StoryEditor
Ostalomama ‘oblutka‘

Jadranka Čolović Sviličić, novinarka, književnica i slikarica: Kad je nas nekoliko žena 70-ih došlo u ‘Slobodnu‘, muški kolege su nas gledale u čudu

1. srpnja 2020. - 08:00
Jadranka Čolović Sviličić: Danas s ove svoje terace, kao s palube broda, promatram Marjan, Brački kanal i Kaštelanski zaljev. Puno putujem, ali ne uživo, nego u glaviBožidar Vukičević/hanza media

U stanu Jadranke Čolović Sviličić, književnice, nekadašnje novinarke i urednice u Slobodnoj Dalmaciji, a zadnjih godina i predane slikarice – odmah na ulazu dočekat će vas hrpa oblutaka. Ne bilo kakvih – veliko je to kamenje poput nojevih jaja koje je more savršeno oblikovalo, a pronašla ga je jednoga ljeta na nenastanjenom otočiću blizu Korčule.

– Grafičar Nikola Skokandić i ja namučili smo se dok smo prenosili ovo kamenje. Otočić na kojem smo ga pronašli ima, naravno, svoje ime, ali mi smo ga odmah nazvali Oblutak — kaže Jadranka Čolović Sviličić, koja se iz višedesetljetne karijere najradije sjeća uređivanja časopisa "Oblutak".

Taj časopis, koji je pokrenula i uređivala, u Slobodnoj Dalmaciji nije izlazio dugo, ali je itekako ostavio traga promovirajući dječju kreativnost. Mnoga nekadašnja djeca čiji su radovi prvi put objavljeni u "Oblutku" danas su cijenjeni umjetnici.

Naša je sugovornica već 14 godina u mirovini. U njezinu kreativnu familiju ubrajaju se i suprug Ante Sviličić, također nekadašnji novinar i urednik u "Slobodnoj", te sin Ognjen Sviličić, poznati filmski redatelj i scenarist.

– Dobar je ispao, dobar. Nadrastao nas je, a tako i treba biti sa svakom novom generacijom. Međutim, istina je i to da je familija patila zbog moga posla; novinarstvo puno uzima, pojede čovjeka – veli bivša kolegica.

Kada ste objavili prvi tekst ili pjesmu?

– Počela sam pisati vrlo rano, još u osnovnoj školi. Prvu pjesničku zbirku "Dodiri" objavila sam kao gimnazijalka, u dobi od 17 godina. Bilo je to 1967. godine. Zbirku sam objavila zajedno s Lepom Buškariol, a godinu dana prije prvu su zajedničku zbirku imali i Momčilo Popadić i Jakša Fiamengo. Jakša i ja baš smo se nekako čitavog života "pratili", od školskih dana, često smo na poslu imali stol do stola, družili se s istim ljudima, odlazili na ista mjesta gdje su se okupljali umjetnici – ajme, koliko ih je pokojnih...

image
Jadranka Čolović Sviličić: Slikanje me sve više zaokuplja, radovi su mi čak i nagrađivani, sudjelujem na izložbama
Bozidar Vukicevic/Cropix

Ali što je bilo nakon gimnazije, kako ste zagazili u novinarstvo?

– Prvo sam krenula na studij komparativne književnosti u Zagreb, ali sam ga morala prekinuti zbog zdravstvenih razloga. Vratila sam se doma, u Split, i diplomirala hrvatski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji. Počela sam raditi na Radio Splitu – i tamo sam zatekla Jakšu Fiamenga – honorarčila neko vrijeme i pekla zanat. Bilo je teško zaposliti se; kroz čitav život prate nas neke nestašice, krize i recesije – pa sam kratko predavala u školi u Muću i radila u Crvenom križu.

DAR VASKA LIPOVCA

Potom sam se – jer mi je trebao posao – zaposlila u Dalmi, u računovodstvu. Ja i brojevi – pa to je za krepat od smija. Ali dobro mi je išlo. Htjeli su me unaprijediti, postaviti za šeficu odjela, ali odbila sam. I tada mi se otvorila mogućnost zaposlenja u Slobodnoj Dalmaciji. Glavni je urednik bio Marin Kuzmić, koji je u to vrijeme okupljao ekipu mladih i obrazovanih ljudi. Bila je prva polovina sedamdesetih, i morate znati da je u Slobodnoj Dalmaciji radila samo jedna žena, a i ona je već bila otišla. Najednom je nahrupilo mnogo djevojaka, među njima Jadranka Samokovlija, Jadranka Skansi, Mira Paparella, Olga Ramljak i ja. Bilo je starijih kolega koji su u čudu gledali na nas, a neki i s negodovanjem. Prošla sam na brzinu gradsku redakciju, Pazar i Peškariju, i došla do svojeg prirodnog staništa, redakcije kulture.

Koga ste tamo zatekli i kakva je bila atmosfera na poslu?

– Jakšu, naravno, a onda sjajnog urednika Mirka Prelasa, koji je bio i znalac i čovik i po. U kulturi su tih godina bili Bože V. Žigo, Gordana Benić, Ivica Mlivončić, Ante Kuštre... Rad je bio ugodan, opušten i prijateljski, a radilo se vrlo kvalitetno. Mirko bi mi rekao: "Jadro, nemam ništa za uvodnik, za prvi stupac, daj napiši." "A što?" pitala bih ja. "Šta ti god padne na pamet, šta god oćeš." Bilo je tako, ležerno, s povjerenjem, bez ove današnje nervoze, stresa, suvišne trke i suvišnih rasprava. Radili smo dobro i s guštom, i družili se puno više nego što se danas kolege druže.

A kako je došlo do nastanka časopisa "Oblutak"?

– U to vrijeme svi mi novinari kulture često smo odlazili u Maticu hrvatsku. Moj muž još nije bio u "Slobodnoj", radio je u Matici, koja je izdavala književni časopis "Vidik". Razgovarajući, došli smo na ideju kako bi trebalo pokrenuti nešto slično gdje bi se predstavila talentirana djeca.

image
Jadranka Čolović Sviličić: Mislila sam kako je mene prepoznao Tonči Petrasov Marović i pomogao mi da objavim prvu zbirku, tako ću i ja nekome u 'Oblutku'
Božidar Vukičević/hanza media

U Slobodnoj Dalmaciji postojao je, doduše, "Dječji kutić", ali držali smo da je to premalo. I tako, sve je to malo-pomalo kuhalo i sazrijevalo, dok ja nisam došla u "Slobodnu" s osmišljenim projektom. Dugo sam tražila ime za novi časopis. Uzela sam hrvatski rječnik i pretraživala pojmove vezane uz more. Došla sam do oblutka – kamenčića koji je more izbrusilo i oblikovalo, i to mi se svidjelo. Popratila sam naslov časopisa stihovima: "More morilo, kamen izmorilo, iz kamena ljepotu stvorilo." A Vasko Lipovac nacrtao mi je naslovnicu, naravno, mukte – i on je bio dio našega društva.

STRAH OD 'REAGIRANJA'

Društvo vam je bilo interesantno, spominjete sve velika imena?

– Da, mnogo su se tada družili i pisci i novinari, i slikari i glumci. A što se tiče "Oblutka", željeli smo pružiti priliku mladim kreativcima. Mislila sam: kako je mene prepoznao Tonči Petrasov Marović i pomogao mi da objavim prvu zbirku, tako ću i ja nekome. I časopis je počeo izlaziti. Bila je sredina osamdesetih, a redakcija smo bili ja i moj stol. Sve sam obavljala sama što se tiče tekstova, ali za likovno oblikovanje bio mi je desna ruka sjajni grafičar Slobodan Brkljača.

Intencija je bila da se promoviraju mladi slikari, novinari, pisci... Nadam se da sam uspjela biti objektivna. A i otkrili smo mnoge talente. Kada nam je mala Olja Savičević donijela prve tekstove, čitali smo ih zajedno Momčilo Popadić i ja i bili smo zapanjeni. Zvali smo njezine roditelje da im na to skrenemo pozornost. Danas je ugledna književnica. A tako je bilo i sa slikaricom Anom Bošković, i drugima.

Pa ipak se "Oblutak" ugasio?

– Da, izlazio je nekoliko godina, s prekidima. Tiraža je bila 14 tisuća sigurno prodanih primjeraka – u pretplati – ali se zaključilo da nije rentabilan. Poslije rata teško je mogao konkurirati Modroj lasti, pa su došli novi mediji – i više se nije obnavljao.

I vi ste se vratili u Kulturu, ali ste, sjećam se, uređivali i druge stranice. Što vam je od toga više, a što manje odgovaralo?

– Pa, nakon "Oblutka" bila sam tužna što nije preživio. U kulturi sam pratila prosvjetu – i danas kažu veoma dobro jer me je zanimao sistem i proces rada, a ne priče o tome je li se netko potukao ili neki profesor daje puno jedinica.

Uređivala sam i "Reagiranja" u ratno vrijeme i to mi je teško padalo, bilo je tu mnogo crnila, mržnje, negativnosti. Napokon, bilo je i rizično uređivati takvu stranicu. Katkad sam se tresla od straha da ne objavim nešto što bi moglo rezultirati lošim posljedicama. Joško Frančeski često mi je bio pri ruci, sve bi još jednom pregledao, ali taj je posao bio daleko od zadovoljstva. Poslije sam još uređivala i zagrebačke stranice; tada smo počeli raditi na kompjutorima. Ujutro su mi uzeli pisaću mašinu, donijeli kompjutor i održali tečaj od par sati. I to je bio priličan stres, ali snašla sam se. A onda sam prije selidbe u Dugopolje otišla u mirovinu.

Vratimo se malo ljepšim vremenima. Često spominjete druženje s kolegama, uvijek vas je bilo u kafiću "Basket"...

– "Basket" je takoreći bio neslužbena redakcija. Dovoljno je da vam ispričam kako je jednom tajnica – mislim da je to bila Živica Letica nazvala u "Basket" i kazala da nas pošalju u "Slobodnu" jer fali ljudi za kvorum Radničkog savjeta. A mi smo već u kafiću pretresli i riješili sva pitanja. Napokon, kako moj "Oblutak" nije nikada imao svoju prostoriju – radila sam ga dijelom iz kuće, dijelom iz "Basketa", a dijelom iz redakcije. Kod kuće bih na miru obavila sve telefonske razgovore, u kafić, na gornji kat, gdje je bilo mirno, donosili su nam radove i tu sam s grafičarima smišljala izgled novog broja. Finalizirali bismo ga u redakciji.

LJUDI KAO 'NAGAZNE MINE'

Tko je po vašem mišljenju bio najbolji glavni urednik Slobodne Damacije?

Joško Kulušić bio je nenadmašan, ali Marin Kuzmić također mi je bio drag – u njegovo sam se vrijeme zaposlila, a bio je veoma sklon kulturi.

Pišete li i danas?

– Pišem i slikam, ali malo, zbog zdravstvenih tegoba koje ima moj muž, nemam mnogo vremena. Inače, objavila sam četiri knjige poezije, jedan kratki roman, više novela – u jednoj antologiji našla sam se zajedno s Jadrankom Kosor, i ona je pisala novele – čak sam objavljivala i haiku poeziju. Volim kratke forme, nemam živaca za nešto opsežno. Naravno, imam neobjavljenih stihova i tekstova, ali ne da mi se ulaziti u proces izdavanja, nekome to nositi, predstavljati... Jedino sam, na nagovor prijateljice, objavila jednu e-knjigu, to je najjednostavnije. A slikanje me sve više zaokuplja, radovi su mi čak i nagrađivani, sudjelujem na izložbama. Uglavnom su to apstraktne slike, a na njima svemir, more, vatra.

Zemlje nema, preteška je?

– Može se reći.

Nego, čitate li "Slobodnu" i danas?

– Naravno, pratim, pratim. I često se sjetim prošlosti. Lijepo je bilo, ako i nije bilo idealno. Kao i u svakom velikom poduzeću. Radila sam s divnim ljudima; bilo je, doduše, i "nagaznih mina", a i takvih koji mnogo govore, a malo rade. Ali, sve je to normalno.

Danas s ove svoje terace, kao s palube broda, promatram Marjan, Brački kanal i Kaštelanski zaljev. Puno putujem, ali ne uživo, nego u glavi. Ni kada sam bila mlađa nisam voljela prava putovanja. Živim na Bolu, u kvartu u kojem sam i rođena, i nisam se rado micala iz Splita. Drugi me danas problemi muče: muževljeva bolest na prvom mjestu, ali i "sukob" moje kujice Viki i moga sina Ognjena. Ne podnosi ga, ne želi me ni s kim dijeliti i ne prestaje lajati i zavijati kada on dođe. A laje kao rotvajler. Rekao je da će idući put morati otići u hotel.

Izdvojeno

13. kolovoz 2020 15:48