Puno se govori posljednjih godina o supersortama. I kao da što se više govori, to se manje zna. Kažu, rađaju puno i redovito, sade se gusto kao vinograd, ulje im je dobro, treba im puno vode, ne trebaju im berači, ni rezači, ni – skoro ljudi uopće, beru se strojno, režu se strojno... Uglavnom ih je po Španjolskoj i Italiji. Jesu li za nas ili nisu? Kako bi ovdje prošle?
Jest da su nam tereni uglavnom grbavi i kameniti i nema baš ravnica gdje bi strojevi mogli zajahati masline pa po ravnom, ali valja provjeriti. I sorte i gusti način uzgoja. Jedino takvo mjesto u državi gdje se radi upravo to – provjeravaju nove supersorte maslina i superintenzivni način uzgoja – jest HAPIH-ovo (Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu) pokušalište, suvremeni nasad maslina koji je 2011. godine zasađen na površini od 1,5 hektara u Resniku u Kaštel Štafiliću.
Po sunčanom danu, kao izmišljenom, stigli smo u pokušalište baš u berbu supersorti. Dolje se plavilo more, i letjeli avioni, a koju stotinu metara prema brdu iza piste splitskog aerodroma zelenile su se masline svuda oko nas, guste kao zid, kao ograda, čuo se lagani žamor berača. Dočekao nas je dr. sc. Predrag Vujević, znanstveni suradnik u Centru za voćarstvo i povrćarstvo pri HAPIH-u, pa će:
– Ovdje se obavljaju istraživanja sorata u našim uvjetima u superintenzivnim sustavima uzgoja. Konkretno, radi se o 1820 stabala masline pet španjolskih sorti – arbequina, arbosana, koroneiki, sikitita i tosca, 180 stabala maslina triju talijanskih sorti – nochiara, Cima di Melfi, toscanina, te 200 stabala maslina domaćih i udomaćenih sorti iz Hrvatske. Međuredni razmak je 3,70 m, a unutar redni od masline do masline 1,35 m, 1,55 m i 1,75 m. Postavljena je i nosiva armatura i sustav za navodnjavanje.
Španjolke u Dalmaciji
Prolazimo pokraj reda maslina na čijem početku na ploči piše “koroneiki”.
– Vidite tu je ona na tri različita razmaka u redu i mi pratimo koji je najprikladniji, koja gustoća. Ima tri repeticije po tri stabla i onda svaku repeticiju posebno beremo, posebno važemo, gledamo prosjek od tri stabla – govori Predrag.
Evo i stabla i reda sikitite – novostvorene supersorte. Ona je već pobrana.
– Cijeli maslinik je postavljen kao pokus da se vidi kako se te španjolske sorte ponašaju u našim agroekološkim uvjetima i da se vidi koja bi gustoća nama bila primjerena. Arbequinu smo posadili jer je ona najzastupljenija sorta u španjolskim superintenzivnim nasadima. Evo u ovom redu provodimo više neke tehnološke postupke, rezidbu na primjer, a na ovom drugom gledamo rodnost, način rasta, mjerimo bujnost, debljinu debla. Već smo objavili neke radove iz ovoga u stručnim našim i međunarodnim časopisima, bit će ih još – veli.
– Mali su im, posve sitni plodovi… – čudim se dok obilazimo guste redove maslina.
– To su sve sorte sitnog ploda i mi smo, kad dođemo na uljaru s tim sitnim plodovima, atrakcija. Kažu ljudi: ajme šta su male, tko bi to brao tako sitno. Prerađujemo uvijek u uljari Katinac u Kaštel Starom. Radimo preradu odmah poslije berbe, i to po sortama. Oni nam hoće raditi i manje količine, glavno da dobijemo sortno ulje.
– A vidi ih što su rodile! Grane su prepune, kao da je više ploda nego lišća. Je l’ ovako svake godine?
– Otkad su stabla narasla, a sad im je 13 godina, uvijek je tako. A drago mi je da ste došli, dobro je ovdje doći u maslinik da osjetite tu energiju.
Samo Noćnjak
Tehnički suradnik Damir Galić objesio je o jednu maslinu sva zlata koja su sortna ulja iz ovog maslinika osvojila na Noćnjaku. Na desetke medalja je. Kažu, samo na Noćnjaku se natječu.
– Mi želimo da ovo šta radimo bude neki transfer znanja prema zainteresiranim maslinarima, i zbog toga se i toliko trudimo. Napravimo baš sortna ulja, dajemo ih na natjecanje na Noćnjak da ga panel ocijeni, a i da ljudi to tamo kušaju, da se vidi kakvo je to ulje.
S puno entuzijazma i emocije govore Predrag Vujević i tehničar Damir Galić o maslinama. A oba su kontinentalci i ovaj nasad im je prvo maslinarstvo u životu.
– Oba volimo masline, evo Damiru se nije teško uputiti u Dalmaciju, toliko je zavolio te masline da se brine o njima kao da su njegove. Kad dođemo, režemo, beremo, što već treba, budemo tu po tjedan dana.
Damir potegne u Kaštela iz Svetog Ivana Zelina.
– Intenzitet radova je najveći u rano proljeće, kad se radi rezidba i u berbi. Inače dođem po potrebi, kad je briga o zaštiti, prihrani, kad je briga oko štetnika… – veli.
U međuvremenu im je posebno dragocjena kolegica Silvija Marušić iz kaštelanske Savjetodavne službe.
– Ona nam ovdje prati pojavu muhe i drugih štetnika i signalizira kakva je situacija. A za druge stvari imamo ovdje ugrađene dvije meteorološke stanice na kojima pratimo temperaturu, vlagu tla i prema tome možemo procijeniti kad treba pustiti vodu za navodnjavanje, kad reagirati.
Nisu kao majka, više kao dijete
– Što ste zaključili, kakve su te nove sorte?
– Dobre su ako im pružite sve ono što one trebaju. One nisu kao naše tradicionalne sorte i naše tradicionalno maslinarstvo. Ovima moraš sve dati, i vodu i hranu, i obaviti sve radnje, neće one tek tako na kamenu i na divlje. Nisu one od onih da se ti njima vratiš svako toliko i da one tebe čekaju. Neće te čekati ako ne radiš oko njih. Dakle, moraš obaviti sve tehnološke mjere da bi one rađale, a, naravno, treba biti i određena površina. Ovo je plodno tlo, tu se nekad povrće uzgajalo, površina je dva hektara i onda se ovdje takav nasad mogao formirati, održavati, ravno je i ima sustav za navodnjavanje.
Kaže Predrag Vujević da je u slučaju ovog maslinika u Kaštelima možda bolji termin od “superintenzivni nasad” naziv “sustav gustog sklopa”:
– Superintenzivni znači minimalan udio ljudskog rada, znači da tu uglavnom rade strojevi, i to i rezidbu i berbu, ali kod nas to nije jer mi nemamo toliku površinu da se isplati kupiti kombajn za berbu. On se uzima kad imaš deset, dvadeset hektara. Dakle, kod nas je intenzivna proizvodnja u supergustom sklopu. Cilj je na ovom pokušalištu isprobati nove sorte koje do sada nisu bile poznate u našim uvjetima, do sada nismo imali iskustava kako se ponašaju kod nas. Jer nisu naši agroekološki uvjeti isti kao što su u Španjolskoj, gdje su nastale te sorte.
Koroneiki ima sve
Što se bere baš danas, 13. studenoga?
Vele: sorta koroneiki. Ne zvuči španjolski. Je li to grčka sorta?
– Je, ali je ona dosta zastupljena u španjolskim selekcijskim programima i oni su radili križanje koroneiki s nekim drugim sortama. Tako je križanjem koroneiki i arbosane nastala koriana; to su neke najnovije selekcije, to su te neke nove supersorte. Kao i sikitita.
– U ovih 13 godina bolje ste upoznali te nove sorte. Koja vam se najviše svidjela?
– Meni je koroneiki najbolje izbalansiran, ima baš kako treba i pikantnost, i voćnost, i gorčinu. Arbequina i arbosana imaju izraženu voćnost, ali nemaju pikantnost i gorčinu, blaže su. Ali takva ulja više vole na kontinentu. Sikitita je isto blaža i jako je preferiraju kontinentalci – kaže Damir. Predrag se slaže pa dodaje:
– I na Noćnjacima uvijek najbolje prolazi koroneiki, iako sva naša sortna ulja osvajaju zlata i srebra. Ulja sorte koroneiki uvijek su najbolje ocijenjena, našim ocjenjivačima očito su bliskiji ti naši okusi oblice i drugih sorti. Evo koroneiki ove godine beremo ranije da vidimo što ta sorta daje u ranijim berbama. Prijašnjih godina brali smo je kasnije. Pa ćemo ulje opet dati na natjecanje na Noćnjak, da vidimo što će reći panel, da vidimo ima li nekih razlika između ranije i kasnije berbe koroneikija.
Voda je nužnost
Kažu da su za rezidbu najbolje arbequina i arbosana:
– One su slabije bujnosti i imaju manje mase. Arbosanu odrežemo začas, a kad krenemo na naše sorte, popneš se na stablo pa ne silaziš pola dana. Arbosana glasi i kao najrodnija.
– Jeste li isprobali što bi se dogodilo da ove masline ne dobiju dovoljno vode?
– Stjecajem okolnosti, jesmo. I zaključak je: voda i redovito održavanja je kod ovih maslina nužnost. Dvije godine kad nije bilo vode u ovom nasadu, sve sorte su drastično pale i u rodu i u svakom smislu. Osim sorte koroneiki. I ona je tada pala, ali ipak se zadržala na nekoj razini. Dakle, ta sorta je dobro reagirala i u tom nepovoljnom razdoblju. Kad smo im pustili vodu, odmah su se oporavile, vidi se nagli skok.
– Kako se nove sorte ponašaju na minusima, kako podnose hladnoću?
– To smo vidjeli godine 2018., kad su bila smrzavanja, kad su ovdje u masliniku temperature bile minus 6. Arbosana nam je smrzla totalno, druge kako koja, ali ne tako jako. A na sortu tosca uopće nije led djelovao, nije joj bilo ništa i ona je te godine najbolje rodila. Koroneiki se isto zadržao na razini, a naše sorte isto nisu puno stradale, ali nije bilo nekog roda.
– Kako je sa zaštitom supersorti?
– Program zaštite provodi se kao i za sve druge masline. Prati se, ako treba reagirati, reagira se, i to je to.
– Podaci iz Španjolske podudaraju se s vašim ovdašnjim opažanjima?
– Da, isto je.
Oblica je identitet
Uz strane sorte, u Resniku je 2011. godine posađena i kolekcija od 18 naših starih sorti iz cijelog područja Hrvatske, od Istre do Prevlake. I one su posađene u supergusti sklop da se vidi kako će se ponašati. I kako naše sorte podnose supergustu sadnju?
– Pokazalo se da nisu prikladne za ovakav supergusti sklop jer one imaju jači habitus, imaju svoj genetski potencijal rasta i ne može ih se staviti u ovako guste sklopove. Oblica i ostale naše sorte su bujnije i traže veći prostor, a ove sorte su dizajnirane da imaju malu, nisku bujnost i da se mogu saditi u tim gustim nasadima da se olakša čovjeku. Sve ide s ciljem da se smanji udio ljudskog rada – objašnjava Predrag.
Na kraju valja razjasniti da ne bude zabune, pa mi na rastanku veli:
– Znaju nam reći: a šta oni sad reklamiraju te strane sorte? Ali nije to nikakva reklama, samo treba isprobati sve. I leccino i pendolino kad su došli na naše strane, bile su neke strane sorte, sad su kao domaće, naše. Tako i ovo treba isprobati pa će se vidjeti. Čak mi i stručnjaci znaju reći da tko je to vidio gusto saditi masline, a ja im kažem: sjeti se prije 30 godina, kad su se jabuke počele saditi na metar udaljeno – to je bila novost, a sad kad masline sadimo na metar, to je problem. Ali da budemo jasni: nije ovo naše određenje niti je to smjer našeg maslinarstva, to nikako, to ni u kom slučaju ne treba miješati. Mi znamo što je naše. Naša je oblica, to je naša tradicija, ona je utkana u naš identitet, ona ima svoje mjesto, treba je njegovati, unaprjeđivati, raditi na njoj, raditi neke klonske selekcije, izvući nešto možda bolje iz te populacije, nešto rodnije, neku tehnologiju uspostaviti za nju, i to je to. Nitko ne dira oblicu, ali treba je naplatiti, brendirati; malo što se radilo na istraživanju oblice, a tu ima posla. A ovo je nešto novo. U svakom slučaju, ima mjesta za oboje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....