StoryEditor
Književnostpred lavu

Shvatila sam da me kolaž neopisivo zabavlja i da mi se ništa drugo više ne da raditi, kaže Petra Rosandić, splitska pjesnikinja s madridskom adresom

10. lipnja 2020. - 08:00
Petra Rosandić: Poeziju cijedim u prosjeku svako tri godine, po godinu dana Ishmael Claxton

Petra Rosandić rođena je u Splitu nedavne 1985. godine, na čijem je uglednom Sveučilištu diplomirala kroatistiku i anglistiku.
Povremeno je objavljivala u periodici, ali i u regiji, uređivala je na književnome sajtu Kritična masa, da bi je put odveo prema Madridu, kolažu i dizajnu. Nedavno je objavila svoj hrvatski poetski prvijenac "Pred lavu", što je bio razlog da poslušamo što ta Splićanka širokih, nepravocrtnih putanja ima reći.

Pjesme u zbirci "Pred lavu" kao da su zaista pred erupcijom: snažne metaforike, visoke temperature i siline, navješćuju skoru opasnost. Labavih veza među slikama i metaforama, ne daju se lakom tumačenju. Čini se da u njima slikovno pjesništvo ipak preteže pred pojmovnim?

- Pjesme kao da su pred erupcijom vjerojatno zato što smo i ja i svijet u kojem su nastajale, u nekim prilikama, bili pred erupcijom. Nema napretka bez nervoze, erupcija je svakako potrebna i lijepa. Često čujem o snažnoj metaforici, no moram priznati da metaforika i nije nešto što važem i na čemu posvećeno radim. Nije svaka metafora tu ni namjerno, svjesno, promišljeno, možda naprosto uopće nije ni metafora, ali će si čitatelj to protumačiti onako kako mu se ona uklapa u vlastiti svijet. Tako i treba biti, pustimo 'što je pjesnik htio reći'. Meni je šibica nekad samo šibica, a ne metafora za tko zna što sve ne, tako da to na neki način moram demistificirati, možda i razočarati odgovorom: dosta se stvari kod pisanja događa spontano i nesvjesno.

Složila bih se da sam slikovnjak. Volim kroz slike, bljeskove i scene prvenstveno voziti sebe dok stvaram, makar i ne znala gdje idem, a ako se i čitatelj izvoza, još bolje. Ako nas poezija, kao uglavnom bilo koja umjetnost, bilo čime, bar na tren, ne usiše u neki misaono-emotivni proces, ne ostavi okus, ne izazove nešto ili ne odvede negdje, ništa od nje, jer jedino tako taj fantazma parazit može živjeti.

Iako je uglavnom riječ o kratkim pjesmama, čini se da je na njima dosta rađeno. Imamo li pravo?

- Uvijek ima nešto na čemu se može raditi, samo je pitanje dokad. To ili ide ili ne ide, ili upada ili ne, ili govori ili ne govori, ili znaš što ćeš ili ne znaš, ili možeš do unedogled namještati. Rad bi bio izbacivanje i/ili preskakanje, sabijanje ili kolažiranje, a proces završen kad s njom više nemam odnos, ili kad jednostavno znam da je gotova. Neke se iskristaliziraju brže i ne daju se pretjerano mijenjati dok se s nekima potežem i natežem.

BHSC PUBLIKA

Vaše pjesme bilježe osobna stanja, neovisno o promjenama adresa?

- Neovisno, a i mjesne odrednice skoro nikad eksplicitno ne uđu u tekst. Promjena adrese ti, među ostalim, mijenja perspektivu, ali ne rješava i sve probleme. Ono što nosiš u sebi, nosit ćeš svakako gdje god da otišao, a meni su unutarnja stanja ipak glavno crpilište.

image
Petra Rosandić: Dobar dio ljeta provedem u Splitu pa skupim dovoljnu dozu splićanistike 
Privatni album

Poeziju cijedim u prosjeku svako tri godine, po godinu dana, a i tad ostanem kvantitativno na nekom nepristojnom minimumu. Nemam potrebu stalno pisati, možda zato što pisanje poezije vežem za strogo osobna, najčešće teža, rubna ili neobjašnjiva stanja, nisam skriboman, ne smatram poeziju svojim jedinim ili primarnim područjem, fokusom, ili pozivom, jer nijedan kreativni proces ne smatram takvim. Svi se nadopunjuju - što i kako mi dođe u određenom vremenu, na to se fokusiram. Pišem poeziju kad moram i jer dođe vrijeme kad jedino tim tunelom preostaje proći i nema drugog izlaza, tek onda se dam u taj proces. Mislim da me to čini pjesnikinjom po potrebi, rekreativnom ili SOS pjesnikinjom.

Zanimljivo je da ste poetski debitirali u Srbiji sa zbirkom 2014. 'Ako dugo držiš usta otvorena'?

- Spletom okolnosti i nestrpljivosti, ali i zato što je BHSC publika (bosansko, hrvatska, srpska i crnogorska, op. S.K.) jedno te ista publika, nakladnik za razliku od jezika seže samo do državnih granica. Godinu prije izdavanja pozvana sam u Pančevo u zbornik "Rukopisi 36" pa me i to zbližilo, a nedugo nakon objave počela sam raditi na književnom sajtu Kritična masa, koji se otad otvorio i mladim piscima iz regije. U Splitu se nekoliko primjeraka moglo kupiti na humanitarnom koncertu za pomoć poplavljenoj Slavoniji. Poklopilo se da je, eto, i ova zbirka izašla uoči prirodne katastrofe, što će reći, možda bolje da…

Natjecali ste se i s rukopisom na engleskome "Why I died" i ušli u polufinale međunarodnog natječaja?

- Ima doduše od toga, i na tome je stalo što se tiče prevođenja ili objavljivanja na drugom jeziku. Tad smo na nagovor jednog srpskog izdavača prevodili neke neobjavljene pjesme i neke iz zbirke, složili mali rukopis i prijavili na natječaj časopisa Verse, mislim da je to bila prva godina nagrade "Tomaž Šalamun". Nije to iz ove perspektive ništa posebno, ali doći će uskoro i ta faza kad ću se uhvatiti i prijevoda opet.

AUDIO I VIDEO

Koliko već tamo živite u Madridu, kako vam je i nedostaje li vam rodni Split?

- U Madridu sam godinu i pol, nakon dvije godine Dublina i čestih putovanja koja su prethodila. Nije da mi nedostaje Split, ali ni sama po sebi nikad nisam bila neki homesick melankolični tip. Sad bi Splićo u meni zabrontula 'a ka da mi ima šta falit'. Dobar dio ljeta provedem u Splitu, pa skupim dovoljnu dozu splićanistike. Ponekad doduše imam osjećaj da Split u kojem sam se rodila i odrasla ionako nije ovaj Split kojem se vraćam jednom godišnje, što je sasvim prirodno, jako puno ljudi ima takav odnos s rodnim gradom, vrijeme radi svoje.

image
Zbirka Petre Rosandić s njenom grafikom na naslovnici
Durieux

Kako ste prošli kroz pandemiju, je li ostala barem neka koronska pjesma?

- Na osobnom planu srećom neosjetno, došlo mi je kao lijepa rezidencija i stanje na koje sam nekako s vremenom navikla i zavoljela kroz kreativni rad koji nekad zaista donese potpuno otuđenje jer te ništa drugo ne zanima, a zna i smetati. Nije nastala pjesma, ali je za vrijeme madridske izolacije iz jednog audiosnimanja ideja prešla u drugu pa se spojila s trećom i tako je iz zbirke počeo izrastati projekt trenutno u produkciji, u suradnji s Fornivom, sarajevskim producentom elektroničke glazbe. Pripremamo audio knjigu/spoken word glazbeni album od 9 pjesama koji bi s vremenom mogao dobivati i vizual pa se spojiti u vizualni album/poetski film. To će sve zahtijevati vremena i odvrtiti se kad i kako treba, ali lijepo je što imam tremu.

Bavite se kolažom i dizajnom, kako ste se u to ubacili i može li se od toga živjeti?

- Upisala sam u Dublinu, iz ove perspektive malo nepromišljeno, dizajn interijera i odustajala polako kako sam počela kolažirati, shvatila da me kolaž neopisivo zabavlja i da mi se ništa drugo više ne da raditi. Neki kolaži završili su na naslovnicama zbirki poezije Alena Brleka i Roberta Perišića, a i Durieux mi je dopustio da oblikujem svoju u skladu s njihovom edicijom. Kao Petra Rosa imam odnedavno i online shop s proizvodima na kojima su kolaži, a možda na ljeto negdje izložim i printove, no o tom potom.

Likovnost i dizajn su jedne od mojih prvih zanemarenih ljubavi, pa je pristojno i uzbuđujuće vratiti im se, ne pretendirajući ni ciljajući ni na što. Od svačega se i da i ne da živjeti, ne ovisi to o području rada. Netko neće moći živjeti od stvari od koje će netko drugi uvijek imati pristojne prihode, neovisno o čemu se radi. Stoga to neizbježno pitanje, može li se od nečega živjeti, ne bi nam trebalo biti ni odlučujuće ni eliminarno jer s užitkom zapravo nema veze. Možda bismo mogli pokušati promijeniti fokus iz 'od čega se može živjeti' u 'od čega se može biti urnebesno sretan', i pokušati prijeći iz 'radim jer moram platiti račune' u 'zašto bih radio nešto što me ne usrećuje'.

Izdvojeno

06. kolovoz 2020 14:54