Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Od džigerice do trobojnice

Piše Ivica Ivanišević
21. ožujka 2020. - 18:06
Marko Todorov/HANZA MEDIA

Ona čuvena izreka koja veli kako život piše romane, romantični je mit. Život je puno banalniji i uglavnom piše samo dijagnoze. Ipak, povremeno zna režirati vrlo osebujne, čak bizarne obrate. Jedan takav zbio se kad je Pero Kvesić poželio sabrati sav svoj poetski opus (koji se sastoji od dvije knjige i manjeg broja radova u rinfuzi) između korica jednoga sveska pod naslovom “Zaboravljeno pjesništvo”.

Zadnja osoba koju bih očekivao u ulozi “pogovarača” koji “odjavljuje” knjigu ozloglašenog ljevičara bio bi netko s reputacijom hadezeova barakaša, ali to se čudo zaista dogodilo. Ono bi zacijelo izostalo da se karijera dotičnog čimbenika nije karambolirala na krivudavim cestama povijesne zbiljnosti. Radi se, naime, o Nevenu Jurici koji je, osim po prvoboračkim zaslugama za stranku koja nas zlostavlja dulje od tri desetljeća, bio poznat i kao pjesnik, potom kao karijerni diplomat, entuzijastični kockar, istaknuti pronevjeritelj javnog novca te, konačno, uznik. Upravo on biranim se riječima izrazio o pjesništvu čovjeka koji za našu poeziju zapravo niti ne postoji.

Ruku na srce, i sam je Kvesić odgovoran za takav rasplet. U spisateljskoj karijeri dugoj pola stoljeća, koja se materijalizirala u dvadesetak knjiga, objavio je samo dvije zbirke poezije, prvu tek u tridesetoj godini, kad se već afirmirao kao prozaik, a drugu četvrt stoljeća kasnije. K tome, na scenu nije istupio na kresti generacijskoga vala, jer je za razlogovce, čak i za offovce, bio premlad, a za quorumaše prestar (toliko star da je taj časopis utemeljio, predavši ga potom kao štafetu mlađim književnim aspirantima).

No, izvan svake sumnje, njegov najveći poetski krimen bio je i ostao smijeh. Iz mora namrgođenih ljudi zauzetih konačnim pitanjima istine i smisla te prevođenjem vlastitih emocija u zaguljeni, kriptični jezik, on je stršao kao čeljade bez maske u sezoni koronavirusa. Ta vidljivost nije mu, međutim, ništa dobra donijela. Ovlašteni prvosvećenici naše scene priznali su mu, doduše, hrabri i zabavni iskorak u djevičanske predjele poetske zafrkancije, ali su vrlo brzo zaboravili na njega. Publiku, pak, nesklonu bilo kojemu poetskome izričaju ipak nije uspio preobratiti na pravu stranu, barem ne u značajnoj mjeri.

A Kvesić se i počeo baviti poezijom grijan ambicijom da mu stihovi mogu otvoriti srca publike. Tada ga je, doduše, zanimao isključivo njezin ženski dio do kojeg je isprva pokušavao doći kao čovjek koji obilazi vršnjačke zabave i tamo recitira iščašenu poeziju ili čak pjeva svoje uglazbljene stihove. S kakvim je uspjesima lutajući minstrel koji se potucao od jednog do drugog tuluma i tamo izvodio svoj poetsko-glazbeni repertoar, zavodio svoju ciljanu publiku – dakle, žene – potpisnik ovih redaka ne može vam s pouzdanjem reći. No, znajući starog šarmera, imam razloga vjerovati da se dobro snalazio.

Svoju poeziju nije samo osobno širio; i drugi su to činili u njegovo ime. Recitirali su ga Darko Ćurdo i Enes Kišević, uglazbljivali onodobni VIS-ovi, a njegovi songovi postali su dijelom i nekih studentskih produkcija kazališnih predstava. Kao oknjiženi pjesnik debitirao je “Perorezom”, librom koji se doimao kao poetska ekstenzija njegove kultne zbirke kratkih proza “Uvod u Peru K.”.

Fokusiran na motive, teme, odnosno interese svoga naraštaja i relaksiran kako to samo mladi mogu biti, Kvesić je stihovima svjedočio kako pjesništvo može nasmijavati, ali usput i pokazivati malešnu figu svijetu starijih, dakle svakom establishmentu, i kulturnom i ideološkom. Prije i poslije svega, on je radio na desakralizaciji poezije. Neka za ilustraciju posluže stihovi iz pjesme pod naslovom “Iznutrica”: “Džigerica džigeri/ a jetra se jetre/ jednjak jede male knedle/ a crijeva se vjetre.”

Premda se od ljudi očekuje da dostojanstveno stare, Kvesić, čini se, nikada nije savladao tu delikatnu vještinu. Drugom zbirkom “Slavujevac” on je samo nastavio tamo gdje je prije četvrt stoljeća stao, bivajući opet bezobrazno mlad, zaigran, nesputan, drzak, zabavan i veseo čak i kad se bavi teškim, sumornim temama, kao, primjerice, u antologijskoj pjesmi “1991”: “gori svijeća hrvatska/ sa šahovnicom od voska/ topi se boja trobojnice/ u dvobojnice/ jednobojnice/ bojnice/ štekeću strojnice i gore tvornice.” I dan-danas, u sedamdesetoj, Pero Kvesić jedan je od najmlađih hrvatskih pisaca, maneken vitalizma i dobrog raspoloženja, godinama i dijagnozama unatoč. I, naravno, još uvijek je na margini, jer vremena se mijenjaju, a s njima i garniture drmatora, ali duboko ukorijenjena pompozna snobovština ne da se isplijeviti.•

#PERO KVESIć ‘ZABORAVLJENO PJESNIšTVO’ #LIBROFILIJA

Izdvojeno