošuru mome ćaći, pa bi je on pozajmljiva okolo i napominja: imaš je tri dana i onda ćeš je dat drugome... Velika promjena se dogodila kroz ovo vrijeme... Samo tribalo bi još probit seoskih maslinarskih puteva, nema više magaradi i konja, nema tko masline nosit, a masline je teško nosit. Da je probit još tih maslinarskih puteva maslinarstvo bi još više skočilo, još bi se više radilo masline.
Zadovoljan je, kaže, svojom uljarom. Pieralisi, hladna prerada, sve je ispod čekića. Održava je firma Baldasar izvrsno, veli.
- Evo sad nakon 20 godina jeste li zadovoljni što je bivši vaterpolist odlučio u životu biti uljar?
- Jesam, upoznao sam masu krasnih ljudi kroz uljarstvo i masline. Ja držim kafić 37 godina, novci su u ugostiteljstvu, uljarstvo je manja para, ali je slađa, jer razgovaraš sa normalnim ljudima. U maslinarstvu je 96 posto normalnih ljudi, u ugostiteljstvu je pola pola. I evo prihvatio mi je uljaru sin, oženio se, dobio dite, uozbiljio se, radi i to mi je najveća životna pobjeda. Pustija sam mu kafić, evo sad ću mu pustit i uljaru. Kad otplatim kredit.