StoryEditor
SlikarstvoIZOLACIJa i kreacija

Kažimir Hraste, Slaven Lunar Kosanović, Neno Mikulić i Dalibor Stošić pokazuju kako se i u ova šugava koronska vremena može biti umjetnik

Piše Eda Vujević
5. travnja 2020. - 13:15
Dalibor Stošić: I ja sam stao kao i život koji me iznenadio, ali mi je na neki način postao puno zanimljivijiPRIVATNI ALBUM
Kažimir Hraste: Vrijeme snova i retrovizora


Kad vozimo, stalno gledamo kroz vjetrobransko staklo (dodajući gas, po želji!), a ponekad i u retrovizor. Eto, sad gledamo samo u retrovizor. Kad voziš unatrag i gledaš u retrovizor, puno sporije voziš, a i nije ti baš ni perceptivno sve na svome mjestu. Shvaćam da je vožnja s retrovizorom problematična. Međutim, izgleda da je takva vrsta vožnje za sada izvjesna. (Zamišljam kako će proizvođači automobila odmah pojačati brzinu rikverca!). Automobil mi je najdraža metafora današnjeg vremena, jer smo se poistovjetili! Automobil je od nas napravio “umjetnu inteligenciju“.

Danas živimo u vremenu retrovizora. Iznimno je to vrijeme, povijesno. Strah nas je od nepoznatog, neizvjesnost, tjeskoba. Mislim da stanje duha odgovara onome davnih moreplovaca koji su tražili novi put za Indiju.

Pravo je vrijeme za sebe, za susret sa sobom. Toliko sam želio da jednom kad budem imao vremena dokoličarim, da se čujem s prijateljima onako bez veze, jasno mobitelom, da opet otiđem na nezaboravna putovanja, jasno s fotografijama koje sam snimio, da pročitam knjigu s noćnog ormarića koju nikako da pročitam. Koliko toga neispunjenog, a toliko željnog. Bio bih licemjer da ne pohvalim ovo vrijeme.

Ne idem u atelier. Sada kada imam vremena za razmišljanje o svojim radovima, osjećam prema njima dug, čini mi se da sam ih prebrzo radio i da su ostali prikraćeni za djelić duše koji sam im uskratio. Sad nastojim to ispraviti. Tako nekako završavam svoje radove u mislima, na daleko. To se na neki način čini čudno, ali ja sam autor tih djela i dok sam živ, ja ću ih raditi i završavati, bez obzira na to radim li to fizički ili samo duhovno. Vjerujem u duh, jer ljepota je isključivo duhovna komponenta.

Ništa ne radim. Ne idem u atelier, samo razmišljam. Je li to posao? Uvijek sam smatrao da je ići u atelier i tamo raditi nešto najlakše, da je puno teže ne raditi. Sada radim taj teži posao, kako je i primjereno za jednog kipara.
Vrijeme je inventure. Nikad nisam imao vremena srediti police pune papira, kataloga, knjiga. Jer riječ je o vremenu, a ne o brzini.

Kad je prije dvedesetak dana kineski umjetnik svjetske slave Ai Weiwei kazao kako je “koronavirus kao manistra, Kinezi su je izumili, a Talijani proširili diljem svijeta”, nije naišao na preveliko oduševljenje.

No, ovaj umjetnik je, upravo u sklopu virtualnog projekta talijanskog muzeja Palazzo Strozzi iz Firence pod nazivom “In touch”, odaslao videoporuku intoniranu vrlo humano i prijateljski, što baš i nisu dominantne osobine kontroverznog Kineza.

- Mnogo ljudi pati. Nema granica, ni nacionalnosti ni klase ni religije za ovaj gotovo demokratski virus - kazao je Ai Weiwei.

- Kao što znamo, događa se nešto vrlo nepredvidivo i tajanstveno, donoseći neizvjesnost koja duboko utječe na nas, a mnogi ljudi su već izgubili život. I to će se nastaviti neko vrijeme. Život je krhak i ne smijemo ga uzimati zdravo za gotovo. Moramo se boriti! Život je borba, ali život je i pun iznenađenja i mislim da u ovom trenutku trebamo biti potpuno svjesni situacije i imati pozitivan stav: ostati kod kuće i ostati zajedno, kazao je, među ostalim, Ai Weiwei.

Kako se u izolaciji snalaze naši likovni umjetnici? Osim ozbiljnih reperkusija koje je pandemija stavila pred sve nas, pa i pred umjetnike, dio njih, onih koji žive i rade u Zagrebu, suočava se i s posljedicama potresa koji je nekima od njih oštetio kuće, ateljee, kao i galerije.

- Biti kipar u ova šugava vremena je isto kao i biti bilo koji stanovnik Donjeg ili Gornjeg grada danas - kaže Dalibor Stošić, kipar i profesor na Akademiji.

- Naime, čistim stan od šute i cementne prašine nakon potresa. Da je netko napisao ovakav scenarij za film, svi bi rekli da je to živi kič, ali valjda život i jest kičast poput zalaska sunca. Svi su pretrpjeli velika oštećenja na kućama, apokaliptična je situacija, otvoreni krovovi i zidovi, ulice dechiricovski puste, ali i stanovi su prazni, grad sablasno tih usred dana i noći, srušeni materijal stoji u dvorištima... U takvim katastrofičnim situacijama, ljudi se aktiviraju, pomažu, nose, čiste, kao kad dotaknete mravinjak, a ovdje ništa, kao da su svi pomrli.

Inače, meni izolacija, za sada, spektakularno odgovara iako sam imao baš ove godine dva velika angažmana zbog kojih sam uzeo i slobodnu studijsku godinu na Akademiji - kaže Stošić, dodavši da je riječ o radovima na završenom spomeniku žrtvama holokausta u Zagrebu te o promociji francuske monografije u Parizu i Splitu, njegovu rodnom gradu.

- Kreativno zapravo ne radim ništa - dodaje Dalibor Stošić - slušam muziku i sanjarim. I ja sam stao kao i život koji me iznenadio, ali mi je na neki način postao puno zanimljiviji.

Katarza je počela i ugasit će se istom brzinom kojom je došla. Iskoristite je! Slijedi neizvjesno razdoblje inkubacije i mislim da nam predstoji istinsko pročišćeno kreativno razdoblje. Veselim se novom početku - kaže Stošić.

image
Neno Mikulić: Izolacija i samoća, tipično slikarska stanja, gotovo su idealna za stvaranje
PRIVATNI ALBUM

Čini se da je izolacija za neke umjetnike zapravo jedna vrsta izazova jer, uostalom, sudbina kreativnog čina u svojoj je srži posve individualna i samotnička, pa i Neno Mikulić, splitski akademski slikar i kipar, kaže da su njemu osobno “izolacija i samoća, tipično slikarska stanja, gotovo idealna za stvaranje”.

- Prije same krize početkom godine otvorio sam obrt i počeo od svoje umjetnosti raditi suvenire, printove na dasci, šalice... - kaže Neno Mikulić.

- Dakle, napravio sam proizvode s mojim motivima, i to je počelo sjajno, ali oduzimalo mi je sve vrijeme pa od početka godine skoro uopće nisam slikao ni radio skulpture. To mi je jako falilo, tako da mi je ova nevolja na neki način dobro došla da se odmorim od obrta i budem opet umjetnik. Sad radim punom parom na novim idejama, napravio sam sigurno pedesetak skica za slike i skulpture i mislim da tek dolazi pravo vrijeme stvaranja. Koliko god ovo bilo zlo, teška izolacija je neophodna za napraviti dobru umjetnost jer imamo gotovo idealne uvjete. Već dugo nisam osjećao takav mir i tako dobru koncentraciju jer, u biti, nema ničeg da me omete - kaže Mikulić.

Ipak, ako je ijedna likovna umjetnost u ova šugava vremena komplicirana za izvedbu, to je zacijelo ulična umjetnost, grafiti, zidni murali u gradovima u kojima je kretanje ograničeno, a milijuni ljudi zatvoreni u svojim domovima ili, još gore, u bolničkim sobama i improviziranim stacionarima. Širom svijeta, street-art scena pokazuje, međutim, iznenađujuću žilavost te, sukladno svome svojevrsnom gerilskom karakteru, odgovara na aktualnu situaciju. Američki grafiti-majstori su pritom izrazito aktivni, ali i street-artisti u Berlinu, u Veneciji čak, u Parizu, Barceloni... i sada ostavljaju po zidovima tragove svoga postojanja i svoje, najčešće duhovito, viđenje pandemije.

- Već neko vrijeme sam se pokušao odmaknuti od vanjskog svijeta ne bih li konačno, nakon više godina, uspješno završio jednu novu seriju radova i to je krenulo u željenom smjeru, ali trebalo je još vremena - kazao nam je Slaven Lunar Kosanović, hrvatski umjetnik iz Zagreba, čiji radovi krase gradove kao što su Amsterdam, Atena, Auckland, Berlin, Hanoi, Havana, Lisabon, London, Melbourne, New York, Oslo, Pariz, Saigon, Seoul, Sydney i Tokio.

image
Neno Mikulić: Ljubav u doba korone
PRIVATNI ALBUM

- Također, već solidan broj godina nikamo nisam otišao na odmor, već je svaki put podrazumijevao rad, ako ne sve dane boravka negdje, a ono makar dobar dio putovanja. Krajem prošle godine sam se tako uspio vratiti iz Londona s teniskim laktom, crtajući više zidova dnevno tijekom boravka. Nakon povratka je krenula i terapija, a sada se konačno ukazala prilika za odmor, doduše prisilni. Potres koji je uslijedio nakon kraćeg vremena izolacije poremetio je planove i za početak unio solidnu količinu stresa. Neću ulaziti u ishode i što je moglo biti jer, znajući na kakvom terenu živimo, to se uči na zemljopisu u osnovnoj školi, samo ću se prisjetiti svojeg dugogodišnjeg straha od potresa koji me pratio. U ovom trenutku želim da ponovo ne zatrese jače - kaže Lunar.

- Volio bih se nadati da će se naći neka kritična količina ljudi koja će ovu pandemiju shvatiti kao upozorenje o prioritetima. Međutim, ljudi su do sada imali daleko opakija upozorenja u vidu previđenih manipulacija koje su rezultirale brojnim ratovima, među ostalim i s dva dosadašnja svjetska, pa nisu svi izvukli zaključke - zaključuje neveselo Slaven Kosanović Lunar. - Možda je ovo vrijeme za rađanje novih pravih heroja, a možda kolektivna propast u koju će nas voditi sve veće mase ozbiljno poremećenih ljudi koji su čak doveli do toga da danas dio razvijenih država slične primjerke ima u ulozi kormilara. Moja ambicija seže do toga da želim provesti razdoblje koje mi je dano na raspolaganje na Zemlji na što ispunjeniji način. Želim stvarati i djelovati koliko smatram da je u mojoj moći i nastojati ne postati žrtveni jarac na imaginarnom oltaru koji je postavio neki odbjegli pacijent s psihijatrijskog odjela - dodao je Lunar. •

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

19. rujan 2020 21:37