Godina 1955. za pjesništvo u Hrvatskoj mogla bi se uzeti kao glavni međaš ili parapet, svjetionik iliti lanterna što ima markirati i zweimal unterstreichen (kako bi kazao Miroslav Krleža), dvostruko podcrtati dupli pas što je usud usudio se dotad odigrati u nas. Taj paso doble nacionalne nam literature u se uključuje istodobno i jednu smrt i jedno rođenje; feniksalni život iz luga na čijem kultu počiva i kultura spaljivanja drvenog broda, rukom učinjene gajete u Komiži na Visu, na blagdan Svetoga Mikule.
Te 1955. godine smrću puti umro je Tin Ujević, a življenjem začinjavačkog nerva i srha u papiru niknula je knjiga Crna maslina Vesne Parun (je li ju Tin možda i pročitao, budući da je tiskana u siječnju, a on preminuo u studenom?). I, bit će da je to jedno od zacijelo najveći...